Kao maloljetnik kopao grobove, sad stiže na pozornicu Sydney Opere: 'Rekli su mi šta ti je, bolan'

Simbol Australije — Opera u Sydneyju — slušat će za dva tjedna o odrastanju u Tešnju, o prvom poslu na groblju u Münchenu, o povratku u Bosnu, obitelji, ratu, ljubavi i mržnji i još svačemu nečemu dok se smiju i plaču uz autobiografsku monodramu "Da sam ja neko".

Enis Bešlagić stat će pred dijasporu i 150 minuta, bez titlova, otvoriti dušu. Otvorio je dušu već 400 puta — toliko je puta izveo predstavu. Ali na ovoj pozornici nikada. Bit će to prvi put — da, prvi put da jedan glumac s ovih prostora tamo nastupa na ovaj način.

Gost RTL Direkta bio je glumac Enis Bešlagić.

Razgovarali smo par puta za vrijeme Svjetskog prvenstva, o toj čaroliji reprezentacije Bosne i Hercegovine. Traje li još ta čarolija?

Da, sad pratimo igrače — tko je gdje potpisao, je li dodao loptu, nije dodao loptu... Meni je drago da se ta euforija napravila, ona još traje. Trebalo je to i BiH, znamo koliko sport ujedinjuje ljude, ali zna ih i razjediniti kad se uključe neke navijačke skupine. Reprezentacija BiH je zaista zablistala na Svjetskom prvenstvu. Nadam se da će ta svjetlost još trajati, da to neće biti samo trenutak.

Kako ide prodaja karata? Karte su od nekih 50, najjeftinije, do 90 eura, najskuplje.

Sydney Opera House ima već svoj cjenik. Košta dvorana, ali i ovaj put do tamo... Mnogo ljudi koji žive u Sydneyju će doći, a nikada nisu imali priliku otići tamo, pa im je to jedinstvena prilika da uđu u Opera House i vide je uživo. Nismo ni sanjali da će nakon Brčkog, prije dvije i pol godine kad sam imao premijeru predstave, i danas nakon 400 izvođenja, to biti u Operi.

Kad sam imao turneju u Australiji, rekao sam: 'Pa zašto ovdje ne radimo predstavu?' 'Pa gdje ćeš tu?' 'Nema veze, pošaljimo mail pa možda i prođe.' I nekako je tako to i prošlo. Oni su stvarno bili susretljivi, napravili su veliko istraživanje o tome što ja to inače propagiram, jer Australija kao država zaista voli to spajanje različitosti. Svidjelo im se to što radim. Čak je i australski parlament trebao odobriti, neke naše ambasade su dale svoje mišljenje. I prošlo je!

'I AM FROM BOSNIA' /

Sutra igra BiH, Enis Bešlagić za Direkt: 'Kanada se već zabrinula'

Dali su mi datum 2. rujna Ja pitam ovoga: 'Možemo li promijeniti datum? Naši ljudi su još na moru dok dođu u Australiju.' Kaže mi: 'Što ti je, bolan? Imamo jedan datum koji nikad nitko nije dobio. Radit ćemo ga pa makar bilo prazno!' Tako da sam rekao: 'Ajde, idemo u to!' Odmah sam pitao možemo li još jednom odigrati, vratit će se već ti Australci doma za publiku.

Diljem svijeta si već izveo ovu monodramu. Kakve su reakcije dijaspore? Reagira li bolje dijaspora ili publika tu?

Moram priznati da u dijaspori emotivni dijelovi predstave generalno bolje prolaze. Ljudi su daleko od svojih kuća i domova, drugačijeg su senzibiliteta. Mi ovdje koji živimo u ovoj ljepoti ne vidimo koliko je ona lijepa i koliko ima tu divnih emocija koje te vežu za djetinjstvo. U ovoj predstavi oni se nekako svi povežu.

I ono što je zanimljivo, pogotovo u dijaspori, tamo sjede ljudi različitih nacionalnosti, različitih religija i svjetonazora koji su totalno oprečni. Sad da ih pustiš na cestu, možda bi nastao nekakav sukob, ali tu u sali dva sata sjede, slušaju, smiju se, plaču i nitko ne pogleda ni u telefon. Stvori se posebna emocija. Meni je drago da je predstava zaista ona koja u ljudima traži ono što je dobro. To su neke naše vrijednosti koje smo imali, neke naše emocije, poštovanje prema roditeljima, prema djeci — te stvari koje se nekako vraćaju ljudima. Njima to bude kao neki flashback u kojem uživaju dva sata i prođe im kao magija.

To nije predstava koja obnavlja državu, ali je li to predstava koja se mijenja kao stand-up ili je fiksna?

Postoje trenuci kad ja mogu malo nešto minimalno promijeniti, ali toliko sam ja to izbrusio... Na početku, kad sam tek radio Lisinski, znao sam da ti kao glumac u startu, ako ne napraviš odmah veliku salu... Kad kreneš iz malih sala, teško poslije dobiješ Lisinski. Ja sam želio imati premijeru u Lisinskom. Nakon toga sam odigrao deset puta u Lisinskom, rasprodano, a sad sam recimo u Kinu SC, gdje su mi dali više termina, ali isto je dosta velika sala — 1100 ljudi stane tamo. I onda sam imao to iskustvo Lisinskog, koji isto ima 1800 ljudi. Opera House ima nekako 2100. Nije to velika razlika.

POSEBNA FOTOGRAFIJA /

Enis Bešlagić emotivnom objavom o majci dirnuo pratitelje: 'Kasno će biti svo ono cvijeće'

Kako je to kada staneš pred tisuću ljudi?

Ne bi vjerovao, u WC nitko ne ode po dva sata! Gledam direktno u publiku zato što uvijek ostavim malo svjetla pa se stvori ta interakcija. Kažem: 'Vi ste meni došli, ja vas poštujem.' Zamolim ih da ne snimaju predstavu. I uistinu, za ovih 400 izvedbi nikad nitko ništa nije snimio, niti uzeo telefon u ruke. Moram priznati da me ta publika od 400 predstava danas dovela do toga da sam u Opera Houseu prvi put. To je nekako povijesno, da netko s naših prostora bude tamo. Nadam se da će to ohrabriti moje kolege glumce da povjeruju u svoje priče, da su dovoljno zanimljive i za najveće svjetske scene.

Energiju crpiš s groblja?

U predstavi govorim kad sam kao maloljetna izbjeglica radio tamo nekih godinu i tri mjeseca. Nakon punoljetnosti sam se vratio u Bosnu, onda me zakačio rat godinu i pol do dvije godine. Moram priznati da sam na groblju kao dijete, sahranjujući te ljude, kopajući i gledajući kako opraštaju od svojih najmilijih, najviše shvatio što je život. Ta pozitivna energija i pogled na život zaista imaju veze s tim gdje si, što si gledao i što si radio.

Ja sam tamo bio sam, ne razumiješ jezik, ali nekako po emociji sam se sa svojim radnim kolegama sporazumijevao. Gledaš gromadu od čovjeka koji je možda imao tko zna koliko novaca i mnogo prijatelja, a dođe tamo i svi na kraju odu. Mi mu još uredimo grob, gledaš te datume, računaš koliko je imao godina... Svatko je имел svoju priču i shvatiš da ćeš i ti jednog dana tu završiti. Kad tako doživiš, kažeš: 'Daj da dišem život punim plućima!'

Ovo je dosta specifična forma predstave, imaš li neke uzore? Jesi li od nekoga nešto pokupio — ne kopirao, ali da si vidio pa ti se svidjelo?

Bio sam fasciniran kako je to radio pokojni Đorđe Balašević. On je imao predstavu od četiri sata, imao je te glazbene dijelove koje ja nemam, ali recimo govora je imao isto tako. On je tako znao voditi priču. Iz svojih nekih priča sam složio jednu lijepu dramaturgiju u kojoj se ljudi i zabave, ali na kraju odu i s dobrom porukom kući pa razmišljaju o tome i bude im lijepo. Poslije ostanem slikati se s ljudima, uvijek. Poslije sam to vidio i kod njega — da uvijek ostaje na sceni, da ljudi dođu i kažu svoje impresije s predstave, i moram priznati da baš djeluje katarzično.