Zašto 'zmaj s istoka' ne reagira? Povjesničar navodi razloge, ali otkriva: 'Jako su ljuti...'
Kineska globalna moć uglavnom je trgovinska, ali vojno, zemlja je više fokusirana na osiguranje vlastite sigurnosti i prostora
Otkako su Sjedinjene Američke Države i Izrael napali Iran, Kina je uputila nekoliko prosvjednih nota. Oštro je osudila napade na Iran i ubojstvo ajatolaha Alija Hameneija. Upozorila je da su načela Povelje Ujedinjenih naroda brutalno pogažena.
Ali, oglušila se na pozive američkog predsjednika Donalda Trumpa da sudjeluje u osiguranju plovidbe tankera kroz Hormuški tjesnac. Rat u Ukrajini, otmica venezuelanskog predsjednika Madura, prijetnje Kubi. Čini se da nema toga što bi 'kineskog zmaja' moglo natjerati na bijes i riganje vatre.
Zašto je tome tako objašnjava za net.hr vrsni poznavatelj prilika u Kini, povjesničar dr. sc. Zvonimir Stopić s Capital Normal Universityja (Peking), ZŠEM.
Kina, kaže Stopić, ne radi razliku prema tipovima političkog sustava, kao SAD ili Europska unija. Bitno im je da trgovina dobro ide i da trgovinski tokovi teku.
Veći problem za Iran nego za Kinu
Sada, doduše, teku otežano. Toliko otežano da su sredinom ožujka 32 države članice Međunarodne agencije za energiju (IEA) jednoglasno pristale staviti 400 milijuna barela nafte iz svojih hitnih rezervi na raspolaganje tržištu. Međutim, Kina svejedno nije trepnula.
"Kina će sve podnijeti jer ima bolju energetsku raspršenost od ostalih", objašnjava Stopić. "Dva desetljeća se radilo na tome da se energetski sektor diverzificira, to se sustavno gradi i planovi postoje za dalje."
"Kineski energetski sektor je raznovrstan", nastavlja naš sugovornik. "Preko 50 posto odlazi na ugljen. Zemne plinove Kina pretežno nabavlja iz centralne Azije: Turkmenistana, Rusije, Kazahstana, Uzbekistana i nešto iz Mianmara. Nafte ima svoje proizvodnje otprilike 25 do 30 posto, 45 do 50 posto dolazi s Bliskog Istoka. Otprilike 15 do 18 posto iz Rusije, a ostatak iz Sjeverne Afrike i Južne Amerike", nabraja.
Ističe da je posebno značajno što je Kina u posljednjih desetak godina smanjila 90 postotni uvoz nafte s Bliskog istoka na 50 posto. To je kulminiralo ratom u Ukrajini i povećanjem domaće proizvodnje, ali Kina je tu izgubila manje nego, primjerice, Iran koji čak 90 posto svoje nafte izvozi upravo u Kinu dok, istovremeno, njegov udio čini nešto manje od 10 posto kineskog uvoza s Bliskog istoka.
Ništa od toga nije dovoljno da bi se Kina umiješala u američko-izraelsku geopolitičku kuhinju na Bliskom istoku.
"Kina akcijom u Hormuškom tjesnacu ne dobiva ništa, osim što im se može dogoditi da ih se uvuče u sukob", kaže Stopić. "U tom slučaju, morali bi dosta moderirati svoj odnos prema Iranu. Taj odnos se primarno temelji na trgovini i energentima. Iran im je ključan za stabilnost Bliskog istoka, ali nema tu neke bliske prijateljske veze."
Vrlo ljutiti na SAD
Kinu, međutim, ljuti nešto drugo - remećenje predvidljivosti, stabilnosti i sigurnosti koje ta zemlja iznimno cijeni.
"Kina je vrlo ljuta na SAD jer im ovo sve djeluje bez racionalnog razumijevanja 'što nakon?'", kaže Stopić.
Nakon što je Trump u svojoj naprasitoj maniri, slikovito rečeno, porazbijao puno kineskih vaza, pomrsilo je to i pripreme za samit na kojem se trebao sastati s kolegom Xijem Jinpingom. Susret je odgođen, a Stopić kaže, pitanje je i koliko bi imao smisla:
"Trebalo bi pričati o kompletno drugim stvarima, a oni nemaju vremena pripremiti taj razgovor. Kina uvijek očekuje stabilizaciju, da se stvari stave u okvire dogovora, da se poslije države drže tog dogovora i da sve bolje i predvidljivije funkcionira. Oni su na tom sastanku trebali uskladiti odnose po pitanju nekih trgovinskih napetosti. Sada su zemlje opterećene drugim stvarima."
Ne može se, međutim, reći da je Trumpovo otvaranje Pandorine kutije s Iranom značajnije pomrsilo kineske račune. Osim možda na bolje.
"Trump je morao skinuti Rusiji embargo i time potkopao cijelu ukrajinsku situaciju, gurnuo Kinu malo bliže Rusiji - što nema nikakvog smisla jer će Kina sada kupiti više od Rusije da bi nadomjestila naftu. Japan, Singapur, Tajvan - to su prostori koji jako ovise o energentima s Bliskog istoka - Kina je ta koja sada ulazi prema Tajvanu: nudili su da im pomognu po pitanju energetike, u srijedu i četvrtak se baš pisalo o tome", nabraja Stopić.
Veće brige u regiji
Kina će, dodaje naš sugovornik, sve ovo stoički izdržati.
"To je djelomično imidž, ne žele se dati provocirati. S druge strane, ako se takne Hong Kong ili Tajvan, eto ti reakcije odmah i puni su mediji svega", objašnjava, dodajući da je Kina više fokusirana na svoju regiju nego na globalnu projekciju moći.
"Odnos prema Japanu - sada je recimo bilo silnih napetosti po tom pitanju. Japan zadnjih nekoliko mjeseci govori o remilitarizaciji. Čak se spominjao nuklearni program Japana, što je Kina brutalno teško primila zbog Drugog svjetskog rata. Odnosi između Kine i Japana su stvarno loši", kaže Stopić.
"Mianmar je kineski problem broj jedan. To je zemlja koja je već desetljećima u velikim problemima. Nedavno su tamo bili izbori i Kina zbog stabilnosti i svoje involviranosti u Mianmaru podržava vojnu huntu koja drži taj sustav krutim međutim, da se taj sustav raspadne, tamo ima toliko suprotstavljenih strana i nastao bi veliki građanski rat koji se ne bi mogao ugasiti desetljećima", nastavlja.
Različite geopolitičke slike
Kineska globalna moć uglavnom je trgovinska, ali vojno, zemlja je više fokusirana na osiguranje vlastite sigurnosti i prostora. Uostalom, broj kineskih vojnih baza u svijetu je jednoznamenkast i zanemariv.
"Geopolitički, kad se pogledaju slika Kine i SAD-a, to su dvije potpuno različite slike", kaže Stopić. Općenito je doktrina SAD-a globalna prisutnost. To je sustav koji Trump silno pokušava očuvati i reorganizirati da SAD zadrži svoju vodeću poziciju. Kina, objašnjava Stopić, ne može na takav način djelovati.
"Što može sa Venezuelom, Kubom ili Iranom? Što znači djelovati? Vojno, nema tko može ono što može SAD, nema zemlje na svijetu koja za sada može funkcionirati na taj način. Jedino Amerika može projicirati moć na takav način i Trump to koristi jer zna da može.
Kina bi voljela da može više, barem u nekim segmentima, ali po pitanju Irana nisu sposobni stati na pozornicu i obraniti taj režim sve i kada bi htjeli. Prvo, to je ulazak u Treći svjetski rat, a drugo, to je enormno skupo i dugoročno, pitanje je da li se isplati?
Ali, kada bi netko intervenirao u Mianmar, u Sjevernu Koreju ili kada bi se prema Japanu nešto išlo graditi, Južno kinesko more ili nedaj bože Tajvan, onda bismo vidjeli reakciju jednake razine kao američku, to sam poprilično siguran", mišljenja je povjesničar.
Stvar perspektive
Napominje, ipak, da SAD nije tako svemoćan kako se čini. Amerikanci, primjerice, nikada ne bi mogli u prostoru jugoistične Azije ili u Africi projicirati takvu vrstu sile kakvu mogu na Bliskom istoku - to nisu područja u kojima SAD ima partnere, kamoli onako sigurne kao što je Izrael.
"SAD ima svoja ograničenja, Kina ima svoja ograničenja", reći će Stopić, a na pitanje, kako na sve ovo gleda kineska javnost i čini li im se - kada gledaju sve što se događa - da smo mi na Zapadu pomalo ludi, odgovara:
"Da. Možda malo da."
"Treba to razumijeti", nastavlja. "Nama je nezamislivo zašto oni ne reagiraju na neke teme koje su nama bitne. Recimo, Ukrajinu. A Kinez će vas pitati, što vi znate o Mianmaru? Doslovno to pitaju. S druge strane, Kina je svijet za sebe, i društveno malo povučena. Kad gledaju Trumpa, djeluje im kao nekakav Jocker s kojim ne znaš što će biti idući dan. Europa - zna im biti nejasno zato se ne možemo dogovoriti oko Ukrajine ili zašto se Europa i Kina ne mogu dogovoriti oko trgovine.
Ali, kada ih pitaš za Tajvan, odmah ti održe lekciju od dva sata o svim složenostima i kompliciranostima. Razumljivo, udaljenosti igraju ulogu i dalje", zaključuje Stopić.
POGLEDAJTE VIDEO Kina započela velike vojne vježbe oko Tajvana