U 'sudaru titana' gledat će se svaka riječ i pokret: Jedan pogrešan korak sve bi mogao promijeniti
Važnost sureta Trumpa i Xija neće biti u postignutim sporazumima, već u signalima koje šalje o budućnosti američko-kineskih odnosa
Kada se američki predsjednik Donald Trump i kineski vođa Xi Jinping ovoga tjedna sastanu u Pekingu, bit će to obračun s nepogrešivim prizvukom borbe jedan na jedan. Samiti su obično manje povijesno značajni nego što se reklamira, ali ovaj ima prizvuk geopolitičkog dvoboja teškaša, piše Foreign Affairs.
Širi odnosi dvije zemlje su na prekretnici pa svaki čelnika dolazi za stol s izrazito malo institucionalnih ograničenja, značajnom osobnom slobodom djelovanja i očitom ambicijom da oblikuje sljedeću fazu odnosa između SAD-a i Kine.
Od povijesnog sastanka Richarda Nixona s Mao Zedongom 1972., vođa svake zemlje nije imao toliko osobnog autoriteta u odlučivanju o budućnosti odnosa kao što ova dva predsjednika imaju danas.
Odmjeravanje snaga
Neizvjesnost njihovog susreta pojačava činjenica da su obojica inzistirali na ovom sastanku unatoč sukobu koji još uvijek tinja u Iranu i koji je za obojicu politički nezgodan. Za Trumpa, Iran sve više podsjeća na živi pijesak koji je obećao izbjeći, dok Xi toplo dočekuje predsjednika koji je napao jednog od najbližih kineskih partnera.
Unatoč tome, Trump i Xi odlučni su iskušati svoju poslovičnu hrabrost na bojnom polju gdje su ulozi globalni primat u tehnologiji, potencijalne putanje američkog rata protiv Irana, ravnoteža regionalnih snaga u Aziji i status Tajvana.
Međutim, još uvijek postoji znatna neizvjesnost oko toga hoće li ovaj sastanak biti formalan ili transformativan. Mnogo toga će odlučiti sami čelnici, njihove karakteristike i iskustvo, ali neki brinu da bi Trumpova nepredvidiva politika prema Kini mogla SAD nenamjerno dovesti do jednostranih ustupaka.
Stil nasuprot strategije
Brza usporedba Trumpa i Xija otkriva dva vođe koji, unatoč djelovanju unutar izrazito različitih političkih sustava, dijele određene instinkte o moći, nacionalizmu i globalnoj konkurenciji. Ono u čemu se oštro razlikuju su stil, filozofija upravljanja i dugoročne ambicije.
Trumpov osobni stil je ukorijenjen u improvizaciji, konfrontaciji i ponekad nepolitičkoj izravnoj komunikaciji. Njegov stil vođenja karakteriziraju osporavanje normi, propitkivanje institucija i davanje prednosti vlastitim instinktima nad birokratskim procesima.
Xi, nasuprot tome, utjelovljuje visoko discipliniran, neproziran i centraliziran stil vođenja oblikovan teškim desetljećima unutar Kineske komunističke partije, gdje je i kažnjavanje bilo dio vođenja. Njegova persona pažljivo je birana kako bi projicirala stabilnost, autoritet i ideološku predanost.
Xi komunicira formalno, a njegovo vodstvo odražava lenjinistički model: hijerarhijski, metodičan i duboko institucionalan. Daje prioritet kontroli nad informacijama, političkim akterima i društvenim narativima te ulaže napor da se pozicionira kao transformacijska figura u povijesti Kine.
Što im je zajedničko?
Unatoč ogromnim razlikama, oba čelnika dijele duboko uvjerenje u centraliziranu vlast, skepticizam ili čak ogorčenost prema liberalnom internacionalizmu i predanost promicanju nacionalnih interesa. Tijekom Trumpovog prvog mandata, njihov odnos je oscilirao između srdačnosti i konfrontacije. Trump je često pozitivno govorio o Xiju na osobnoj razini, čak i kada su se politički sporovi intenzivirali, a zatim eksplodirali tijekom krize COVID-19. Xi se povremeno činio nedosljednim tijekom ranih susreta, ali na kraju je pokazao sposobnost laskati Trumpu i pokazivati simbolične geste, dok je istovremeno zadržavao čvrst stav o "temeljnim" pitanjima poput Tajvana.
Otkako je došao na vlast prije gotovo 15 godina, Xi je djelovao prema jasnom planu ulaganja i pripreme u vojnu spremnost i tehnološki razvoj Kine. Kineski vođa čvrsto vjeruje da je uspon Kine zajamčen i da će Sjedinjene Države nastaviti svoj munjeviti pad.
Trumpovi stavovi o Kini, s druge strane, mogli bi se opisati kao fluidni - katkad blagonakloni, katkad izrazito neprijateljski. Predvidjeti koji će se Trump pojaviti u Pekingu predstavlja izazov. Američkog predsjednika nepogrešivo privlače moćni autokrati, a možda čak i zavidi Xijevom oštrom tretmanu domaćih neprijatelja i tiska.
Strateška dvosmislenost
Međutim, Trump slijedi verziju takozvane strateške dvosmislenosti prema Kini - izraz je to koji se prije svega odnosi na dugogodišnju neizvjesnost oko toga hoće li Sjedinjene Države pružiti vojnu pomoć Tajvanu u slučaju oružanog napada. Ta je strategija omogućila Sjedinjenim Državama da održe složeno balansiranje između angažmana s Pekingom i očuvanja neslužbenih veza s Tajvanom:
Trump je u prosincu 2025. ukinuo ograničenja na protok nekih od najnaprednijih tehnologija umjetne inteligencije u Kinu - potez koji su mnogi vidjeli kao ugrožavanje jednog od rijetkih područja jasne američke dominacije. U diskretnim telefonskim pozivima s Xijem naznačio spremnost na koordinaciju, ako ne i kompromis, o budućoj američkoj sigurnosnoj podršci Tajvanu. No, u prosincu je najavio i jednu od najvećih prodaja američkog oružja Tajvanu u povijesti, prepunu preciznog streljiva i dronova, utemeljenih na iskustvu s bojišta u Ukrajini.
Trumpova administracija također je poduzela hrabre mjere kako bi razbila kineske monopole nad ključnim mineralima i rijetkim zemaljskim magnetima, uključujući preuzimanje izravnih udjela u američkim rudarskim tvrtkama i najavu inicijative za gomilanje zaliha od 12 milijardi dolara. Iako pod različitim i promjenjivim obrazloženjima, Trump je pokrenuo vojne akcije kojima su smijenjeni čelnici dvaju ključnih međunarodnih partnera Kine u Iranu i Venezueli.
Teorija kaosa
Sada, čini se da Trumpov tim stratešku dvosmislenost podiže na novu razinu - ostaje, naime, nejasno nejasno hoće li se prikloniti Kini ili udružiti s tradicionalnim saveznicima kako bi se suprotstavio kineskoj agresiji u Indo-Pacifiku. Ovaj samit bit će stoga pravi tekst Trumpove istinske povezanosti u sve više podijeljenoj Aziji.
Za one koji traže jasnoću u geopolitičkom odnosu 21. stoljeća, strateška dvosmislenost kao politika prema Kini posebno je frustrirajuća, ali pristup ima svojih prednosti. Tijekom Trumpovog prvog mandata, nijedna zemlja nije bila lošije pripremljena za nalet američke političke nepredvidljivosti od Kine. Kada je Xi prvi put posjetio Trumpa 2017. u Mar-a-Lagu, SAD je pokrenuo veliku rundu raketnih napada na Siriju. Članovi kineske delegacije ostali su u svom avionu pokušavajući protumačiti vrijeme i značenje američkih vojnih akcija.
U drugom Trumpovom mandatu, Xi je na čvršćim nogama. Na Trumpove carine odgovorio je skalpelskom preciznošću koja je učinkovito istaknula američke ranjivosti. Ipak, postoji i dalje zabrinutost zbog onoga što bi Trump mogao učiniti pod prisilom, a Kina je svjesna da bi mogao nanijeti značajnu štetu osjeti li da je pod prisilom. Xi će namjerno djelovati na način da maksimizira svoju kratkoročnu prednost, nastojeći ne isprovocirati reakcije koje bi mogle ugroziti njegove veće ciljeve.
Nikad veći ulozi
Ipak, ova strategija nosi više rizika nego nagrada. Primijeni li se na širi američko-kineski kontekst, strateška dvosmislenost stvara skrivenu tjeskobu među američkim saveznicima i partnerima da će američka strategija pogriješiti u smjeru prilagodbe, ili čak popuštanja, sve ambicioznijoj Kini.
Pod Bidenovom administracijom, američka strategija u Indo-Pacifiku usredotočila se na izgradnju solidarnosti među saveznicima i razvoj dovoljnog opsega vojnih kapaciteta kako bi se učinkovito suprotstavila kineskoj sili. Odustane li SAD od tog napora, njegovi partneri ostaju bez oslonca i s malo mogućnosti za djelovanje.
Sastanak Trumpa i Xija iz tog razloga predstavlja daleko više od rutinskog diplomatskog angažmana - to je susret s najvećim ulozima do sada između dvaju čelnika - radi se o pozicioniranju, utjecaju i samoj putanji natjecanja velikih sila na globalnoj sceni - to je borba jedan na jedan u tehnološkom dobu.
Tajna je u detaljima
Puno će reći ton i koreografija na sastanku dvaju čelnika. Kakav god dojam susret ostavio, ponudit će naznake o tome koja strana ima prednost. Puno će otkriti i govor tijela te javne izjave.
Usvoji li Trump pomirljiv ton, to bi moglo ukazivati na želju za stabilizacijom odnosa iz ekonomskih ili političkih razloga. Suprotno tome, oštrija retorika mogla bi sugerirati pokušaj iznuđivanja ustupaka ili privlačenje "jastrebovske" američke publike.
Xijev jezik, posebno svaka sugestija da Kina ne treba nabaviti napredne američke čipove ili da nije zainteresirana za američku tehnologiju, sugerirao bi rastuće povjerenje u vlastite sposobnosti, dok bi obveza posjeta Sjedinjenim Državama kasnije ove godine mogla ukazivati na to da se Xi osjeća ugodno u svojoj kontinuiranoj sposobnosti upravljanja Trumpom.
Trgovinska i ekonomska politika bit će istaknute, ali temeljna dinamika proteže se dalje od tih tema. Pravo natjecanje leži u tehnologiji, lancima opskrbe i postavljanju standarda u pitanjima poput kontrole poluvodiča, telekomunikacijske infrastrukture, a posebno umjetne inteligencije.
Vojna pitanja
Neizbježna dimenzija susreta bit će i područje sigurnosti. Napetosti oko Tajvana, Južnog kineskog mora i šireg vojnog stava ključne su za bilateralne odnose.
Trump dolazi na ovaj susret u trenutku kada su američki vojni kapacitet s Indo-Pacifika preusmjereni na Bliski istok. To sugerira i američku okupiranost Perzijskim zaljevom koji SAD opterećuje desetljećima. Sada postoje legitimna pitanja o iscrpljenim američkim kapacitetima odvraćanja u istočnoj Aziji, a Xi bi to mogao pokušati iskoristiti.
Xi, primjerice, smatra Tajvan ključnim nacionalnim interesom i ima ambicije potencijalno iskoristiti Trumpovu sklonost improvizacijskim dogovorima o ovom najosjetljivijem pitanju. Signali sa samita - poput potvrđivanja postojećih politika ili suptilnih promjena u jeziku o tajvanskoj neovisnosti - imat će duboke implikacije za stabilnost regije.
Na poslijetku, bit će potrebno obratiti pažnju i na ono neizgovoreno ili neučinjeno. U diplomaciji na visokoj razini, šutnja i izostavljanje često su namjerne strategije. Nedostatak zajedničkih izjava ili odsutnost određenih tema mogu biti jednako značajni kao i eksplicitni sporazumi. Ako se potencijalno sporna pitanja poput kontrole tehnologije, regionalne sigurnosti ili kineske suradnje s Iranom i Rusijom ne spomenu, to bi moglo signalizirati učvršćivanje položaja jedne ili obje strane - ili, obrnuto, može sugerirati namjernu deeskalaciju ili čak tajno postupanje.
Saveznici će pomno promatrati
Trumpov tim do sada je signalizirao da američki predsjednik od Kine želi samo brze rezultate ključne za rješavanje domaćih političkih potreba. To uključuje povećanje poljoprivrednog izvoza, prodaju stočarskih proizvoda i Boeingovih zrakoplova te ograničenja proizvodnje fentanila.
Dogodi li se to - američki ustupci oko Tajvana i tehnologije u zamjenu za kineske kupnje mahunarki i sumnjiva ograničenja protoka droge - to će značiti da je strateška dvosmislenost jednostavno bila maska za američko pristajanje na kinesku moć i ambiciju. Saveznici i partneri u Europi i Aziji pomno će pratiti takve znakove. Naslute li nešto ovakvo, to bi ih moglo potaknuti na povećanje izdataka za obranu i veću vojnu suradnje među srednje velikim silama. S druge strane, naznake pojačanog rivalstva mogle bi ojačati postojeće američke saveze u Aziji.
Ukratko, važnost sureta Trumpa i Xija neće biti u postignutim sporazumima, već u signalima koje šalje o budućnosti američko-kineskih odnosa. Jedan pogrešan korak ili procjena jednog od vođa mogli bi se pokazati odlučujućima u određivanju daljnjeg tijeka tih odnosa.
POGLEDAJTE VIDEO Putin prohtjevima naljutio Bruxelles, stigao mu ekspresan odgovor: 'Jasno je zašto to želi'