'NADAHNI ME' /

Marjana je u ponoć krenula prema himalajskom vrhu: 'Ako jedan padne, drugi drži'

Majka troje djece gotovo slučajno počela je planinariti i penjati se na najviše vrhove svijeta - već je bila na vrhu Afrike, 'pokorila' je vrh Italije, Austrije, Slovenije... i ne misli stati. Ovo je priča o upornosti, nepokolebljivosti i ženi koja pokazuje da je moguće pomaknuti granice i ostvariti snove

Katarina Dimitrijević Hrnjkaš

Dajte joj 100 metara ulice i u njoj će naći heroja ili skandal. Novinarstvo joj je strast, ne posao

Svi članci autora >

30.8.2026.

10:55

Privatni album

Dodaj net.hr među omiljene izvore na Googleu

Svaki korak igra je smrti. Jedan udah, pola doze zraka. Noge postaju teške, puls se osjeti u grkljanu, svaki korak je mali.

Jako mali.

Deset metara isisa snagu kao sprint od sto metara. Kriva procjena, sekunda i sve može biti gotovo.

Udarac dereze, metalnog šiljka na čizmi, u vječiti led ponekad je jedini oslonac. Kao da planinar visi na šiljku koji drži led.

I opet korak, duboki izdah, kao da se hvata zrak prije zarona. I ponovno, opet, mali korak, hvatanje zraka, udarac dereze u led.

Nema odustajanja, Kang Yatse II je čekao. I vrh na 6250 metara.

"Uspjela sam, suze, bio je to moj san! Zaboravila sam 12 sati muke, osjetila sam se moćno. Zaboravila sam tada sve, sve ono dolje, ljude, probleme. Osjetila sam se kako smo mali. Opet - taj osjećaj uspjeha, moći, nestvarno", gotovo hipnotički je govorila Marjana Ivić.

Ova majka troje djece u svojoj 48. godini života ispunila je svoju najveću želju. Uspela se na jedan od vrhova Himalaje – Kang Yatse II.

Gotovo u inat svima, na čuđenje onih koji je znaju, po svemu što bi se dalo mjeriti sasvim obična žena, s običnim uredskim poslom, odlučila je vikendima penjati se na vrhove svijeta i pokoriti visine.

Gotovo kao u transu kimala je glavom kad smo je pitali je li se zaista popela na taj vrh i znatiželjno je pitamo kakav je pogled.

Iznad oblaka, daleko od svega

"Prostrani oblaci... Doslovno sam stajala iznad oblaka. Osjetiš da je to drugi svijet i nekako je pogled prema dolje, zemaljskim stvarima, drugačiji. Osjetiš koliko smo mi ljudi mali, da je tamo jednostavno sve drugačije. Znate, čovjek nije ni svjestan koliku hrabrost ima da to napravi. A ja jesam", govori.

Uvela nas je u svoj svijet i osvajanje negostoljubivih i surovih visina.

"Radim u internacionalnoj tvrtki u Münchenu koja se bavi patentima i softverima. Moj posao od ponedjeljka do petka je u uredu, ali ja već u ponedjeljak planiram na koju planinu idem u subotu", smije se.

Krenulo je neplanirano, nakon teških životnih epizoda.

Ova samohrana majka je iz loših priča, teške sudbine, kada je ostala sama s troje djece, odlučila hodati, šetati planinama, a onda se svijet širio, povezivala se s ljudima, počela se penjati na ozbiljnije vrhove.

Krenuli su i izazovi, usponi na kojima se ponekad hoda na ivici života.

Na penjanje na jednog od vrhova Himalaje, na visinu od 6250 metara, odlučila se u sklopu jednog planinarskog društva.

"Bili su to ljudi iz Srbije, njih 19, i ja sam bila jedina Hrvatica. Ovaj vrh je nešto manje poznat i rijetko se ljudi na njega penju", govori.

Iz kaosa Delhija prema Himalaji

Nalazi se na indijskoj strani Himalaje pa je prva postaja bila New Delhi.

To je grad koji udara bukom, ljudima, bojama, zvukovima, s gustim mirisom curryja, dimom automobila i prašinom u zraku. Sve u jednom kao u velikom i pretijesnom kotlu u kojem na širem području živi 20 milijuna ljudi.

Za Europljane prvi susret može biti šokantan, kaotičan, možda i previše.

Čista suprotnost onoga što je čekalo Marijanu na planini.

"Prenoćili smo u New Delhiju, a potom nastavili sjeverno, prema regiji Ladakh na krajnjem sjeveru Indije, visoko na Himalaji, odnosno prema gradu Leh, gdje smo se smjestili na 3500 metara nadmorske visine i dva dana aklimatizirali", govori nam.

Turističko je to središte i obično početna baza za planinare koji osvajaju vrh Kang Yatse II.

Tu je već zrak rjeđi i lako se može osjetiti kako srce brže kuca, tijelu fali kisika. Neki će osjetiti prve glavobolje koje postaju sve jače dok se penju prema vrhu.

Mjesto je to potpune suprotnosti od New Delhija. Do Leha boje izblijede, stijene na planinama daju gotovo pustinjsku vizuru, a u daljini su bijeli vrhovi prekriveni djevičanski bijelim snijegom.

Zrak je rijedak, ali suh, a nebo obično intenzivno plavo. U tom spoju stijena boje pijeska i plavetnila neba putnik već osjeti strahopoštovanje.

Tko zaroni malo u povijest, osjetit će da se u gotovo meditativnu tišinu prostora usadila bogata budističko-tibetanska tradicija koja je iznjedrila budističke hramove i mjesta duhovnosti.

I baš na tom mjestu uronjenom u tišinu čovjek svojim tijelom prvi put počinje osjećati sudar ekstrema i borbu s uvjetima koji vladaju na visokim nadmorskim visinama.

"Otamo smo krenuli u avanturu. Ruksak na leđa i deset dana pješačenja, svaki dan od 18 do 20 kilometara. Uvečer bismo se utaborili, otvorili šator i prespavali. Svaki dan isti. Hodanje, ruksak, disanje", govori nam Marjana.

Na 5000 metara tijelo počinje govoriti

Ekspedicija je napredovala prema baznom kampu sve do visine od 5000 metara. Naselja su iza sebe ostavili negdje na oko 4000 metara, krajolik je bio sve suroviji, kao da je priroda odredila da čovjek više tamo nema što raditi.

Ali ova ekspedicija nije stala, išla je dalje.

"U baznom kampu na 5050 metara nadmorske visine proveli smo dva dana. Morali smo se dobro aklimatizirati jer od te točke kreću problemi – s disanjem, glavoboljama, mučninama", prepričava.

Vrijeme im nije dalo da odmah krenu kako su htjeli, ostali su dan duže čekajući onaj pravi trenutak za penjanje. Dvoje ljudi prije njih vratili su se jer je bilo dosta snijega. Ipak, ostali su i čekali svoj trenutak.

U kampu nema ništa spektakularno. Samo šator koji se sklopi i stane u ruksak, vjetar i visoravan. Golema pustoš i pogled koji obećava i prijeti – snijegom prekriven Kang Yatse II. Pogled vara i izgleda kao da je vrh na dohvat ruke, plijeni ljepotom, ali i prijeti uz upozorenje.

Nije to avantura za svakoga.

Mnogi teško spavaju na tom mjestu, zrak je rijedak, tijelo se bori za atome kisika. Poneki izgube apetit, osjete mučninu, vrtoglavicu, malo treba da nestane daha, a suh zrak isušuje grlo. Planinari koji su već iskusili Kang Yatse II navode da čovjek možda i uhvati san u šatoru, možda osjeti nalet snage - da je jak.

A onda kad krene prema vrhu, nakon sto metara osjeti kao da je istrčao maraton. Snaga pada.

Ipak, Marjana, ova majka troje djece, išla je dalje.

U ponoć kreće borba za vrh

"Avantura je krenula u ponoć s 24. na 25. srpnja. Plan je bio tijekom 12 sati popeti se na vrh i ponovno spustiti. Temperatura je bila -15 °C, toplinu smo čuvali s nekoliko slojeva odjeće. Sve što smo imali nosili smo sa sobom. Povezali smo se u naveze, u svakom navezu po petero ljudi", otkriva.

U ovom sportu pravila su jasna – život (a i smrt) predaju se u ruke drugima, ljudima u istom navezu. Ako jedan padne, drugi drži.

Može i ovako – ako jedan padne, povlači i druge i oni postaju tada sidrište života.

Snijeg je varljiv, pukotine ispod vrebaju. Lako se propadne. Razmak između ljudi mora biti podjednak, mora se pratiti tempo grupe. Ako jedan uspori, drugi isto usporavaju, ako ide tempo, vuče cijelu družinu.

Ako krene proklizavanje, uz navez spas je i cepin, pijuk, kao slamka spasa koju penjač zabada u tlo da ne padne.

"Ponekad je jako strmo, kut je i 55 stupnjeva, velike su to kosine", govori Marjana.

Korak, udah, dereza, led

Opisuje hodanje – to su usporeni koraci, sasvim polagani, a više i nema snage jer je i zrak rijedak.

"Tu nema lamatanja, smijanja, velikih pokreta jer jednostavno nemate snage. Ide se polagano, ritmično, a kako se penjete, sve je teže. Teško se i hvata dah, neki su i odustali", otkriva nam detalje ekspedicije.

Do vrha je stiglo njih 14, krenulo ih je 20.

Prevagnule su mučnine, glavobolje, otežano disanje. Napor je za neke bio prevelik. "I ja sam osjećala nalete mučnine, slabosti, ali sam rekla sama sebi: ne odustaj", otkriva nam svoju unutarnju borbu.

Izvukla je tu snagu. Glava je već lebdjela gore, na vrhu surove planine.

Pod metalom dereza led je krckao, hodali su po snijegu i smrznutim komadima leda debljine oko metra. Na trenutke je u sudaru metala i leda zvučalo kao prasak metka ili petardi. Hodali su kroz noć, čulo sluha se još i izoštrilo.

Ritmički zvukovi hodanja mogu djelovati gotovo hipnotički. "Boriš se, skoncentriran da ne napraviš neki prekid u hodanju. Prostora za hodanje jako je malo", prepričava.

U mraku, s lampom na čelu, svjetlo petero ljudi povezanih navezom najavljivalo je planini da dolaze. Vidi se samo nekoliko metara ispred sebe, dovoljno da želja za vrhom ostane jaka.

Samo pet minuta sreće

A onda vrh. Kang Yatse II.

Dolina iz koje su krenuli bila je odavno duboko ispod njih, na horizontu samo nepregledni lanci i vrhovi na kojima čovjek ne smije biti, jer priroda je tako odredila. Snježni vrhovi koji izranjaju iz gotovo pustinjskih stijena, surovih, bez života i bez ljubaznosti.

I koliko traje sreća?

"Pet minuta, toliko smo bili na samom vrhu. Bilo je vrlo malo prostora za nas. Nismo smjeli ostati ni minute duže, vrijeme je prijetilo, bilo je opasno", rekla je. Trenuci su to u kojima ne smiju pogriješiti. Minuta duže znači možda nečiji život. Morali su staviti sa strane želju i spustiti se.

Golem je to osjećaj popeti se na ovakav vrh, pogotovo zato što Marjana nije profesionalna alpinistica. Čitav život išla je na aerobik, fitness, ali osjećala je da u njoj čuči još snage.

Sve je počelo sasvim slučajno

"Krenulo s koronom. Išla sam s prijateljicom u prirodu. Gdje god bi bilo planina, otišle bismo na nekoliko dana. Onda se dogodio prvi uspon i taj osjećaj. Ne znam... Osjetila sam – ovo je moj svijet", samouvjereno će.

Znala je da to mora raditi, penjati se na vrhove. Ali kako do gore?

Proradile su ideje, počele su kolati kao autocestom po Marjaninoj glavi. Svijet planinarenja krenuo je pretraživanjem interneta, planinarskih društava u Münchenu.

"Izbacilo mi je neko naše društvo, ljudi iz naše regije, bivše države. Krenula sam. I osjetila – to je to, tu sam zadovoljna, ispunjena", govori.

Ali to nije bilo sve – osjetila je želju i glad da uzme još.

Doživjela je prvu stijenu. To je potpuno drugačiji svijet od osvajanja krovova svijeta. To je igra mišića, snage, nogu koje traže pukotinu u stijeni, čvrsti oslonac, igra je to ravnoteže u kojoj se osjeti napetost mišića i opipava rub izdržljivosti. Borba je to sa psihom, fino balansiranje i strah da se ne padne.

Stijena je postala najveća ljubav

"Osjetila sam da je penjanje moja najveća ljubav. Čak više od planinarenja. Kreneš pa svaki dan tražiš više", uvodi nas u još jedan svijet ekstrema koji je otkrila.

Nije ni znala što leži u njoj.

"Nikad nisam imala osjećaj da sam mirna, trebala sam akciju da bih se ispunila. Puno sam biciklirala, ali to nije bilo dovoljno", govori.

I dok je pričala s nama te prebirala po slikama s Himalaje koje su još vrlo žive, kroz smijeh otkriva još nešto. "Kad sam se spuštala s Himalaje, rekla sam sama sebi da ću odmoriti oko dva mjeseca. Ali onda sam stala samo četiri dana nakon povratka doma i popela se zatim na Altenspitz - relativno visok i stjenovit vrh, ali pogled je očaravajući", otkriva razloge.

Himalaja je postala samo jedna u nizu, iza sebe ima već puno vrhova.

Upozorava - popela, jer planinari za sebe nikad neće reći da osvajaju vrhove. Kao da time pokazuju poštovanje prema prirodi, Zemlji, koja je bila i prije čovjeka.

Kilimanjaro, Triglav, Mont Blanc...

Lani se popela na krov Afrike, Kilimanjaro i vrh Uhuru Peak na 5895 metara. To je bio potpuno drugačiji svijet od Indije i Himalaje jer se na Kilimanjaro počinje penjati kroz toplu i vlažnu prašumu, a usponom vegetacija polako nestaje. Svakim korakom krajolik počinje poprimati oblike vulkanskih stijena i visoravni, a potom krajolik poprima gotovo pustinjska vizura. Na vrhu su samo stijene, šljunak, hladnoća i led.

Za Kilimanjaro govore da na vrhu pokazuje svoju surovost, temperatura noću pada ispod -20. Gotovo kao optička varka pred planinarima se potkraj pojavljuje Stella Point koji često obmani ljude, pomisle da je to – to. Ali nije, to je samo pretposljednja stanica prije vrha do kojeg treba i 90 minuta. I taj put hoda se po rubu kratera. Za mnoge preteška psihološka borba.

"Ali sam se popela i na najviši vrh Slovenije – Triglav na 2864 metra u Julijskim Alpama", niže. Ne dajte se zavarati. Sive vapnenačke stijene mogu biti najveći neprijatelj. Vrh se osvaja penjući se po stijenama - i tome je otkrila svoju prvu ljubav u adrenalinskom svijetu.

Nagrada?

Pogled vrijedan milijun dolara koji ponekad za lijepog vremena dosegne i do Jadrana. Popela se i na najviši vrh Italije, Grand Paradiso na 4061 metara i već je stavila na listu želja Mont Blanc, najviši vrh Alpa, dok je najviši vrh Njemačke Zugspitz također postao "njen".

Ledenjaci, pukotine, dereze, sajle, navezi, hladnoća i visina - svijet koji je osvojio ovu ženu.

Najdraži joj je Grossglockner

Pokorila je i najviši vrh Austrije, Grossglockner na 3798 metara, s kojeg pogled puca preko Alpa, a stavljanje ruke na križ na vrhu jedina je nagrada.

To joj je bilo i najljepši vrh na koji se popela.

"Penjala sam se s jednom malom ekipom žena. Bio je snijeg i jako lijepo vrijeme, prekrasan pogled i tu je bila mješavina onog što najviše volim – stijena i leda. To mi je najizazovnije, najljepše", smije se.

I ne misli stati.

"Njemačka, želim se popeti na najviši vrh Njemačke. Imam toga još na listi želja, hrpu njih", smije se.

Je li to ludost, hrabrost, nešto vrijedno divljenja? Što je to što je pogoni?

"Jedni kažu da sam hrabra. Ne znam. U meni je sve pomalo pomiješano... To je neopisiv osjećaj koji se mora doživjeti", govori.

Nekad je najveća pobjeda – odustati

Uz sve vrhove na kojima je bila, ipak ponizno još ne osjeća da je profesionalna alpinistica.

Rado posluša savjet, uči. I onda najveća mudrost koja zlata vrijedi: "Ne smijemo pratiti samo srce, treba i razumom promatrati situaciju. Ne igrati se s vremenom, treba promisliti. Ne smije se ići glavom kroz zid i treba znati sam sebi reći stop", otkriva tajne čuvanja života.

Bilo je situacija da mora odustati, gledali bi vrh, ali bi čuli za lavine i morali su povući ručnu. "Razočaranje, moraš se vratiti, ali to je i novi izazov – vratiti se, krenuti ponovno", otkriva.

'Godine nisu važne. Treba samo vjerovati'

I dok nas Marjana uvlači u svoj svijet ekstrema, kao da osim želje i borbe sa samom sobom ima još nešto što je goni.

Geni.

"Moj idol je brat Ivica. Uvijek mu to govorim – ti si moj idol. Kad vidim da on može uspjeti u svom sportu, postavim sama sebi pitanje: zašto ne bih i ja mogla napraviti nešto, pokušati barem", govori.

Marjanin mlađi brat - Ivica - hrvatskoj je javnosti poznat po kickboxingu, trenutačni je svjetski prvak i dvostruki europski prvak u ovom borilačkom sportu u veteranskoj kategoriji, "tuče" medalje i nakon što su mu predviđali kraj sportske karijere i invalidnost zbog prijeloma zgloba na nozi. On je nastavio protivnike tući s pločicama i šarafima u nozi.

"Ponosna sam na njega, sretna zbog njegova uspjeha. Njemu godine nisu bitne, i ja sam sebi rekla da nije važno koliko godina imam. Osvajam i želim osvajati vrhove, pokazati da godine nisu važne. I kad čovjek padne, kad se dogode teške stvari, treba u sebi naći tu snagu i pokušati. Treba samo vjerovati."

Foto: Privani album

Članak je objavljen uz financijsku potporu Agencije za medije iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.

komentara

Komentiranje na Net.hr dozvoljeno je samo registriranim korisnicima. Ako se ne slažete s autorom teksta ili nekim tko je komentirao taj tekst to je u redu. Međutim, nije u redu vrijeđati ljude, diskriminirati, trolati, kršiti Pravila komentiranja i odredbe stavka 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima. Odgovorni ste za sve napisano u komentaru. Ovo je web portal kojeg posjećuje tisuće ljudi svakodnevno i s nekima se jednostavno nećete slagati. Zato se držite osnovnih pravila ponašanja i sve će biti ok.