ZEMLJA KOJA FASCINIRA /

Ručak 12, a kuća za 30.000 €! Nino: 'Nije mi bilo svejedno, a onda je izvadio votku i jagode'

Te kolovoške noći Nino nije imao 'igru'. U kafić je došla hrpa američkih turista, i ona. Gledala ga je, bacila osmijeh kako samo zaljubljene znaju. On je radio, s tacnom u ruci i fokusom na fajrunt, ali 'buba' je bila bačena

3.5.2026.

9:05

Igor Krstanović

Nino Glavinić

Život u inozemstvu često izgleda idealno – ali je li doista tako? U Net.hr-ovom specijalu 'Naši po svijetu' donosimo priče ljudi koji su neko vrijeme proveli ili još žive u drugim zemljama i iz prve ruke upoznali njihove prednosti i mane. Svaki tjedan nova perspektiva i konkretna iskustva. Iz prve ruke saznajte kako izgleda svakodnevica u drugim zemljama diljem svijeta – bez uljepšavanja, iskreno i osobno.

Te kolovoške noći Nino nije imao 'igru'. U kafić je došla hrpa američkih turista, i ona. Gledala ga je, bacila osmijeh kako samo zaljubljene znaju. On je radio, s tacnom u ruci i fokusom na fajrunt, ali 'buba' je bila bačena. Kasnije je prišla šanku i izustila: "Mogu li ti dati svoj broj?"

Jutro poslije pala je privatna tura biserom Mediterana. Đir na Vespi, miris mora niz uvalu Lapad, plaže, Porporela, pa cvrkut čiopa oko Lovrjenca u suton, i pogled s Boninova koji puca do Italije... Magični dan u Dubrovniku pogurao je odluku hrabre Amerikanke.

Nazvala je roditelje i rekla im da ostaje tamo, u nekom gradu u Europi, s karizmatičnim neznancem punim topline, neke blage energije i uvijek spremna uha za slušanje.

"Bila je to kozmička volja, ja to tako vidim, jer smo sad zaljubljeni kao nikad u životu", kaže nam Nino Glavinić, pisac u nastajanju, licencirani turistički vodič, narativni dizajner video igara te suosnivač Muzeja crvene povijesti, prvog dubrovačkog privatnog povijesnog muzeja upisanog u registar muzeja RH.

Odbačena djeca Vijetnama

Baš od tog muzeja, Nino je digao sidro 2023. godine shvativši da se više ne osjeća dobro u ulozi marketing menadžera. Po struci novinar, oduvijek je bio sklon pisanju, a njegova želja da piše svoju knjigu nikad nije presahnula.

Trebao mu je mir kojeg je i našao, u Vijetnamu, preko servisa koji traži volontere, a zauzvrat nudi besplatan smještaj.

U Hanoju, Nino je jutrima volontirao kao nastavnik tjelesnog odgoja, igrajući 'školice' s autističnom djecom. Popodne, u istom centru, nastava bi selila među studente, ali i starije, pa bi se Dubrovčanin našao u ulozi učitelja engleskog jezika. Prihodi od ovog posla jednim dijelom pokrivali su troškove brige o autističnoj djeci.

U ovoj zemlji obrazovni sustav umnogome nije prilagođen autističnim osobama. Nino objašnjava kako se odazvao na poziv žene koja u svom privatnom aranžmanu nudi dnevni boravak djeci ostavljenoj bez prava na školovanje.

"Ona u vlastitom stanu čuva djecu s posebnim potrebama. Brine o njima, uči ih. Nema diplomu pedagoga. Kad sam je pitao zašto to radi, rekla mi je da joj je žao te djece, jer u Vijetnamu tada, a vjerojatno i sada - ako imaš autizam - onda si lud. Nema srednjoškolskog obrazovanja za djecu s autizmom", priča Nino.

Vodič za leptire u Laosu

Nakon mjesec dana Vijetnama unutarnja potraga za piscem, Nina je odvela u magični Laos gdje je volontirao u Centru za leptire.

"Ušao sam u barku za leptire i učio. Kasnije sam vodio turističke ture o leptirima", kaže. Ova zemlja, priča Nino, ima preko 70 etničkih skupina, a svaka od njih ima svoj vez.

Prijeći mostove u Laosu prava je avantura. Nino priča da su mu na povratku iz ove zemlje izvjesni mostari htjeli naplatiti dolar za održavanje mosta.

"Naravno, dao sam im dva dolara", kroz smijeh će. Fotografija mosta govori više od riječi, a ova koju nam je poslao neodoljivo podsjeća na kultnu Batinu repliku prije no što će se stropoštati u hladnu rijeku.

"Nije to tako loše kao što izgleda"...

Uz Laos i Vijetnam na Ninovoj azijskoj turneji, bilo je i tipičnih turističkih destinacija. Tako su se na ruti za Dubrovčanina našli Tajland i Kambodža. A onda je uslijedio Kirgistan, i njegov novi angažman, ovoga puta u hostelu, u planinama gdje je pomagao u razvoju poslovanja.

Zemlja 40 plemena

Putovnica Dubrovčanina od ljeta 2023.-e bogatija je za pečat azijske zemlje koja ne izlazi na more. 'Digitalni nomad' došao je u misiju iskonskim nomadima, u prostranstva na prosječnih 2750 metara nadmorske visine.

Kažu da se Kirgistan izvodi od kirgiske riječi 'kyrk' (četrdeset) i perzijskog sufiksa '-stan' (zemlja). Ova priča govori o 40 plemena pod vodstvom junaka Manasa. Ujedinio je taj zaraćena plemena, donio mir zemlji od Mongola.

Imenica 'kir' na turkijskom je (stepa) dok glagol 'gizmek' znači (lutati). Ovdje ljudi ne pate od 'doomscrollinga', a kamoli od Netflixa.

Za razliku od sjevernoafričkih turističkih atrakcija (čast izuzecima), nomadi u Kirgistanu nisu tek folklor. Kirgizi još uvijek ljeti sele stoku na pašnjake. Žive u jurtama, a konji su im sve, od transporta do statusa.

Hrvatska enciklopedija piše da je 94 posto Kirgistana iznad 1000 metara nadmorske visine, a 41 posto iznad 3000 m (prosječna je visina 2750 m). Cijelim područjem pružaju se planinski lanci Tien Shana, kojega se vrhunci na istoku, na granici s Kinom, izdižu do 7439 m (Vrh pobjede).

Lanci su odvojeni širokim riječnim dolinama i kotlinama (doline rijeka Ču i Talas, Ferganska dolina), od kojih su neke ispunjene slanim jezerima bez otjecanja. Jedno od najpoznatijih turističkih destinacija je Issyk-Kul, ogromno jezero koje se zbog blage slanosti i geotermalnih utjecaja nikad ne smrzava, iako je okruženo snježnim vrhovima.

Naspram Issyk-kula, Ala-kul je tek jezerce, ali nadmorska visina i pogled koji puca s okolnih planina oduzimaju dah.

Jezero Ala-Kul, kaže Nino, uzdiže se na 3500 metara nadmorske visine. "Bućnuo sam se, morao sam. Treking je trajao tri dana, kampirali smo usput."

Festival u kirgiskom hostelu

U Kirgistanu je dobio priliku da za besplatan smještaj, pomogne u razvoju hostelu u Karakolu. Kao dugogodišnji radnik u dubrovačkom turizmu nije dvojio.

"Tu sam im pomagao dva mjeseca. To ti je obitelj koja je svježe otvorila hostel. Tražili su ispomoć, ne za čišćenje, nego im se javiš i onda oni na osnovi tvojih kompetencija te rasporede gdje si im najpotrebniji... Poslao sam im životopis, ponudio uslugu za online marketing, jer dolazim iz turističkog grada, a oni su se tek počeli navikavati na veći broj turista. Znao sam što im treba i kako unaprijediti posao", objašnjava Nino.

Prvi prijedlog našeg sugovornika bio je da organiziraju u hostelu mali kulturni festival.

"Ponosan sam na tu ideju. Imali su velik đardin i dva šatora koji su idealni za ljude iz Europe koji tamo dolaze planinariti i koje zanimaju tamošnje kulture. Predložio sam da svake subote napravimo event kirgiske kulture. Složili su se i pozvali prijatelje pjevače, plesače, folkloraše... I evo, tri godine nakon festival ima svoju publiku, a hostel u Karakolu posluje dobro", kaže Nino.

Votka i jagode

Kirgizi, kaže Nino, dijele crtu s Jugoslavenima. "Ljudi su veoma slični nama. Našoj balkanskoj strani. Bili su pod SSSR-om, 90 posto ih govori ruski, kirgiski se sve manje govori."

Engleski je tu rijetkost, tek u većim turističkim centrima gdje se skupe planinari čuje se zapadna riječ. "Ali i to ti je šturo, nedovoljno za naše standarde. Zanimljivo, piju oni kafu, ali više ih pije čaj, za razliku od naših ljudi", kaže Nino pa spremno vadi kirgisku anegdotu.

"Prvi put sam tamo. Okružen planinama vozim se s aerodroma u Biškek, a onda i u Karakol. Smještam se u hostel i idem u šetnju. Kako sam već bio dugo na putovanju kosa i brada su učinile svoje pa se odlučim pronaći nekog brica. Zaustavim na putu nekog čovjeka koji sporo šetucka i promatra me.

Dolazi do mene, prijateljski raspoložen, pitam ga rukama, nogama i na engleskom, zna li gdje je brico. Ipak, čovjek je bio u spasilačkoj službi pa je znao štogod engleskog. I kaže mi 'idi za mnom'.

Odvede me u brice, preko nekog bazara. Posjeo me tamo i pričekao da završim. Bricu sam platio jedan euro. I brijanje i šišanje. A onda kad sam izašao taj me čovjek pozvao do svog auta.

Sjedam ja u auto, promatram, nije mi svejedno, čovjek iz pretinca vadi bocu votke i jagode. Ja govorim: 'Može, brate! Naravno!'", priča Nino.

A onda je krenula priča na izmjeničnom rusko-engleskom.

"Čovjek se zove Talkun-bek, u slobodnom prijevodu 'val', 'talas' - talkun. Radi kao spasilac u gorskoj službi. Pitao me odakle sam, na što sam mu pokazao slike Dubrovnika. Oduševio se. Zvao me na objed u svoju kuću, da moram doći kod njega dok sam tu. Tako da sam dobio prijatelja u Kirgistanu za sva vremena".

Možeš kupiti kuću, ali ne i zemlju

Za Europljane je jako jeftin Kirgistan. Hrana u restoranima je od dva do pet eura, dok neka fensi varijanta, s tri slijeda košta 12 eura, priča Nino. Bazarska je to kultura. Na tržnicama imaju sve. Imaju dosta sajmova konja. Što se tiče industrije tri su glavne grane: poljoprivreda, rudarstvo (minerali) i stočarstvo. A sad počinje i turizam da se probija.

"Dosta njih ima zlatne zube, da sam ostao još mjesec dana, vratio bih se u Dubrovnik sa zlatnim zubom", kaže.

"Cijene nekretnina je oko 30 tisuća eura za manju kućicu u Karakolu. To je malo mjesto ispod planina, ali s puno turizma jer je to početna točka za planine. Novogradnja je skuplja, u prosjeku se cijene kreću između 80 i 100 tisuća eura", objašnjava.

Možeš kupiti nekretninu, ali ne možeš kupiti zemljište. Zemlja nikad ne može biti tvoja. Zemlja je kirgistanska. To je jedna od rijetkih zemalja gdje možeš kampirati svugdje. Oni su nomadi i svugdje mogu postaviti svoje jurte (šatore). Zemlja nije ničija. Samo Kirgiz može biti vlasnik kirgistanske zemlje, a u većini slučajeva vlasnik je država. Tako stoje stvari u Kirgistanu, priča nam Nino.

"Što se tiče sigurnosti u Kirgistanu, puno je drukčija za muškarce i žene. Plavuše su najviše prijavljivale gnjavatore ženike. Ako je plava, što je tamo rijetkost, većina muškaraca će je pitati za brak. Osim toga, nisam čuo za druge probleme", kaže.

Njegova fascinacija ovom zemlje je i kulturna i turistička. Svi su ga, kaže, primili kao rođenog brata. "Odlučiš li se za planinarenje u ovoj zemlji za 15 do 20 eura za noć, u smještaju ćeš dobiti sve", ističe.

Kirgizi su slični ljudima iz Kalifornije, otvoreni, susretljivi i lagani. Najveća razlika je što će "Amerikancu znatno duže trebati vremena da te potrata (počasti) nečim", kroz smijeh će Nino. "Ipak, ako je jedna jedina stvar, iz mog iskustva, svugdje ista, ta je, da svi ljudi, samo žele da im je dobro. Da imaju što manje problema. I da su barem malo više zadovoljni nego nezadovoljni."

Dug je put od Kirgistana do Kalifornije, Nino ga je, kako kaže, prešao voljom kozmičke sudbine koja je pokazala svoje lice one kolovoške noći kad je u dubrovačkom kafiću upoznao Melody.

U sljedećem nastavku pišemo o američkim iskustvima našeg Dubrovčanina. Kako izgleda život u San Joseu i 'Silikonskoj dolini', što u Kaliforniji rade davno doseljeni Iranci te je li ljepše kupanje na Elafitima ili Havajima.

POGLEDAJTE VIDEO: Nikad ih nije bilo više i nikad nisu bili skuplji! Prije ćete pronaći zlatnu ribicu nego majstora

komentara

Komentiranje na Net.hr dozvoljeno je samo registriranim korisnicima. Ako se ne slažete s autorom teksta ili nekim tko je komentirao taj tekst to je u redu. Međutim, nije u redu vrijeđati ljude, diskriminirati, trolati, kršiti Pravila komentiranja i odredbe stavka 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima. Odgovorni ste za sve napisano u komentaru. Ovo je web portal kojeg posjećuje tisuće ljudi svakodnevno i s nekima se jednostavno nećete slagati. Zato se držite osnovnih pravila ponašanja i sve će biti ok.