'PUT PREMA SEBI' /

Hrvat prepješačio 500 km Camina, jedan trenutak bio je sudbonosan: 'To mi je dalo snagu'

Bez obzira na motiv, Camino svakoga suočava s istim izazovima - samoćom, umorom, žuljevima i, ono najvažnije, sa samim sobom

20.6.2026.

20:35

Andrea Vlašić

Privatna arhiva/Dario Ćorić

Postoje putovanja koja se mjere kilometrima i ona koja se mjere dubinom. Rijetko se ta dva puta isprepletu tako snažno kao na drevnim stazama Camina de Santiago.

Nedavno se s jednog takvog putovanja, dugog više od 500 kilometara, vratio i Dario Ćović (51), rodom iz Vinkovaca, ali koji živi u Zagrebu. U dvadesetak dana neprekidnog hodanja, s ruksakom na leđima kao jedinim suputnikom, prešao je put koji ne vodi samo do katedrale u Santiago de Composteli, već, kako sam kaže, vodi prema samome sebi.

Njegovo iskustvo svjedoči o snazi volje, ljepoti ljudskih susreta i onoj tihoj, ali postojanoj transformaciji koja se događa korak po korak, na stazi staroj stoljećima.

Neočekivani blagoslov na početku puta

Odluka o polasku na Camino za Darija je bila osobna. Krenuo je sam svjesno birajući samoću kao početnu točku svog putovanja. No, već na samom početku, u malenoj, gotovo skrivenoj crkvici, doživio je susret koji je nagovijestio da na tom putu ipak neće biti potpuno sam.

"Tek što sam krenuo, ušao sam u jednu crkvicu, čisto da vidim kako izgleda. Unutra je bila jedna časna sestra, starija, podsjetila me na Majku Terezu. Pitala me odakle sam, a kad sam rekao iz Hrvatske, stavila mi je ruke na ramena, blagoslovila me i oko vrata mi stavila jednu ogrlicu. Rekla je samo: 'Nek ti je sretno. Nek te čuva Bog.' Taj trenutak na samom početku, taj neočekivani blagoslov, dao mi je neku posebnu snagu za sve što me čekalo", prisjeća se Dario.

Taj dirljivi susret bio je uvod u ono što čini samu srž Camina: neplanirani, iskreni ljudski kontakti koji se događaju spontano, daleko od struktura i formalnosti svakodnevnog života. Putovanje koje je započeo sam vrlo je brzo postalo ispunjeno licima i pričama ljudi iz cijeloga svijeta.

Glavna bitka vodi se u glavi

Hodati u prosjeku 25 kilometara dnevno, s teškim ruksakom na leđima, dan za danom, bez sumnje je golem fizički napor. No, Dario ističe kako je onaj mentalni izazov puno veći. Bilo je dionica, poput ozloglašene Mesete, visoravni na kojoj se kilometrima ne vidi ni kuća ni stablo, gdje je jedini suputnik bilo jarko sunce i vlastite misli.

"Postoje dijelovi gdje hodaš 17 kilometara i ne vidiš apsolutno ništa. Samo otvoreno polje, sunce koje prži i staza pred tobom. U tim trenucima moraš imati jaku glavu. Fizička sprema je bitna, ali na kraju, sve je u glavi. To je snaga volje, sposobnost da se nosiš sa samim sobom kada nema nikakvih vanjskih podražaja", objašnjava. Ruksak koji hodočasnici nose često se doživljava kao metafora za životni teret. "Smiješno mi je bilo kako svi nosimo te ruksake, kao da nosimo svoj teret. Ali korak po korak, ideš dalje."

Dugi sati provedeni u hodu ostavljaju mnogo prostora za razmišljanje. Dok je prolazio nepreglednim krajolicima i satima hodao u tišini, Dario je često razmišljao i o radu humanitarne udruge Zrno solidarnosti, čiji je pokretač.

„Na Caminu čovjek susreće ljude različitih sudbina, ali i shvati koliko je ponekad malo potrebno da nekome vrati nadu, dostojanstvo ili osmijeh. Razmišljao sam o projektima pomoći koje provodimo i o novim načinima kako pomoći onima kojima je to najpotrebnije. To me iskustvo dodatno učvrstilo u uvjerenju da želim još više vremena posvetiti pomaganju drugima“, kaže Dario.

Život na Caminu je ogoljen do krajnjih granica jednostavnosti. Noćenja u "alberguesima", skromnim hodočasničkim prenoćištima, gdje se dijeli soba s desetcima drugih ljudi, uči poniznosti i zajedništvu. "Čovjeku treba samo krevet, tuš i neka kuhinja. Sve ostalo je višak. Ta jednostavnost je oslobađajuća", kaže Dario.

Zajedništvo na stazi samoće

Iako je velik dio puta prohodao sam, uronjen u vlastite misli, najljepše uspomene nosi upravo iz susreta s drugim hodočasnicima. "To je cijeli svijet na jednom mjestu. Ljudi iz Amerike, Brazila, Kine, Koreje. Upoznaješ toliko različitih sudbina, slušaš nevjerojatne priče. Sreo sam i troje Hrvata. To je teško prenijeti riječima."

Posebno pamti jednu večer kod časnih sestara koje su hodočasnike dočekale pjesmom i svirkom. "Svaki je od nas pričao zašto je tamo. I onda krene bujica emocija. Ljudi počnu pričati, ali ne mogu sve ni izreći. Svatko nosi neki svoj križ."

Jedna od najdirljivijih scena dogodila se na samom cilju, na trgu ispred katedrale u Santiagu. "Hodao sam s jednom djevojkom iz Toskane, koja je završila teologiju pa mi je puno pričala o značenju Puta. Kad smo stigli na trg, prišao nam je jedan dečko i zamolio je da mu otvori pismo koje je nosio cijelim putem. Bio je to dogovor s njegovom djevojkom, da ga smije otvoriti tek kad stigne. Dok je čitao, počeo je plakati. Bile su to suze radosnice. Nevjerojatno je vidjeti te sirove emocije, tu radost i olakšanje na licima ljudi."

Vrhunac putovanja i ostavljanje tereta

Prije dolaska u Santiago, jedna od najvažnijih točaka na putu je Cruz de Ferro, Željezni križ, smješten na najvišoj točki Francuskog puta. Tamo hodočasnici tradicionalno ostavljaju kamenčić koji su ponijeli od kuće. Taj kamen simbolizira teret, brigu ili molitvu koju žele ostaviti iza sebe. "To je vrlo emotivan trenutak. Nosio sam sa sobom jedan mali kamenčić u obliku srca. Ostaviti ga tamo, na tom brdu kamenja koje su ostavile tisuće ljudi prije tebe, ima duboko simboličko značenje. Osjećaj je kao da doista ostavljaš neki teret i zahvaljuješ na svemu što je bilo", opisuje Dario.

Sam dolazak u Santiago, pred veličanstvenu katedralu, vrhunac je putovanja. Nakon tjedana hodanja, boli i preispitivanja, stati na taj trg preplavljuje osjećajima. "Kad sam stigao, preplavile su me emocije. Razvio sam hrvatsku zastavu, slikao se. To je poseban osjećaj ponosa i ispunjenja. Vidiš ljude kako plaču od sreće. To je trenutak za koji se isplatilo proći svaki kilometar."

Putovanje je zaokruženo na gotovo čudesan način. Let za povratak kući bio je iz Madrida, a Dario se tamo zatekao upravo u vrijeme Papina posjeta. "Uopće nisam znao kad sam rezervirao let da će Papa biti tamo. I odjednom se nađem u toj masi od milijun ljudi, pedesetak metara od njega. To je bio osjećaj kao da se sve posložilo, kao neka konačna potvrda cijelog puta." Vrativši se u svakodnevicu, Dario sa sobom nosi ne samo uspomene, već i duboku spoznaju o vlastitoj snazi i ljepoti jednostavnog života.

Put koji zove stoljećima

Camino de Santiago, ili Put svetog Jakova, nije tek obična planinarska staza. To je drevna mreža hodočasničkih puteva, koja seže sve do devetog stoljeća, a proteže se diljem Europe. Pak, sve rute vode prema svetištu svetog Jakova apostola u Santiago de Composteli, u španjolskoj pokrajini Galiciji.

Staze su obilježene prepoznatljivim žutim strelicama i simbolom školjke, jakobove kapice, koja je postala univerzalni znak hodočasnika. Ljudi na ovaj put kreću iz najrazličitijih razloga: neki traže duhovno pročišćenje, drugi ispituju granice vlastite fizičke izdržljivosti, treći bježe od užurbane svakodnevice, a mnogi jednostavno traže odgovore na pitanja koja ih muče.

Bez obzira na motiv, Camino svakoga suočava s istim izazovima: samoćom, umorom, žuljevima i, ono najvažnije, sa samim sobom. To je put na kojem se materijalno svodi na minimum, na ono što stane u ruksak, dok se duhovno i emocionalno bogatstvo neprestano povećava.

Osjećaj zajedništva i solidarnosti koji je doživio na Caminu sada želi prenijeti i kroz humanitarne projekte, među kojima je i nedavna akcija tijekom koje je s volonterima pripremio i podijelio stotine obroka za korisnike Pučke kuhinje na Svetom Duhu, potvrđujući kako vrijednosti zajedništva i solidarnosti ne ostaju samo na hodočasničkom putu, nego se nastavljaju živjeti i u svakodnevici.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

komentara

Komentiranje na Net.hr dozvoljeno je samo registriranim korisnicima. Ako se ne slažete s autorom teksta ili nekim tko je komentirao taj tekst to je u redu. Međutim, nije u redu vrijeđati ljude, diskriminirati, trolati, kršiti Pravila komentiranja i odredbe stavka 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima. Odgovorni ste za sve napisano u komentaru. Ovo je web portal kojeg posjećuje tisuće ljudi svakodnevno i s nekima se jednostavno nećete slagati. Zato se držite osnovnih pravila ponašanja i sve će biti ok.