Govorilo se o privatizaciji, ali jedna stvar bi mogla sve promijeniti: 'Mora upravljati država'
Europa se ubrzano naoružava, pa je i Republika Hrvatska kupila, između ostalog, više od 40 njemačkih tenkova Leopard 2
Nakon dva ozbiljna željezničko-prometna incidenta početkom ovog mjeseca u Hrvatskoj, taj vid putničkog i teretnog prevoza ponovno je tema u hrvatskoj javnosti. Štoviše, javnost je to podsjetilo na činjenicu da se Republika Hrvatska nalazi usred svog "desetljeća željeznice".
Posrijedi je državni projekt razvoja toga dugotrajno zapuštanog vida prometa, s ulaganjem od šest milijardi eura za nove pruge i vozila. No godinama obnove usprkos, rezultati se na terenu još ne vide, iako su pojedini konkretni radovi odavno zacrtani. Na oglašenu "željezničku renesansu" će se tako očito još pričekati, a nedavne prometne nezgode su neugodno istaknule takvu neizvjesnost.
Povrh svega, jedan novi moment uključen je u rezon obnove željezničkog sektora – obrambeni prioriteti Europske unije i Hrvatske, piše Deutsche Welle.
Europa se ubrzano naoružava, pa je i Republika Hrvatska kupila, između ostalog, više od 40 njemačkih tenkova Leopard 2. Oni, međutim, zbog svoje izuzetne težine zahtijevaju podjednako iznimne željezničke prevozne kapacitete.
Sve to na koncu ulazi u krajnji račun projekta razvoja javnog poduzeća Hrvatske željeznice.
S druge strane, njegova razmjerna žurnost i potreba centralizacije sustava donekle otklanja mogućnost skore privatizacije sektora, donedavno posve realne.
Odustajanje od privatizacije
"Tek kroz sigurnosnu sferu i društvenu koheziju oko pitanja obrane, došli smo do zaključka da željeznicom mora upravljati država, ako želimo efikasan sustav“, za DW je o tome rekao Ante Klečina, stručnjak za željeznicu i predavač na Odjelu održive mobilnosti i logistike Sveučilišta Sjever u Koprivnici i Varaždinu.
Osvrnuo se pritom na iskustvo ponekih razvijenijih zemalja Europe, poput Velike Britanije, čiji su eksperimenti s privatizacijom željeznice okončani prilično neslavno.
Usluge su postale nekvalitetne i preskupe, sustav je zakazao u raznim aspektima, te se vremenom od toga i odustalo.
"U prvom redu bi morala biti njihova funkcionalnost po civilne potrebe i, faktično, organiziranje civilizacije", nastavlja Klečina, "što je aktualno u svakom trenutku, ako taj prioritet ne smetnemo s uma. Tko god da se kune u prednosti tržišnih mehanizama, zaboravlja da oni kod velikih javnih sustava, onih za omogućavanje temeljnih zahtjeva, nisu razvojno prikladni.“
Prema njegovu mišljenju, tako je i s drugim elementarnim sustavima, npr. zdravstvom i školstvom i sudstvom, itd.
Privatni sektor, kaže Klečina, može biti nadopuna u određenim segmentima, ali okosnica mora ostati javna.
"Razlog je nužnost centralnog planiranja takvih sustava, kao i njihova primarno neprofitna zadaća, ali i potreba golemih ulaganja za koja privatnici obično nemaju kapaciteta, a ni interesa. Uvidjevši to u praksi, Europa je u novije vrijeme odustala od ideje privatiziranja željeznica, a tema obrana došla je nakon toga, kao dodatni razlog“, smatra Ante Klečina, inače bivši predsjednik Saveza za željeznicu u RH.
On povrh svega napominje da tom vidu prevoza nema premca s obzirom na niz ključnih faktora: ponajprije su to ukupna isplativost, ekonomska multiplikativnost i ekološka prikladnost.
Nužnost centralnog planiranja i u kapitalizmu
Socioekonomist Toni Prug smatra pak da se iza pitanja željeznica u Hrvatskoj krije generalni problem političkog i znanstvenog odbacivanja planiranja i javne proizvodnje kao relikvije prošlosti.
Ta se prošlost tiče razdoblja socijalizma i Jugoslavije, a sve u svezi s njom je nakon rata u Hrvatskoj ostalo u najmanju ruku stigmatizirano.
"U stvarnosti, međutim, sve uspješne države su ogromni javni proizvodni sustavi“, kaže Prug, "u kojima se planiranjem odlučuje o najvećim budžetima unutar ekonomija, o zahvatima čija važnost za stanovništvo nadilazi važnost odluka koje tržišni akteri donose.“
Ovaj docent na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci ističe pravilo u poslovanju da, kada neki tržišni akter pogriješi, tj. kad prođe loše – zamijeni ga konkurencija.
"A željeznice je, kao i sve druge proizvodne sustave javnog karaktera fizički fiksirane i sa statusom monopola, potrebno pomno planirati. Greške su puno teže ispravljive. S njima se i drugačije upravlja, drugi se parametri optimiziraju, fokus na profit ne pomaže. On često i ne može biti cilj, ciljevi su određeni planom."
Pritom se nameće i pitanje ima li RH stručni kadar za osmišljavanje i provedbu toga.
Žrtva naftnog i automobilskog lobija
"Naša struka i upravljački kadar obrazuju se kroz fakultetske i stručne kurikulume koji ne govore gotovo ništa o tome zašto i kako proizvoditi sustave i usluge javnog karaktera, te zašto su oni za neke potrebe superiorniji“, uvjeren je Prug, dodajući kako ta saznanja u nekim hrvatskim javnim sustavima i dalje postoje, dok su u nekima urušena i prepuštena stihiji.
Prema njegovoj ocjeni, Grad Zagreb predstavlja recentan primjer u Hrvatskoj da se planiranje može vraćati, kapaciteti ponovno graditi. I to na kvalitetnijim, podatkovno i analitički potkovanijim osnovama, što se ne tiče željeznice, ali može biti opći uzor.
Toni Prug, koji se u svom znanstvenom radu dosta bavio temom upravljanja javnim sektorom, zaključno nam je prenio dojam da su Hrvatske željeznice dosad bile svojevrsna žrtva naftnog i automobilskog lobija.
"Njihovi su privatni i profitni ciljevi nadvladali praktičnost, efikasnost, sigurnost i ekološku superiornost modernih željezničkih sustava", kazao je on za DW.
Takva hijerarhija mogla bi se odskora promijeniti, zahvaljujući vojnim prioritetima. No budućnost željeznice i generalno društvenog razvoja svakako neće biti vedra ako njezine primarno civilne prednosti ostanu negdje pored pruge.