Naša mlada glumica u usponu otkrila kako je glumiti u LA-u: 'To je pomalo kao rad u cirkusu'

Mlada hrvatska glumica Gala Nikolić (29) posljednjih mjeseci privlači pažnju američke kazališne scene, a njezin talent nije promaknuo ni kritičarima uglednog lista Los Angeles Times. Ulogom Bets u hvaljenoj predstavi Fairview osvojila je publiku i kritiku u Los Angelesu, gdje već godinama gradi međunarodnu karijeru. Od studija u Rijeci pod mentorstvom Rade Šerbedžije i Lenke Udovički do diplome na prestižnom California Institute of the Arts, Gala je prošla put obilježen velikim izazovima, ali i značajnim uspjesima. U razgovoru nam je otkrila kako izgleda život i rad Hrvatice u Hollywoodu, koliko joj znače hrvatski korijeni te zašto se nakon Los Angelesa okreće novom poglavlju.

Foto: Luka Dubroja

Cijenjene novine LA Times nedavno su opisale Vašu ulogu Bets u drami Fairview kao "Grandioznu divu slavenskog prizvuka s malo obzira prema američkom načinu poimanja identitetske politike”. Kakav je osjećaj pročitati takve komentare?

Sama činjenica da imam priliku igrati u tako kompleksnoj predstavi, pod vodstvom renomiranog brodvejskog i holivudskog redatelja, koja je rasprodana svaki vikend za mene je iznimna čast i iskustvo na kojem sam duboko zahvalna. A potom pročitati da je vaš rad prepoznat unutar ansambla od osmero glumaca je „šlag na torti“. I to ne bilo kakvih glumaca – kazališne glumačke “kreme” LA-a. Kritika mi je potvrdila da sam na pravom putu, da se sav rad isplatio. I naravno da sam uspjela dotaknuti ključni dio onoga što ova uloga nosi i nešto što sam i sama htjela dosegnuti. Osjećaj je divan.

Foto: privatni album

Kako Vaša obitelj i prijatelji reagiraju na medijske napise o Vama?

Svi su jako sretni i pozitivno reagiraju. Redovito mi šalju tekstove iz novina i s portala i osjećaju se, naravno, ponosno. Znaju da moj put nije bio lagan, tako da svaki uspjeh slavimo zajedno. Uostalom, “putovali” smo zajedno. No, u suštini se ništa značajno nije promijenilo — svaki novi dan - novi glumački izazovi. Svaki novi projekt – nova priča.

Drago mi je da su i mediji prepoznali ovaj umjetnički uspjeh. Kod nas se često više slave sportske nego umjetničke pobjede, iako su zahtjevnost, rigoroznost i konkurencija podjednaki. U moru glumaca u Hollywoodu, dobiti ulogu, a potom i kritiku kao strankinja i to iz jedne male zemlje kao Hrvatska, je veliki pothvat. Upravo zato posebno cijenim svu ovu podršku i veselje koje sam primila.

Foto: privatni album

Je li Vam ova uspješno ostvarena uloga otvorila vrata prema još većim glumačkim pothvatima?

Predstave su nam gotovo svaki vikend rasprodane i imala sam priliku upoznati mnoge ljude iz industrije — filmske producente, redatelje i glumce. Svi su oni došli vidjeti hvaljenu predstavu. Kritičar Steven Stanley iz magazina Stage Scene LA napisao je ‘’Nećete naći osam sjajnijih izvedbi u gradu od onih koje pruža Fairviewova fantastična glumačka postava.''

Foto: privatni album

Sigurna sam da će se nešto u budućnosti izroditi iz ove prilike. U glumačkom poslu stvari rijetko idu linearno. Ponekad se dogodi da vas se netko sjeti tek nakon nekoliko godina i pomisli: „Ova bi glumica savršeno odgovarala ulozi koju tražim.“ Ipak, ova mi je uloga dala snažan vjetar u leđa i donijela veliku vidljivost.

Na čemu trenutačno radite? Pripremate li se za kakvu drugu ulogu ili se bavite režijom?

Trenutno sam u procesu preseljenja u Europu. Dobila sam radnu vizu za Ujedinjeno Kraljevstvo, tako da ću pokušati graditi karijeru i u Londonu. Tamo se snima mnogo internacionalnih produkcija, a njihovo kazalište je jedno od najboljih na svijetu. Naravno, i dalje aktivno odlazim na audicije. Voljela bih više raditi na filmu, to je područje u kojem još nisam imala dovoljno prilika i kojem se posebno veselim otkriti tajne. Režija mi dolazi u slikama i snovima i razvija se sporije. Ideje su stalno prisutne, ali još nisu dosegle konačnu formu u kojoj bih ih krenula realizirati.

Ovoga ljeta također igram u predstavi Kazališta Ulysses Antigona: 2000 godina kasnije, u režiji Lenke Udovički. Izvodimo je u Malom rimskom kazalištu u Puli i ovim putem toplo pozivam sve da dođu. Taj prostor amfiteatra, u kojem su se izvorno izvodile grčke tragedije, daje predstavi posebnu snagu, a također cijeli ansambl je odličan.

Rade Šerbedžija i Lenka Udovički predavali su Vam dok ste studirali Glumu i medije na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Isto tako, prva ste Hrvatica koja je diplomirala na prestižnoj privatnoj umjetničkoj školi California Institute of the Arts. Kako izgleda studij glume u SAD-u u usporedbi s Hrvatskom? Može li se uopće uspoređivati?

Fakultet u Rijeci, dok su ga vodili Rade i Lenka, bio je na profesionalnoj razini koja se teško može ponoviti. Govorimo o Radi, koji je radio sa Stanleyjem Kubrickom, i Lenki, koja je režirala u londonskom Globe Theatreu — vrhunskim umjetnicima koji su ujedno i izvanredni pedagozi. Bojim se da Rijeka baš i nije shvatila što je imala u ruci. To je moja najveća škola. Otvorili su nam prilike da radimo na velikim scenama i na otvorenom, ali su nas učili i kako funkcionirati kao mala putujuća trupa, s velikim naglaskom na kolektivnoj igri. Neke stvari koje smo radili, kao „Dobri čovjek iz Sečuana” ili čak „Brecht Cabaret” teško su dostižne u našem teatru upravo zbog naše kolektivne kemije. Pripremili su nas za rad na suvremenim, relevantnim predstavama koje potiču publiku na razmišljanje, ali i za to da radimo uz bok velikim umjetnicima, kao njima ravnopravni. Danas nemam strah od velikih scena ni od rada s profesionalcima. Naša klasa, takozvana zlatna klasa, bila je zaista posebna — iznjedrila je niz umjetnika koji i danas aktivno rade u struci, što je rijetkost. Među nama i dalje postoji duboko poštovanje i zajedništvo; ne doživljavamo se kao konkurencija i često i dalje surađujemo.

Na CalArtsu, posebice jer je to master program, više se gradi tvoj glas kao umjetnika. Potiče se kontinuirano produciranje vlastitog rada i razvoj individualne kreativnosti. Svi profesori su također vrsni umjetnici koji i dan danas rade, dakle ne predaju profesori koji nisu stali na scenu deset godina. Škola glume povezana je s filmom, scenografijom i glazbom, pa već tijekom studija surađujete s kolegama s kojima ćete kasnije raditi profesionalno. Primjerice, na predstavi Fairview radila sam s inspicijenticom Lanae Wilks s kojom sam već surađivala na studentskim projektima na CalArtsu. CalArts su pohađali Ed Harris, Tim Burton, Sofia Coppola i Alison Brie, a predaju vrhunski profesori od kojih je jedan i velika Mirjana Joković koja je radila s jednako velikim Emirom Kusturicom.

Možda najveća razlika koju sam primijetila je u tome da su naši glumci mnogo slobodniji. U Americi studenti i glumci kao da nose određeni, nevidljivi teret identiteta — stalno se propituje tko si i što si. I često ne dobije posao najbolji glumac nego onaj tko upravo jest ta uloga. Ja nikada nisam osjećala potrebu razmišljati o vlastitom identitetu kao o nečemu što određuje moju kvalitetu kao glumice - sve dok nisam došla u Ameriku. S druge strane, uvjeti rada su znatno veći — CalArts ima tri pozornice, od kojih je jedna potpuno modularna. Nažalost, u Rijeci nismo imali podršku za izgradnju niti jedne jedine pozornice, o ostalim adekvatnim prostorima za rad na akademiji da ne govorim. Iako su s nama radili izvanredni, motivirani ljudi.

S Radom Šerbedžijom i Lenkom Udovički zadržali ste prijateljski odnos. Što je najvažnije čemu su Vas naučili?

Da se glumi do kraja. Da se uvijek traži najveća istina. I da treba biti malo začudan.

S kime dijelite svoje profesionalne ideje i vizije?

Sada naravno sa svojim kolegama i mentorima iz Amerike, ali i od Lenke i Rade učim i danas i oni su uvijek tu za savjet. Lenka je vrlo rano prepoznala moj interes i talent za režiju te me poticala da istražim i taj dio sebe — i bila je u pravu, jer sam do sada već režirala dvije predstave. „Zemlju Vukova”, koja je igrala i u produkciji Kazališta Ulysses tri sezone, igrala se i dobila nagrade na području cijelog balkana. Univerzalna je to predstava koja može igrati u bilo kojoj zemlji. Predstava se bavi utjecajem male, poslije-ratne zajednice kao što je Lika i njezinom patrijarhalnom pritisku na žene ali nije to ništa drukčije od Amerike, Ukraine ili Irana.Također sam režirala predstavu Mrtve Žene Hrvatske u Los Angelesu, koja se bavila progonom vještica u Hrvatskoj. Naslov je inspiriran tekstom Vedrane Rudan, istog naslova, koji progovara o femicidu u Hrvatskoj. I to je nažalost univerzalna tema pa su i reakcije bile takve. U Kazalištu Ulysses igrala sam u politički angažiranim predstavama koje su zasigurno inspirirale moj režijske afinitete.

Rade je, s druge strane, izniman poznavatelj i ljubitelj Shakespearea, a upravo sam kroz Shakespearea prvi put istinski osjetila emociju kao glumica. Što je naravno najključnije za glumca. Igrala sam Desdemonu u Othellu — Rade je režirao scene s Othellom, a Lenka one s Emilijom. Tada sam prvi puta „izvukla” emociju na sceni.

U Americi sam dobila priliku igrati u predstavi Augustine Machine, u režiji renomiranog redatelja Travisa Prestona. Izabrana sam kao jedna od pet glumica iz američkog tima koji je putovao u Pariz kako bi surađivao i izvodio predstavu zajedno s francuskim ansamblom. Predstava se bavila fenomenom histerije u Francuskoj u osamnaestom stoljeću. Izvodila sam monolog iz Gričke vještice, utjelovljujući ženu koja prolazi kroz histerijski napad. Završila sam Osnovnu baletnu školu za klasični balet pri OŠ Vežica u Rijeci i vjerujem da me upravo baletno obrazovanje pripremilo za ovakvu vrstu fizički zahtjevne predstave. Travis Preston je redatelj koji je radio diljem svijeta, od Londona do Kine, i njegov pristup bitno se razlikuje od onoga s kojim sam se ranije susretala u kazalištu. Njegova režija djeluje poput poetskog kolaža pokreta, a ne linearne naracije. Taj mi je proces otvorio novi način rada — onaj koji polazi od pokreta kao temelja glumačkog izraza.

Teško mi je izdvojiti samo jednu osobu, oboje su i dalje moji mentori s kojima dijelim ideje i s kojima i dan danas djelim pozornicu, a svi novi otvaraju nove stvarnosti u glumi.

Gluma se doima kao profesija u kojoj su otvorenost i druželjubivost nužni. Objavljujete fotografije s prijateljima iz Hrvatske, no kako ste zadovoljni s okružjem u Los Angelesu?

Amerikanci su vrlo otvoreni na početku odnosa, i eksperti su u ‘’small talk-u’’. Ali često ti odnosi imaju i određenu transakcijsku prirodu. Ne znam postoji li u LA-u party bez tih transkacijskih odnosa. Trebalo mi je neko vrijeme da razumijem tu kulturnu razliku. Mislim da kod nas ljudi ulaze dublje u odnose i međusobno su izrazito lojalni. Trebalo mi je neko vrijeme da pronađem svoju „ekipu“, no u Los Angelesu živim već pet godina i danas imam ljude s kojima sam jednako bliska kao i s prijateljima iz djetinjstva. Iako privremen, neće to biti baš lagan rastanak. Na CalArtsu sam upoznala ljude iz cijelog svijeta, a družim se, naravno, i s našim ljudima. Uglavnom smo svi u umjetničkim profesijama, ali međusobno se podržavamo. Mislim da je to i zbog toga jer znamo koliko je zapravo teško biti u ovoj profesiji. Sada su i ljudi koje ne poznajem počeli dolaziti na predstavu i upoznavati se kada su vidjeli tekstove u američkim novinama. To mi je osobno jako drago jer umjetnost zaista spaja ljude. Upoznala sam naravno i mnogo ljudi na različitim predstavama na kojima sam radila i masterclassovima koje sam pohađala. Gluma je pomalo kao rad u cirkusu — stalno upoznajete nove ljude, stvarate divne odnose, a zatim se projekt završi i vaš „cirkus“ odlazi iz grada. Dolazi novi projekt pa tako i novi „cirkus”. Meni se to sviđa jer nikada nije dosadno i stvaram divne uspomene sa ljudima s kojima radim.

Koji su Vam bili najveći izazovi pri preseljenju i građenju karijere u SAD-u?

Došla sam u grad u kojem nisam poznavala nikoga i ušla u potpuno drugačiju kulturu, s pravilima koja se razlikuju od onih na koja sam bila navikla. Zatim su tu bili i imigracijski izazovi, uključujući loša iskustva s odvjetnicima — najteže je zaista bilo dobiti radnu vizu. A onda, naravno, i probiti se pa doći do prvih poslova. Ja sam na sreću prvi veliki posao i agenta dobila već na tzv. OPT studentskoj vizi. (op. a. "Optional Practical Training" Visa je privremena radna dozvola koja omogućava stranim studentima u SAD-u da legalno rade u svojoj struci do 12 mjeseci nakon ili tijekom studija). Bez agenta ne možete dobiti posao, a bez ikakve karijere ne možete dobiti agenta. To je ono “kokoš ili jaje”. Ponekad imate osjećaj da audicije šaljete u prazninu, bez ikakve povratne informacije o tome radite li nešto dobro. Imala sam i neke velike prilike koje se nisu ostvarile, ali i one koje su bile zaista lijepe i uspješne. Vjerujem da uloge na neki način pronađu nas — „odaberu“ nas u trenutku kada smo spremni za njih. Svi ti izazovi na kraju nas ojačaju i donesu novu životnu perspektivu. I ne bih mijenjala ta iskustva, mislim da me to baš čini otpornijom i bogatijom kao osobom.

Ljeta i dalje provodite u Hrvatskoj. Što Vam najviše nedostaje iz Lijepe Naše?

Najviše mi nedostaju prijatelji i obitelj, kao i Jadransko more. Nedostaje mi i naš ritual ispijanja kave te naš poseban, opušten način uživanja u životu. Nedostaje mi ta lakoća, naš humor, direktnost i srčanost naših ljudi.

Kako je živjeti u SAD-u od glumačkih prihoda?

U SAD-u nema stalnih kazališnih ansambala — većina nas radi kao freelanceri i kontinuirano odlazi na audicije za nove poslove. Konkurencija je ogromna; gotovo da nema konobara koji nije glumac. To sam i sama brzo osjetila po dolasku u Los Angeles — potrebno je vrijeme, upornost i velika otpornost na odbijanja. Tržište nudi veliku raznolikost poslova: od kazališta i filma do improvizacijskih skečeva, voice-overa i glume u videoigrama. Ukoliko imate dobrog agenta dobiti ćete mnogo audicija. Prihodi su, međutim, vrlo nepredvidivi — može se dogoditi da neko vrijeme nemate posao, a zatim vam jedan projekt, poput reklame, financijski pokrije cijelu godinu. Često ljudi imaju i dva posla, jedan koji pokriva troškove kako bi se mogli osigurati kroz to neizvjesno vrijeme između glumačkih poslova.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

POGLEDAJTE VIDEO: Kyle Eastwood otvorio dušu u RTL Direktu: 'Njegovo ime baca veliku sjenu ponekad'