Preminuo Slobodan Šnajder, kći se oprostila emotivnim riječima: 'Slomljena srca javljam'

U svojoj 78. godini života preminuo je Slobodan Šnajder, hrvatski književnik, dramatičar, prozaik i publicist.

Tužnu vijest objavila je njegova kći Tena na njegovoj stranici na Facebooku.

"Slomljena srca javljam da je moj tata, svima ovdje poznat kao Šac, jučer preminuo.

Želim da znate koliko mu je značila ova zajednica koju smo zajedno vodili, trudio se oko objava, veselio komentarima i mnoge od vas smatrao ne samo pratiteljima, nego prijateljima. Bili ste iskra koja mu je zadnje godine učinila ljepšima.

Hvala vam na tome. Tena", napisala je.

Rođen je u Zagrebu, 8. srpnja 1948. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao filozofiju i anglistiku (1974). 

'DRAGO, HVALA TI!' /

Posljednji ispraćaj vatrogasnog zapovjednika danas u 18 sati! Od njega se oprostili emotivnim riječima

Jedan je od pokretača kazališnog časopisa Prolog (1968) i njegov glavni urednik (1971–75; 1976–85), objavili su na stranicama Hrvatske enciklopedije.

Od 1991. djeluje kao profesionalni književnik. Kolumnist u Glasu Slavonije (1993) i u Novom listu (od 1994). Prozu, eseje, kritike i drame objavljuje od 1967.

Pozornost kazališta i kritike privukao je već prvim dramama (Minigolf, 1968; Histerična bajka, 1969; Vrtuljak ljubavi, 1974; Metastaza, 1974; Shocking, 1977) i dramoletima (Neki Jona, 1973., i Juraj se bori protiv Svetoga Zmaja, 1974), kojima je utvrdio politički angažiranu, lijevu književnu poetiku, s B. Brechtom kao glavnim uzorom. Djelom Metastaza navijestio je niz »drama biografije« koje prikazuju živote povijesnih ličnosti, osobito iz književnosti i kazališta, buntovne intelektualce i umjetnike u oporbi prema vladajućoj ideologiji (Kamov. Smrtopis, 1977; Držićev san, 1979; Hrvatski Faust, 1981; Confiteor, 1983; Dumanske tišine, 1986; Gamllet, 1987; Draga Tilla, 1991; Nevjesta od vjetra, 2003).

Pisao je i drame ratne tematike (Utjeha sjevernih mora, 1992; Zmijin svlak, 1994), koje su izvođene uglavnom na njemačkome govornom području, a bave se problemom genocida, logora, masovnih silovanja. Kazališne kritike i eseje skupio je u knjizi Radosna apokalipsa (1988), a proze je sabrao u zbirci Knjiga o sitnom (1996).

U proznom fragmentu Snebivanje (1979) i u neobjavljenoj drami Bauhaus (Zagrebačko kazalište mladih, 1990) pisao je o studentskom pokretu 1968., u kojem je sudjelovao. Izvedene su mu i drame Enciklopedija izgubljenog vremena (HNK u Varaždinu, 2011) i Kako je Dunda spasila domovinu (Istarsko narodno kazalište u Puli, 2012). Izbor kolumna iz Novoga lista objavio je u knjigama Kardinalna greška (1999) i Umrijeti pod zvijezdom (2005). U zbirci novela 505 sa crtom (2007) bavi se promjenama koje su se događale 1990-ih u Hrvatskoj. U romanu Morendo (2012), ratno-ljubavnoj priči složene strukture, radnja se odvija u bolnici iz perspektive pripovjedača kao bolesnika, a roman Doba mjedi (2015) prati sudbinu Folksdojčera od njihova iseljivanja iz Njemačke u XVIII. st. do protjerivanja nakon Drugoga svjetskog rata.