Umjesto mobitela – borilište: Evo kako sport vraća djecu u stvarni svijet
U vremenu u kojem djeca sve više vremena provode pred ekranima, pitanje kako ih vratiti stvarnom životu postaje sve važnije. Braća Danijel i Boris Bursać, treneri i dugogodišnji sportaši, u podcastu Ivane Ivande Rožić 'Offline' nude jasan odgovor: sport. Ne samo kao fizičku aktivnost, nego kao alat za odgoj, razvoj karaktera i izgradnju mentalne snage
Njihova priča počinje skromno – iz malog grada s ograničenim izborom sportova. Taekwondo je bio jedan od rijetkih dostupnih, ali i dovoljno dinamičan da ih privuče. „Mi smo iz jednog manjeg grada gdje nije bilo baš previše izbora sportova“, prisjeća se Danijel, dok Boris dodaje kako su uzori iz njihove sredine i atmosfera tog vremena dodatno usmjerili njihov put.
Danas vode klub s više od 300 članova i rade s djecom svih uzrasta, od najmlađih do odraslih. No, ono što se kroz godine najviše promijenilo nisu treninzi, nego djeca.
„Svake godine djeca su apsolutno drugačija“, kaže Danijel, posebno ističući problem ovisnosti o mobitelima. Na pripremama, gdje je korištenje mobitela ograničeno, djeca ponekad reagiraju burno. „Imamo situacije gdje dijete ne može bez mobitela, plače i traži ga kao da mu je nužno potreban“, objašnjava. Upravo zato, treneri nastoje ispuniti svaki trenutak drugim aktivnostima – treninzima, boravkom u prirodi i edukativnim sadržajem.
Boris potvrđuje kako se promijenio i način druženja među djecom. „Nema više tog duha zajedništva. Troje djece u sobi – svatko na svom mobitelu“, kaže. Dodaje kako se i na natjecanjima vidi razlika: „Nema onog da gore jedan za drugog, nego svatko snima za sebe.“
Unatoč svemu, sport i dalje ima moć promjene. Taekwondo, kao borilačka vještina, ne uči djecu nasilju, nego samokontroli i disciplini. „To nije sport koji te uči napadu, nego samokontroli i korištenju znanja samo u krajnjoj nuždi“, objašnjava Boris. Upravo ta dimenzija sporta pomaže djeci da razviju samopouzdanje i stabilnost.
Danijel naglašava kako je ključ u procesu, a ne u talentu: „Ako želiš dugoročno ostvariti rezultat, talent bez rada ne znači ništa. Dvadeset posto je talent, a osamdeset posto rad.“ Dodaje kako su kroz godine vidjeli da oni najuporniji često postignu najviše.
Velik izazov predstavljaju i roditelji. „Mislim da imamo veći problem s roditeljima koji stavljaju prevelika očekivanja pred djecu“, kaže Boris. Fokus na medalje može biti kontraproduktivan, a cilj bi trebao biti razvoj djeteta. Danijel to sažima jednostavno: „Ne smijemo im krasti djetinjstvo.“
Umjesto pritiska na rezultat, naglasak stavljaju na učenje kroz iskustvo. „Svaki turnir je jedna utakmica više u nogama“, objašnjava Boris, dodajući kako se djeca kroz natjecanja oslobađaju treme i postupno grade sigurnost.
Kako bi uključili što više djece, uveli su i rekreativne grupe. „Djeca dolaze zbog zdravlja, druženja i razvoja, ne samo zbog natjecanja“, kaže Boris. Time su otvorili vrata i onima koji ne žele kompetitivni sport, ali žele biti aktivni.
Poseban segment njihovog rada odnosi se na osobe s invaliditetom. Ideja je nastala spontano, ali je prerasla u ozbiljan projekt. „Htjeli smo im poboljšati svakodnevno funkcioniranje, ne da osvajaju medalje“, objašnjava Danijel. No, rezultati su nadmašili očekivanja – danas njihovi sportaši osvajaju svjetske i europske medalje.
Ipak, najveća vrijednost nije u sportskim uspjesima. „Nije stvar samo u medaljama, nego u tome što su promijenili svoj život“, ističe Danijel. Dodaje kako su neki od njih, zahvaljujući treningu, postigli napredak koji se vidi u svakodnevnim situacijama.
Njihov rad prepoznat je i na nacionalnoj razini – dobili su nagradu Ponos Hrvatske. „Bio sam izrazito ponosan jer je netko prepoznao naš trud i rad“, kaže Boris. No, kako obojica ističu, prava vrijednost leži u ljudima koje su odgojili.
„Najveći uspjeh je kad vidiš da su ta djeca postala kvalitetni ljudi“, zaključuje Danijel. Mnogi od njih danas su obrazovani, uspješni i – što je njima posebno važno – vraćaju se u klub kao treneri.
U svijetu u kojem dominiraju ekrani, sport ostaje jedan od rijetkih prostora stvarnog iskustva. „Bitno je samo da ih maknemo – nije bitan sport“, poručuje Danijel.
Jer ponekad je najvažniji prvi korak upravo onaj – dalje od mobitela.