Prijetnje, sabotaže, diverzije i radikalizacija, Akrap uvjeren: 'Na pragu smo rata'

Dron s eksplozivom udario je u krilo teretnog zrakoplova u njemačkoj zračnoj luci Leipzig početkom kolovoza. U pitanju je logističko središte za prijevoz vojne opreme za potrebe njemačkih oružanih snaga i NATO-a, ujedno i baza ukrajinske zrakoplovne tvrtke Antonov Airlines.

Ukrajina je za ovaj incident otvoreno optužila Rusiju, dok je rusko veleposlanstvo u Berlinu incident nazvalo "provokacijom" usmjerenom protiv Moskve.

Njemački kancelar Friedrich Merz izjavio je da je istraga u završnoj fazi te je najavio oštar odgovor.

ALARM U NJEMAČKOJ /

Misteriozni dronovi s eksplozivom kraj ključnog središta vojske: NATO sumnja na Ruse

Šefica francuske sigurnosne službe Céline Berthon izjavila je da i Francuska može očekivati nasilne napade na svom tlu te da otkriće eksplozivne naprave u Leipzigu služi kao upozorenje. Podsjetila je na ranije visokoprofilne simbolične napade poput iscrtavanja Davidovih zvijezda na zgradama u Parizu, kao i na kampanje dezinformiranja koje vode mreže povezane s Rusijom.

"Sve je to dio početka rata koji nije fizički rat, koji nije vojni rat, koji nije nužno javno priznat (kao usmjeren na) naše tlo, ali već uključuje napade na našu zemlju", rekla je. 

SVE SE VIŠE INTENZIVIRA /

Šefica francuskih obavještajaca: 'Očekujte napade na našem tlu. Sve je to dio početka rata'

London je najavio da će Kijevu dopustiti pristup trajnoj tehnologiji za pokretanje vlastite proizvodnje krstarećih raketa Storm Shadow, kojima je moguće izvesti udare duboko u Rusiji, a upozorenje iz Kremlja stiglo je ekspresno: Rusija bi mogla napasti britanske vojne ciljeve unutar i izvan Ukrajine jer Britanija metodično dolijeva "ulje na vatru".

"Više smo puta upozoravali da bi svi britanski vojni objekti i oprema u Ukrajini i izvan njezinih granica mogli biti metom napada kao odgovor na ukrajinske napade na ruski teritorij koji su izvedeni britanskim oružjem", izjavila je glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova.

'PAŽLJIVO PROANALIZIRAJTE' /

Rusi otvoreno zaprijetili Britaniji: 'London je na korak do katastrofalnih posljedica'

Američki predsjednik Donald Trump novinarima u prošli tjedan rekao da je imao dobre razgovore s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. "Neće napadati teritorij NATO-a", rekao je Trump. Ranije tog tjedna, Moskvu je posjetio direktor CIA-e.

Isti dan kada je Trump slao umirujuće poruke, neutralna Švicarska objavila je da namjerava izgraditi vojni bataljun dronova te da su obrana od dronova i robotika od sada švicarski "strateški prioritet".

Dodamo li svemu ovome redovite upade ruskih borbenih zrakoplova u baltički i poljski zračni prostor, jasno je da rat ne mora formalno biti rat da bi bio - rat.

Je li Europa u ratu s Rusijom? Za net.hr na ovo i druga pitanja odgovara stručnjak za hibridno ratovanje Gordan Akrap.

Jesmo li u hibridnom ratu?

Jesmo, i to ne samo od 2022., nego ozbiljno od 2014., kada je Europa shvatila da postoji nešto što se više ne naziva sukobom niskog intenziteta, nego se koristi cijeli spektar aktivnosti koje se ne mogu smatrati kinetičkim aktivnostima, ali se upotrebom drugih instrumenata moći koji modernoj državi stoje na raspolaganju pokušava utjecati na procese donošenja odluka, kako političkog vrha tako i stanovništva.

Tako da, odgovor je da. Možemo reći da živimo u četiri domene: u fizičkoj domeni, gdje se odvijaju kinetički sukobi, u informacijskoj, gdje se događaju informacijski sukobi, u kognitivnoj, gdje se događaju kognitivni sukobi, i digitalnoj, gdje se događaju digitalni sukobi.

Mi smo, što se tiče kinetike i oružanih sukoba, na razini sukoba visokog intenziteta. Jer ovo sve što govorite – prijetnje, sabotaže, diverzije, pokušaji ubojstava, nasilje i radikalizacija – sve su to elementi koji govore o tome da postoje ozbiljni izazovi pred sigurnosno-obrambenim sustavom, koji ih više ne može tako lako prevenirati, nego mora reagirati posredstvom, u informacijskom i medijskom smislu, i kognitivno.

Mi smo na vrlo visokoj razini, recimo, na pragu rata. Vidite, recimo, i s Aleksandrom Vučićem, kad je promijenio zakon u Srbiji prije šest, sedam godina, kad je dozvolio Telekomu i sličnim državnim tvrtkama da ulažu u medije, koliko su se oni raširili. Ne samo da su preuzeli kontrolu nad medijsko-informacijskim prostorom Srbije nego i posredno peru svoj novac, ruski, kupuju medije, i ne kupuju samo po Srbiji nego i u okolini te pokušavaju na takav način utjecati.

U digitalnom smislu, ove brojne sabotaže, virusi i krađe podataka, pogotovo sada, što vidite da Srbi rade u zadnje vrijeme i kod nas, to je prostor za koji ne možete reći da nismo u toj nekoj vrsti rata koji nije oružani sukob, ali je rat po svim svojim posljedicama i karakteristikama, koji se događa onima koji, prvo, nisu svjesni da je to prostor izazova i sukoba i, drugo, onim sustavima koji nisu u stanju organizirati preventivne i obrambene i treće sposobnosti. Prema tome, odgovor je da živimo u zanimljivim vremenima.

Kad govorimo o "klasičnim" ratovima, jasno nam je kako tu otprilike izgleda dinamika. Kako to izgleda u apstraktnom prostoru? Mogu li se pojmovi kao pobjeda, poraz, ofenziva ili defanziva uopće koristiti u toj sferi? 

Donedavno se smatralo, a neki još uvijek misle, da je informacija moć. Međutim, s obzirom na današnje moderne tehnologije i sve ono s čime se suočavamo zadnjih 20-30 godina, informacija sama po sebi ništa ne znači ako nemate kontrolu i mogućnost da je pošaljete neometano i u neizmijenjenom obliku kroz komunikacijski kanal koji imate pod svojom kontrolom te u vrijeme i u trenutku kada će ta informacija polučiti najbolji učinak.

Sada govorimo o integraciji informacije, komunikacijskog kanala, odnosno neke vrste medija, i vremena. Isto tako, pogotovo sada kada radimo analizu određenih sukoba i ratova – od Južne Amerike, preko Afrike i Europe do Azije – vidjet ćemo da su se četiri klasična stupa moći na kojima je počivala moć države – diplomacija, informacija, vojska i ekonomija – promijenila, odnosno nadopunila, a promijenio se i njihov redoslijed važnosti.

Vojni i oružani kapaciteti su bitni, međutim, oni nisu primarni oblik kojim država pokušava projicirati vlastitu volju. To se prvenstveno radi putem informacijskih i medijskih mehanizama, putem različitih društvenih i nevladinih organizacija kojima se prikrivaju vlastiti smisao djelovanja i stvarne namjere te vlastito autorstvo nad tim izazovima i problemima, kao i financijskim putem.

To možete najlakše vidjeti kroz to tko su glavni sponzori Champions League, najvećeg sportskog događaja u Europi. Sponzori su se promijenili i sada su s ruskih izvora prešli na kineske. Rijetko ćete vidjeti da je Philips, europska tvrtka, glavni sponzor Champions League. Prvo je to bio Gazprom, odnosno Lukoil, koji su već bili ruske naftne tvrtke, a sada su to kineske tvrtke jer oni znaju da na takav način jednostavno i jeftinije mogu utjecati na svoju povećanu vidljivost i percepciju stanovništva.

Kada se događaju kinetički sukobi, možemo pretpostaviti mogući ishod ako je neka sila u vojnom smislu jaka. Međutim, ukoliko ona ne pobijedi u svim domenama u kojima se sukobljava, onda rizik od ukupne pobjede dolazi u pitanje. U dva rata Izraela i Hezbolaha Izrael je pobijedio u kinetičkom i političkom smislu, ali izgubio u informacijskom, tako da je ukupni ishod rata bio negativan za državu Izrael.

Kada analiziramo američki rat s Iranom, Amerikanci su pobijedili u kinetičkom, gospodarskom i financijskom smislu. U transportno-komunikacijskom još uvijek, ali vrlo kratkoročno, pobjeđuju Iranci jer još uvijek imaju sposobnost kontrole Hormuškog tjesnaca i kroz njega još uvijek prolazi određeni broj brodova koji nisu promijenili svoje rute zato što Saudijci još nisu napravili – i neće u idućih nekoliko godina – nove željezničke pruge i plinovod, odnosno naftovod prema Sredozemlju preko Jordana i prema Izraelu. I u informacijskom smislu, zahvaljujući pomoći koju su dobili od Rusa i Kineza. Tako da, kada je riječ o ukupnoj pobjedi, ne možete reći da će onaj tko je u kinetičkom smislu jači odnijeti ukupnu pobjedu jer to ovisi o nekoliko čimbenika.

Kako Europa tu stoji? Vidimo da se naoružava, a koliko je spremna oduprijeti se ruskim ruskim dezinformacijama, kampanjama i hakerskim napadima?

Europa je zakasnila. Europa je dugo živjela na teret tuđe slave i na teret vlastitih pogrešnih strateških procjena o tome da će isključivo gospodarska suradnja odvratiti pojedine države od napadnih djelovanja i agresivnih ideologija za koje se znalo da postoje. Razmišljalo se na način da će Rusija odustati od svojih radikalnih djelovanja i posezanja za drugim teritorijima te da će odustati od negiranja Ukrajinaca i Ukrajine kao naroda i države ukoliko se jakim gospodarskim vezama veže uz Europu.

Pokazalo se da je to netočno, da ne možete na takav način razmišljati i očekivati da će oni koji se bave ideologijama prihvatiti zov novca. Nisu svi ljudi isti. Ima onih koji uistinu razmišljaju o novcu i materijalizmu, međutim, ideolozi, kao što su Ruska pravoslavna crkva u Rusiji, odnosno Srpska pravoslavna crkva u Srbiji, nisu primarno materijalisti, nego se više vode svojim ideološkim i vjerskim porivima iz kojih kasnije proizlaze materijalni status i moć.

Teško možemo reći u kojem će se pravcu razvijati takve buduće aktivnosti. Ne bih rekao da Europa ulaže u naoružavanje, nego u vlastitu sigurnost. Vi se u modernim sukobima možete spremati za obranu. Međutim, obrana kao takva nije dovoljna da odvrati potencijalnog napadača od napada, pogotovo u digitalnom svijetu. Napadač koji je svjestan da razvijate obrambene sposobnosti, ali ne i napadne, napast će vas. Međutim, ako vi uspijete razviti i napadna sredstva, bilo u oružanom ratu bilo u digitalnom ratu, onda će potencijalni napadač razmisliti hoće li vas napasti.

Zato stalno govorimo o sposobnosti odvraćanja jer napadača od napada nećete odvratiti razvojem obrambenih, nego napadnih sposobnosti.

Drugim riječima, Europa bi morala također imati mehanizme kako izvesti, makar potencijalno, kibernetičke napade?

Ne potencijalno. Mora imati. Ne samo zato što će se suočiti s državama u sukobu u tom digitalnom prostoru nego i s različitim kriminalnim skupinama. Puno pojedinaca žrtve su brojnih kriminalnih i organiziranih skupina. U najgorem slučaju, ono što im se može dogoditi jest da država brzo reagira i spriječi da njihov novac ode negdje.

Ako takve skupine znaju da država ima kapacitete i sposobnosti da im uzvrati na napad, da napadne njihove digitalne kapacitete, računala i njihove informacijske sustave, da uđe u njihove računalne sustave i bankovne račune i počisti ih na temelju sudskih naloga, onda je to jedna potpuno drugačija stvar.

Kako tu stoje institucije u Hrvatskoj? Kada su bili kibernetički napadi na naše institucije, ljudi su znali reći: 'A što će oni s mojim podacima? Što nekome znači moj zdravstveni karton?'

Nekad je u bivšoj Jugoslaviji bio jedan aforizam koji je govorio da „telefonski imenik u rukama kanibala postaje jelovnik“. To vam najbolje ilustrira svu moć koju netko može imati s tom količinom podataka.

Prvo, mi svi dijelimo ogroman broj osobnih podataka. Živimo u digitalnom svijetu i koristimo se sve više digitalnim kapacitetima i digitalnim prostorom – od pisanja poruka do financijskih aktivnosti i razmjene određenih poslovnih podataka. Neki su osjetljivi, neki nisu, ali oni vezani uz financije posebno su osjetljivi. Banke, recimo, jako dobro rade – traže višestupanjsku razinu autentifikacije, odnosno potvrdu da ste vi uistinu osoba kojom se predstavljate. Ali zna se dogoditi da ljudi nasjednu na neke provokacije.

Ogromna količina podataka pomaže kriminalcima da lakše identificiraju potencijalne mete i uđu u njihove osobne podatke, zaštićene komunikacijske sustave, kao i zaštićene financijske i poslovne aktivnosti. I uvijek postoji mogućnost da doznaju dovoljno podataka kojima se mogu pretvarati da su netko drugi i na takav način ući u komunikaciju s osobom i nagovoriti je da im u nekom smislu pokloni povjerenje.

Drugo, imate ljude koji ne žele da se zna da imaju određene bolesti, izložen kreditni rejting, AIDS, hepatitis B, C ili neke druge zarazne bolesti za koje vi ne vidite da ih imaju, a koje na neki način mogu izazvati stigmatizaciju u društvu.

I treće, posebno govorimo o osobama koje se nalaze u procesu odlučivanja, bilo u poslovnom, političkom ili nekom drugom društvenom smislu, gdje prikupljanje podataka postaje materijal za ucjenu.

Ili, recimo, skupite dovoljnu količinu podataka pa ih prodajete na crnom tržištu. I onda uspoređivanjem – netko je ukrao osobne podatke, netko financijske – dođete do brojeva kartica i onda idete dalje, u financijske krađe i prijevare.

A da ne kažem da se možete predstavljati kao neka druga osoba u elektroničkoj komunikaciji i raditi, pogotovo uporabom umjetne inteligencije, takve nezamislive stvari. Možete upravljati informacijama koje ste prikupili, upravljati sudbinama ljudi na način da unosite razdor između njih i da se predstavljate kao netko drugi. Ima jako puno primjera kako i na koji način se podaci iz digitalnog prostora zloupotrebljavaju, pogotovo u sigurnosnom sektoru.

Prema tome, treba biti izuzetno ozbiljan i uporan u tome da se ta prava štite. Nije bez razloga jedna od ključnih aktivnosti koje Europa traži zaštita digitalnih podataka. S druge strane, Europa gubi do 100 milijardi eura godišnje, i taj novac odlazi u Ameriku i Kinu zato što se Europa ne koristi dokumentima, informacijama i podacima europskih građana, nego ih koriste neke druge velike tehnološke tvrtke.

Znači, slika je puno složenija i kompleksnija od „ma neće mene“. Gađaju se sustavi, gađaju se cjeline.

Po ovome što ste rekli, stječem dojam da je najveća opasnost od toga što danas zovemo "hibridno ratovanje" da to može biti rat protiv pojedinca. I tu se onda postavlja pitanje što država može učiniti i kakve sustave razvijati da štiti svoje građane od takvih napada?

To je stvarnost, mi jednostavno živimo u takvom vremenu. To je otprilike kao kad su se napravili prvi automobili pa su izlazili novinski članci: „Zamislite, ta zvijer juri 20 kilometara na sat“, jer je to tada bila nepoznanica. Međutim, s vremenom se to razvija, ali se isto tako razvijaju i sustavi obrane te se definiraju pravila ponašanja. Danas imate vrlo jasna pravila na autocesti i pravila ponašanja u prometu općenito pa više nitko ne govori o tome da netko vozi 100 ili 150 kilometara na sat.

Treba vremena da se naučimo na život u ovom novom okruženju. Treba živjeti s tim i to treba biti sredstvo, a ne cilj onoga što se radi. I mora biti subjekt, a ne objekt naših nastojanja i aktivnosti.

Ima ljudi koji kažu, ako isključimo struju i internet, problem je riješen.

Da, ali bi se time vratili u kameno doba. Tehnologija je sredstvo s kojim trebamo živjeti i koje trebamo razvijati.

Međutim, morate imati povjerenje u državu i njezine institucije. Moji studenti se na to smiju. E, to je problem. Prvo, nedostatak svijesti o tome da živimo u tom vremenu i da su te prijetnje, odnosno izazovi i rizici, sastavni dio budućeg razvoja i našeg života koji ostavljamo generacijama koje dolaze.

Drugo, trebamo razvijati visoku razinu povjerenja, ne između nas i države, nego između administracije na vlasti i stanovništva. Trebamo se zajedno suočavati s nekim izazovima jer s modernim sukobima, pogotovo informacijskim i digitalnim, nijedna administracija i vlast ne može izaći na kraj ako nema stanovništvo na svojoj strani. Stanovništvo mora biti educirano i informirano, ozbiljno svjesno izazova s kojima se suočavamo.

Ne treba se bojati tih izazova, s njima treba živjeti i njima upravljati na način na koji se upravlja svakim drugim procesom koji je u neko vrijeme bio nov i predstavljao izazov. Nisam poklonik degrowth politike – zaustavimo razvoj. Ne, ali hajdemo kako treba definirati instrumente koje ćemo dati administraciji kako bi se mogla učinkovito suočavati, na preventivnoj i odvraćajućoj razini, s tim brojnim izazovima i prijetnjama. Razvijmo demokratske kontrole i mehanizme, educirajmo stanovništvo kako bi moglo sudjelovati u tim procesima, bilo posredno bilo putem medija, koji moraju biti objektivni i potpuni.

Tako ćemo moći integrirati društvo i državu u jednu cjelinu. Jako dobar primjer – mislim da smo mi bili preteča u Europi – jest kako jačati otpornost društva na dezinformacije. Agencija za elektroničke medije prije dvije je godine, u sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, razvila projekt borbe protiv neistina u javnom prostoru i angažirala 15 ili 16 različitih akademskih organizacija i organizacija civilnog društva koje su, svaka iz svoje domene i sa svojom stručnošću, objavljivale analize određenih informacija koje se pojavljuju u javnosti, argumentirano ih pobijale činjenicama i objavljivale na platformi „Točno tako“. Ako netko želi provjeriti je li nešto točno, može to provjeriti na toj stranici. Jedino se na takav način možemo boriti protiv tog informacijskog zagađenja, što je jako bitno.