Voćar Nikola ne vidi izlaz: 'Još ova naša generacija to će držati i gotovo je više'
Tisuću stabala Nikole Arbanasa obično da od pet do osam tona plodova, a ove godine rekordnih 20 tona
Trešnje su ove godine na zadarskom području rekordno rodile, pa su grane stabala u Smilčiću savijene pod težinom sočnih crvenih plodova. Da ih nema tko brati i da vlasnik voćnjaka nudi da se beru i nose besplatno daleko se čulo i trešnjik se napunio beračima i iz udaljenih gradova.
Slatki plodovi trešanja kojih je ove godine toliko da se nude i besplatno privukle su u Smilčić berače iz okolice Zadra, ali i izdaleka. Za sutra su dolazak najavili čak i Riječani. Većina je došla obiteljski.
"Doveli smo djecu da vide kako se beru trešnje, gdje rastu i tako dalje, da nisu u kući i da ih jednostavno uputimo da vide što je život, nije to samo otići na tržnicu i kupiti. Morate se malo uprašit, malo krpelja, malo svega, razumijete", kaže Dominik Ilijašević koji je sa suprugom i tri kćeri došao s Vira.
88-godišnja Splićanka Zlatka Moro u predahu od branja dodaje: "Moj zet je predložio ajmo do naših u Zadar i nać ćemo ovo mjesto di se beru trešnje. Tako smo došli iz Splita".
Trešnje 'prerodile' na cijelom području
Tisuću stabala Nikole Arbanasa obično da od pet do osam tona plodova, a ove godine rekordnih 20 tona! Kako su trešnje "prerodile" na cijelom području, berača nema ni za lijek.
"Kad rodi, ne valja, kad ne rodi, ne valja. E sad imamo problem s radnom snagom i skupa je. 10 eura na sat i hrana", kaže voćar iz Smilčića Nikola Arbanas.
Besplatne su one na kraju zriobe, a one na početku su pet eura za kilogram, a na veliko četiri. Cijene na tržnicama i u trgovinama kreću se u rasponu od sedam do 12 eura. Linda će za svoju obitelj i dvije prijateljice kupiti 15 kilograma, a ubrat će malo i onih kojih joj je žao da propadnu.
"I od prezrelih trešanja se može napraviti dobar kolač, može se napraviti sok, može se napraviti marmelada, može se napraviti čuda. Možete ih uključiti sa slanim jelima, slatkim jelima. Samo malo inventivnosti. I malo dobre volje", kaže Linda Goić.
Nema ih tko brati, niti kome prodati
Uzgajivači redovne količine obično prodaju prekupcima, ali sada ih više nemaju kome ni prodati.
Nema ih tko brati, nemaju ih kome prodati – tako kažu proizvođači trešanja u Ravnim kotarima iako podatci Državnog zavoda za statistiku kažu da Hrvatska godišnje zna uvesti od tisući i pol do dvije i pol tisuće tona trešanja iz Grčke, Italije, Španjolske i Turske.
Nekada su problem s otkupom rješavale otkupne stanice u poljoprivrednim zadrugama.
"Bilo je zadruga. I koliko si god doveza, oni su to otkupili. I novci su bili odma u roku od tri dana. I to je ljude spasilo", sjeća se iskusni poljoprivrednik.
Sveučilišni profesor ekonomije, koji je i sam došao u berbu, ukazuje na uspješne modele zadruga gdje su sami proizvođači dioničari.
"Kooperative, zadruge, nisu izmišljene kod nas. U Italiji, Francuskoj dobro funkcioniraju. Francuski proizvođači mogu dobro prolaziti zato što plasiraju svoj proizvod preko kooperativa. Kod nas taj kooperativni pokret je prvo uništen zato što su to bile socijalističke zadruge, a onda se nije izgradila kultura zadrugarstva", kaže prof.dr.sc. Srećko Goić s Ekonomskog fakulteta u Splitu.
"Nema perspektive poljoprivreda. Još ova naša generacija to će držati i gotovo je više. Ove ćemo mi trišnje. Imamo tisuću stabala, a mislim da ćemo priko 200 izvaditi, otpilati pilom i doviđenja", zaključuje vlasnik voćnjaka.
Obeshrabreni voćar će na kraju sve trešnje koje ne proda ili podijeli, baciti svinjama ili u smeće.