Irena je na prvoj crti dočekala Oluju: 'Ima ta jedna slika koja mi se urezala...'
U razgovoru za Lika Club prisjetila se ratnih dana, prijateljstava koja traju više od 30 godina te objasnila zašto će joj Lika zauvijek ostati mjesto kojem se uvijek vraća
Kada je s dvogodišnjom kćeri u naručju, kao 22-godišnjakinja, stigla iz Paga u ratni Gospić, nije mogla ni slutiti da će Lika postati njezin drugi dom. Irena Komadina bila je pripadnica vojnog saniteta Oklopne bojne 9. gardijske brigade, cijelo vrijeme na prvoj crti bojišnice, uz svoju postrojbu, pružajući medicinsku pomoć i obavljajući sve zadaće koje je rat pred nju stavljao, piše LikaClub.net.hr.
Svjedočila je najtežim trenucima rata, spašavanju ranjenih, pogibijama suboraca, a tijekom Vojno-redarstvene operacije Oluja preživjela je nalet sanitetskog vozila na minu.
Danas, više od tri desetljeća poslije, i dalje je neraskidivo povezana s Gospićem i svojim suborcima iz 9. gardijske brigade. U razgovoru za Lika Club prisjetila se ratnih dana, prijateljstava koja traju više od 30 godina te objasnila zašto će joj Lika zauvijek ostati mjesto kojem se uvijek vraća.
Prvi susret s ratnim Gospićem
“Kad sam došla u Gospić, bio je 25. veljače.1993.godine. Znam točno jer mi je mala tad punila dvije godine. Snijeg je bio do pasa. Došla sam s Paga, gdje snijeg u tragovima i to mi je bio šok. Ali još veći šok bio je srušen grad. Nigdje nikoga nije bilo. One uzbune, zamračenja. Kad sam ušla u sanitet, već je bio rat. Uvijek netko puca na tebe, uvijek ti netko želi nauditi. Izdržali smo sve to”, započela je svoju priču Irena.
Na prvoj crti svjedočila je brojnim ljudskim stradanjima o kojima ni danas nije lako govoriti.
“Ima jedna slika koja mi se zauvijek urezala… Ja sam već tada zaista bila majka i kad smo mrtve, naše, prevozili. Dovozili u mrtvačnicu u Gospić. Avion je prije toga raketirao. I sjećam se da je jedna djevojčica koja je tada bila… Mama i tata su joj bili pored i onda su mi rekli da otkrijem tada da oni vide da je to ona. Teško je bilo. Prijatelji koji su pogibali, koji su ranjeni bili, koji su jednostavno na rukama… Stvarno, to su teške stvari. Ovo pričam već puno, puno puta pa nekako čovjeku izgleda lakše, ali nikad nije lakše.”
Sjećanje na 4. kolovoza 1995.
Prisjećajući se početka Vojno redarstvene operacije Oluja, kaže:
“Bila sam jako ponosna kad smo zabrujali, kad su naši tenkovi krenuli. Tadašnji zapovjednik ispratio nas je pogledom u stavu pozor. Nisam nikome rekla, ali sam sama sebi pomislila: ‘Ovo mi nikad nitko neće moći uzeti.’
Taj ponos i taj osjećaj nitko mi nikada nitko neće moći uzeti ni vratiti. To se ne može opisati. Ponos. I gle, nije to bio strah, ne bih tako nazvala. Bilo je neko iščekivanje da ćemo to proći. Ali desi se što se desi. Nismo svi došli do kraja, nažalost. Na putu prema ranjenicima 4. kolovoza 1995. sanitetsko vozilo naletjelo je na minu.
“U 1 sat i 10 minuta moj sanitet, Oklopna bojna, krenuo je po naše unesrećene pod repetitor. Prošli smo stotinjak, možda dvjestotinjak metara i naletjeli na minu. To je bio takav prasak da je to bilo prestrašno.
Nas četvero bilo je u oklopnom sanitetskom vozilu. Naš vozač je 90-postotni invalid. Moja dvojica kolega tada, prijatelja, su isto invalidi. Ja sam tada mislila da mi nije ništa. Poslije sam ustanovila da jest.“
Hrabrost kao oslonac drugima
U postrojbi je, kaže, od prvoga dana bila prihvaćena kao ravnopravna među suborcima.
“Mene su i tada, a i danas, uvijek gledali kao sebi ravnu. Nisam se morala dokazivati. Uvijek sam bila dobro došla. Uvijek sam dobro funkcionirala s njima. Dan-danas sam predsjednica našega kluba i s dečkima, i kad smo sad već svi skoro u mirovini, jako dobro funkcioniramo.”
Prisjeća se kako je, unatoč strahu koji je bio prisutan kod svih, nastojala svojim ponašanjem ohrabriti suborce.
“Bila sam kolovođa, ajmo tako reći. Bojali smo se, svi smo se bojali. Ali ja sam htjela svojom nekom vedrinom, hrabrošću ohrabriti njih. Jer milijun puta su oni znali reći: Važno da si ti tu pored nas pa smo mi sigurni. I oni bi možda, kad bi vidjeli da ja idem, rekli: A vidi, ide ona, pa zašto ćemo se mi bojati? To sam i htjela, da u meni vide hrabrost i da se manje boje.”
Prijateljstva koja traju više od 30 godina
Nakon rata njezina je postrojba 1998. godine premještena u Benkovac. Potom je pet godina živjela u Zadru, otišla u mirovinu, a danas živi u Rijeci. Ipak, kako kaže,s Likom nikada nije prekinula vezu.
“Deset godina nakon odlaska nisam dolazila u Gospić, ali uvijek sam razmišljala o njemu. Kad sam se prvi put ponovno vratila, to vam ne mogu opisati. Plakala sam bez prestanka. Osnovali smo klub pri našoj matičnoj Udruzi 9. gardijske brigade.
"Obožavam ovaj grad. Obožavam ove ljude. Ovo je zaista moj drugi dom. Pravi, istinski prijatelji su zaista tu. Velebit je velika ljubav, kao i Gospić i svi ljudi ovdje. Zauvijek ću dolaziti dokle god… Ako treba, možda ću se jednog dana ovdje i preseliti. Vidjet ćemo.”
Prijateljstva sklopljena tijekom rata, kaže, traju i danas, više od tri desetljeća poslije.
“Dođem u Gospić, uvijek imam gdje i spavati. Ja se na dnevnoj bazi s curama čujem barem deset puta. Sve što treba za klub, sve što treba za izlete organiziramo, mi se družimo, radimo roštilje, večere. Zaista, ako nešto treba, znači za sat i pol, skoro dva, ja sam iz Rijeke, nema problema. Jutros sam ustala u tri sata i već sam bila ovdje. Ako treba doći tri puta tjedno, nema problema.”
Poruka mladim generacijama
Pitali smo je što bi danas, 31 godinu nakon Oluje, poručila mladim generacijama u Lici koje Domovinski rat poznaju samo iz priča, knjiga, fotografija i videa.
“Mi smo u to vrijeme isto imali dvadesetak godina. Poručila bih da ne zaborave žrtvu. Ne zaborave to što smo mi iznijeli. Voljela bih da čuvaju mir, da njeguju državu, da se ponose s nama.
Nama je bio nametnut rat. Mi smo ga iznijeli, obranili smo, a na njima je, kao što sam rekla, da čuvaju ovo što smo mi stekli kroz rat.”
Zastava na Trsatskoj gradini
Uoči našeg razgovora Irena Komadina sudjelovala je u postavljanju velike hrvatske zastave duge 25 metara na Trsatskoj gradini u Rijeci, što već godinama radi kao pripadnica Državne intervencijske postrojbe Civilne zaštite Rijeka.
“To radimo tri puta godišnje, za Oluju, Dan državnosti i Dan sjećanja na žrtve Vukovara. To je naše i jako smo ponosni na to. Svi turisti koji dođu vide zastavu, a kad se vraćaju, pitaju gdje je. Prema dogovoru ne može stalno biti ondje pa je nakon obilježavanja moramo ukloniti.”
Irena već dugi niz godina sudjeluje u brojnim akcijama spašavanja, edukacijama i međunarodnim vježbama, a svoje iskustvo prenosi i mlađim generacijama.
“Ja sam za spašavanje iz ruševina, spašavanje na vodi i za ronioce. Bila sam nakon potresa u Petrinji, Glini i Turskoj. Bili smo i na edukaciji, idemo i u Portugal, sad nas čeka Ženeva. Sad imamo puno edukacije, puno radimo, vježbamo jer moramo biti spremni. Evo, imamo mlade i tako radimo s njima. Sad dolaze ročnici pa ćemo i s njima nešto. Uglavnom, uvijek se nešto radi.“
Na pitanje uspijeva li uskladiti sve svoje obveze, kroz osmijeh je kratko odgovorila:
“Sve, sve, sve.”