A TEK CIJENE... /

Ovdje ćete po prvi put stvarno usporiti i duže piti kavu: 'Probaj kajmak i sir, nema boljeg!'

Mali macciato ovdje je 1,70 eura, skoro nitko ne trubi na semaforu, možete šetati na +20, a da vam pogled puca na vrhove planina prekrivene snijegom

Katarina Dimitrijević Hrnjkaš

Dajte joj 100 metara ulice i u njoj će naći heroja ili skandal. Novinarstvo joj je strast, ne posao

Svi članci autora >

5.4.2026.

17:44

Shutterstock/Net.hr

Život u inozemstvu često izgleda idealno – ali je li doista tako? U Net.hr-ovom specijalu 'Naši po svijetu' donosimo priče ljudi koji su neko vrijeme proveli ili još žive u drugim zemljama i iz prve ruke upoznali njihove prednosti i mane. Svaki tjedan nova perspektiva i konkretna iskustva. Iz prve ruke saznajte kako izgleda svakodnevica u drugim zemljama diljem svijeta – bez uljepšavanja, iskreno i osobno.

Grad je to rijeka i mostova, jezera i planina, vina, izvrsne gastronomije i dobrih domaćina. Tu se kava pije malo duže – taman toliko da možete osjetiti svu ljepotu života. U ovom malom djeliću raja prolazniku se daje mjesto za stolom, strancima se ne gleda odakle dolaze, već koliko su spremni ovdje ostati. To je nešto što putnika i stranca privuče, čini ga svojim te ga natjera da se uvijek vraća s onim istim osjećajem da stvarno tu oduvijek pripada.

S ovim žarom Dragan Grnović odgovorio nam je kako bi u dahu opisao Podgoricu. Direktor podgoričke turističke organizacije spremno je prihvatio i novinarski izazov: što bi rekao onima koji dvoje zašto doći? S iskrenim žarom kao iz topa je ispalio: "Ma Crna Gora cijela je lijepa! Hoćete more – tu je! Hoćete planine – tu su! Imamo izletnički, aktivni i vinski turizam – oko Podgorice je 12 butik vinarija!"

I u pravu je – Podgorica možda nema onaj "wow" efekt kao Dubrovnik ili Beč, ali ako joj dozvolite, ona će vas osvajati u slojevima, pomalo, i uvlačiti u svoje gostoprimstvo. Nećete ni primijetiti da se upali onaj mod 'čemu priša', pa ćete poželjeti opet doći domaćinima najširih osmijeha, uz tanjur odličnog jela i dobrog vina.

Dozvolite da vas povedemo u Podgoricu i otkrijemo skrivene adute – prvi će vas osvojiti već iz zraka.

Monumentalne planine i tirkizne rijeke

Ako dolazite avionom, osjetit ćete strahopoštovanje – to su vizure moćnih planinskih masiva koji su potkraj ožujka još bili prekriveni netaknutim snijegom. Između oštrih vrhova usijecaju se kanjoni i tirkizne rijeke, a jezera iz zraka izgledaju gotovo mitski. Čak i oni koji osjećaju smrtni strah od leta posegnut će za mobitelom i kroz prozor snimiti dramatičan planinski krajobraz.

I tik prije slijetanja – potpuna preobrazba i pitoma Zetsko-bjelopavlićka ravnica, a na njoj baš oni prostrani vinogradi koje je naš sugovornik spomenuo kad je govorio o vinu.

U našem serijalu "Naši po svijetu" poveli smo vas u obilazak zemalja diljem svijeta i svaki tjedan donosimo priče iz prve ruke. Ovog puta put nas je i same novinarski nanio u Podgoricu i to na PRO PR konferenciju koja je okupila stručnjake te branše iz cijeloga svijeta. U četiri dana bilo je dovoljno prilike da osjetimo grad, a već nakon slijetanja bilo je nešto poznato – aerodrom je kao sestra blizanka starog zagrebačkog Plesa. Taksist je u vožnji promrmljao da su zaslužili novi, a onda dobacio: "Iz Zagreba? Ovdje vam je sve isto kao kod vas."

Doista, slice su slične, one kvartovske, kao i stambene zgrade koje imaju potpis "Juge". Čak i gradski autobusi imaju onu "zagrebačku" plavu boju, kontejneri su oni isti limeni prije nego su ih zamijenili u etapi "razvrstavanja". Ima doduše i novijih, polupodzemnih spremnika, ali rjeđe i gdjekoji.

Opet, palme, čempresi, tise i agave podsjećaju da su bliže moru – krajem ožujka živa se već probijala iznad +20. I dramatičan kontrast – iz mediteranske Podgorice pogled puca prema planinama prekrivenim snijegom i daje prizor najljepše razglednice.

Grad parkova i zelenih oaza

"Po ljeti? Uf... tuče i do 50 stupnjeva, ma za umrijet'! I ne bi pustili ljude da rade od doma...", dobacio je još koju kritičnu taksist, ali već u sljedećoj rečenici upirao prst u mjesta "gdje se mora jesti i probati teletina i janjetina ispod sača".

To je grad parkova i zelenih oaza – Podgorica je jedna od najzelenijih prijestolnica. Tu se miješa mediteranska vegetacija Jadrana i kontinentalna botanika.

Taman za one koji žele usporiti, lagano prošetati s noge na nogu pa sjesti i uživati u prostoru. Tu osjetite "pomalo" na sasvim novoj razini – usporavanje je glavni moto i ne možete tu solirati i nametnuti dinamiku jer jednostavno – ne ide.

I promet ide nekako lakše, mekše. U četiri dana doslovno smo dva puta čuli trubu, i to onako na trenutak, kao upozorenje – nikako živčano ili agresivno kad se "nasloni na volan". Tu se ne oduzima prednost, ako kimnete glavom propuštaju vas, pješak se lako dogovori na raskrižju s vozačem, a na semaforu ne mora nervozno cupkati kad će zeleno jer na svakom ima "štoperica" koja otkucava unazad i točno se zna kad je kome red da prijeđe. Parkiranje u prvoj zoni ovdje je 60 centi, 40 u trećoj.

Stara Varoš i Sahat kula

Ali sve se tu može obići pješice, a možda je najbolje krenuti od Sahat kule u Staroj Varoši, koja će vam prva privući pažnju. Recimo i to da je varoš za Mađare značilo naselje grada.

Nekad je to bilo srce Podgorice – otamo je "sve krenulo". Kula iz 17. stoljeća odoljela je vremenu, a u turističkim pričama ona je "čuvarica tajni", danas vjerni noćobdija i omiljeno mjesto koncerata, druženja i smijeha do kasno u noć. Tu se i najbolje jede, podno Sahat kule dva su kultna mjesta za dobru žlicu (bome i vilicu), pitajte lokalca na cesti, znati će prstom pokazati, a vaš želudac raspametit će se od dobrih jela.

A gotovo nema starovaroške pjesme koja ne spominje Sahat kulu, iz koje se isprepleću starovaroške uličice i kuće iz doba starih Osmanlija. Tu su nekad živjele zanatlije i imale svoje radnje.

Danas ih uglavnom više nema. Samo koja je ostala i kao da čekaju skore dane kada će im vratiti puni sjaji i probuditi stare priče. Na svega nekoliko desetaka koraka od Sahat kule vrijedno je zaviriti u jedno dvorište.

Skriveni dragulj u Staroj Varoši

Kuća kipara ili, po crnogorski - vajara, Riste Stijovića, jednog od najznačajnijih crnogorskih umjetnika. Potkraj života na mjestu svoje kuće podigao je modernu galeriju, opasanu starim zidinama, koja se savršeno stapa u Staru Varoš.

Zavirite, otkrijte svijet kamena, bronce i drveta, divljenje umjetnika ženskoj ljepoti i prirodi. Ono što ovaj muzej čini posebnim jest njegova nenametljivost, meditativnost i tišina.

I taman kad malo odmorite, produljite korakom dalje kroz Staru Varoš do Osmanagića džamije, koju je, kao i Sahat kulu, podigao Hadži Mehmed-paša Osmanagić.

Džamija kao simbol zajedništva i solidarnosti

"Džamija nije samo simbol muslimanskog življa na području Stare Varoši nekad i danas, nego je simbol zajedništva, solidarnosti i tolerancije. Ona je sačuvala spomen na minula vremena na lijep način i simbol je starovaroške životne povijesti", otkrila nam je Milica Rajković koja nas je provela Starom Varoši.

I preko puta džamije, mural Kseniji Cicvarić, omiljenoj pjevačici starih crnogorskih pjesama sa stihovima svakom Crnogorcu srcu drage. Milica će pokazujući znamenitosti glavom kimnuti prema Kseniji i s nekim sentimentom pokazati da je ona pjevačica koja je urezana u crnogorsko srce. Osjeti se.

Koji korak dalje od džamije uronit ćete u novu dimenziju mira uz rijeku Moraču, tirkiznu ljepoticu.

Grad na pet rijeka

Grad ima pet rijeka, a Ribnica se iza džamije i starog kaštela ulijeva u Moraču. Mjesto gdje se spajaju dvije rijeke nazivaju Skaline ili Sastavci. Tu je i očuvani kameni most iz doba Rima koji kao magnet privlači goste za ponajljepšu razglednicu.

"Tu se sastaju mladi i skrivaju ljubavi. To su čuveni podgorički Sastavci, odakle je niknuo glavni grad Crne Gore i gdje se integrira stari grad s novim. Tu se pokazuje suživot modernog i starog, istočnog i zapadnog, muslimanskog, pravoslavnog i kršćanskog", govori nam Milica.

Mostovi kao simboli grada

I dok Morača osvajadubom tirkiznom bojom, Ribnica svojom bistrinom zove da se u nju zagrabi. Samo što se ne ulije u Moraču, zašuštat će u kaskadama i malim slapovima te donijeti onaj trenutak zaljubljenosti i ljepote.

Grad ima i druge rijeke- Zetu, Cijevnu i Sitnicu – a svaki Crnogorac ponosno će pokazati da je taman iza ugla neka njihova ljepotica, no možda se najljepša razglednica može snimiti s Milenijskog mosta.

Ako krenete od Skalina prema obližnjem Blažovom mostu, prvo će vas dočekati kip kralja Nikole. Zadržite li se na toj strani mosta, na korak dva je i parlament.

No s druge strane dočekat će vas Tito. U svom prepoznatljivom koraku maršala, mi smo ga zatekli s utaknutim cvijetom narcise ispod kaputa. I danas možete naići na mjesta na kojima je istaknuto ime Titograd, naziv koji je grad nosio u prošloj državi, Tito ima i dalje svoje mjesto, čini se i poklonike.

Most Blaže Jovanovića će vas odvesti širokom avenijom u noviji dio grada kojem dominiraju velike stambene zgrade. Naslijeđe je to iz doba bivše države – grad je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio sravnjen sa zemljom, bombardiran više od 40 puta. Ponovno je podignut i zato danas uglavnom dominira socijalistička arhitektura stambenih zgrada u kojima su stanove nekad "dobivali" i u kojoj je bila važna funkcionalnost, a manje estetika.

Doznajemo da cijene nekretnina rapidno rastu, do prije pet godina prosječan kvadrat bio je oko 1200 eura, sad doseže i 2500 eura.

Slobodno predočite u mislima prizore Novog Zagreba, i to je otprilike to. Stambene zgrade poravilno raspoređenje, između njih široke ulice uz red zelenila, red biciklističkih staza i red klupica "za odmorit".

Na svakom koraku butici i male radnje

No ima i još nešto – u svim tim zgradama, gdje god skrenuli, sve je puno dućana, onih malih obiteljskih, koji - i dalje rade.

Njihovi obrti, butici i zalogajnice žive. Čini se kako njihov grad nije poharala pošast gašenja malih radnji koje viđamo kod nas nakon što su niknuli veliki shopping centri. Neobično je puno knjižara i malih butik-radnji, lako ćete naći kutak za tekstil u kojem nude sve od 5 do 20 eura, ali i tenisice od 10 eura, i odmah tik uz njega luksuzniji brend.

Njihovi mali obrti i trgovine i dalje žive – i to kako! Na svakom koraku su i kiosci, paket žvakaćih guma je 90 centi, sve je puno tiska, kartice uglavnom ne primaju, ali u kafićima i restoranima redovito imaju POS uređaje. Euro je odavno njihova službena valuta, prolaze sve 'naše' kartice, a cijene su općenito niže nego u Hrvatskoj.

Gotovo da nema ćoška ili stambene zgrade u kojoj se nije ugnijezdio kafić. Ispijanje kave tamo je poseban ritual. Cijena? Cappuccino 1,60 eura, mali macchiato 1,70 eura, a sokovi se još uvijek serviraju s plastičnim slamkama. Pronašli smo i restoran u kojem konobari nose bijele košulje i leptir-mašnu, onaj 'old-scool' stil, ali i El Comandante kafić posvećen Kubi. Ima tu svega za svačiji 'ćeif'.

Kada se umorite od šetnje gradom, odmorite uz jelo.

"Probaj kajmak i sir! Nema boljeg", dobila sam direktnu uputu od prijateljica porijeklom iz Crne Gore. Od direktora turističke organizacije Grnovića doznali smo i što još ne smijemo preskočiti: cicvaru, priganice, kačamak, domaći pršut (i da – ne dajte se zavarati da samo mi imamo dobar i najbolji pršut, Crnogorci su nam ozbiljan konkurent).

I kapljica dobrog vina iz najvećeg 'vinograda s 13. jul Plantaže'. Doznajemo da grad nudi bogatu domaću gastronomiju, a u novije vrijeme otvorilo se i puno internacionalnih kuhinja. Nećete biti gladni gdje god krenete, uvijek ima nešto, makar palačinki iz kioska ispred hotela s pet zvjezdica.

Da, ima u tom gradu nešto šarmantno i sasvim je moguće da u nekoliko stotina metara odšetate od hotela s pet zvjezdica, pa naiđete na kuću s rastegnutim bijelim vešom na konopu.

Šarm neopterećenosti i kutak za svakoga

Opustite se, dio je to šarma i nekakve pitomosti Podgorice, gdje svatko ima svoj kutak, gdje ništa nije odijeljeno na stroge linije niti se osjeti neki golemi razmak između 'bogatijeg' i 'siromašnijeg'. Tu nekako teče sve u istom nizu i kao da čovjeka prima istom mekoćom, ma tko god da je. Savršeno pomiješano, savršeno s mjerom.

Beobizantska katedrala i blještavilo zlata i mramora

Neizostavna razglednica grada je i pravoslavna katedrala Uskrsnuća Kristova. Monumentalna odražava nekadašnju težnju bizantskog savršenstva. Novija je to građevina iz 1993, gradila se 20 godina.

Nedajte se zavarati, iako se radi o novoj građevini, ona je u sebi sažela duh neobizantski duh uz mozaike u zlatu i mramorne podove mamac je za posjetitelje.

Na godinu grad posjeti do 200 tisuća turista, a ostvari se oko 400 tisuća noćenja u hotelskom smještaju. Najviše je regionalnih – iz Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a potom iz Kine, Izraela, Ruske Federacije, Ukrajine, Turske, Velike Britanije, Njemačke i Austrije. U razgovoru s Grnovićem doznajemo da nemaju ni prevelik budžet za promidžbu, ali se vraški trude biti najbolji domaćini kod kojih se gost osjeća kao da pripada.

Zagreb i Podgorica bili su povezani do prije godinu ili dvije avionom, više nisu, ali šuška se da će se ponovno uspostaviti linija.

Istini za volju, kao što smo spomenuli, ako vas grad ne osvoji čim spustite nogu s aerodroma, dopustite da vas uvuče pomalo. Ako vam je dosta gužve, vreve, redova i gurkanja, ovo je prava adresa. Podgorica je, čini se, tek na putu da se probudi u ozbiljniju turističku destinaciju, tu je, traži se, ali osjeti se bilo. I Grnović će u razgovoru primijetiti da svi negdje žure, da su ljudi prestali živjeti, a ovo mjesto zove na to - da se vratimo jedni drugima, da stanemo.

I još nešto – cjenovno je Podgorica jeftinija od drugih razvikanijih mjesta, pa tako i bliža običnim ljudima. Ovo je i sjajna polazišna točka za lokacije koje se baš moraju staviti na turističku kartu. I što ćete čuti u avionu dok se iz nje vraćate kući?

"Na njihovim konobarima se vidi da baš vole svoj posao, kao da vole što smo tu..."

U drugom nastavku vodimo vas put vinarije u starom Titovu avionskom bunkeru, potom na Skadarsko jezero, kao i na treće najposjećenije svjetsko sakralno mjesto kršćanstva – manastir Ostrog – i na druge turističke dragulje Crne Gore. Ali nam je i taksist s početka priče (sjećate se) u dahu rekao gdje bi poveo prijatelje da ga posjete na nekoliko dana. Lista je poduga, priča ima i za ostat na malo duže vrijeme.

komentara

Komentiranje na Net.hr dozvoljeno je samo registriranim korisnicima. Ako se ne slažete s autorom teksta ili nekim tko je komentirao taj tekst to je u redu. Međutim, nije u redu vrijeđati ljude, diskriminirati, trolati, kršiti Pravila komentiranja i odredbe stavka 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima. Odgovorni ste za sve napisano u komentaru. Ovo je web portal kojeg posjećuje tisuće ljudi svakodnevno i s nekima se jednostavno nećete slagati. Zato se držite osnovnih pravila ponašanja i sve će biti ok.