Lude 90-e: Kako je nastala grupa ET, što je značilo 'biti urban' i zašto su klubovi bili ključni

U vrijeme kada hip-hop i elektronička scena na ovim prostorima još nisu bili mainstream, dva mladića s Knežije odlučila su formirati svoj bend koji danas poznajemo kao ET. Povodom objave redizajniranog vinilnog izdanja albuma koji je obilježio jednu eru, Boytronic i Darko Juranović D'Knock vratili su nas u osamdesete, u vrijeme kada su inspirirani breakdanceom i rijetkim TV prizorima sa Zapada na domaću scenu donijeli nešto sasvim novo.

Za Net.hr Boytronic i D'Knock prisjetili su se "zlatnog doba" ET-ja, procesa kreiranja imidža brenda, vlastitih noćnih izlazaka, kao i neobičnog odnosa prema vlastitim hitovima koji su obilježili domaću glazbenu scenu.

U 80-ima hip-hop još nije bio velika stvar na našim prostorima, a vi ste svejedno "furali svoj film". Kako je društvo, posebno vaša generacija, gledalo na vas - kao na zanesenjake ili kao na cool klince?

BOYTRONIC: Apsolutno kao na cool klince. Svima je to bilo nešto novo počevši od break dancea, a kako nismo bili sami u tom pokretu, kako na našoj Knežiji, tako i u ZG-u, onda je to nailazilo na odobravanje jer je to svima bio neki mali dodir sa svijetom da neki domaći klinci rade nešto po uzoru na ono što su načuli ili vidjeli na TV-u.

Foto: Ivan Balić Cobra

Počeli ste stvarati glazbu, i to hip-hop čiji je zvuk tada bio nekima možda i neobičan. Kako ste dolazili do zvuka koji ste htjeli?

DARKO: U toj ranoj fazi sve je krenulo iz hip-hop kulture - breakdancea, grafita, rapa. Kroz to smo se povezali i vrlo brzo počeli raditi vlastitu glazbu. Nismo imali puno izbora ni opreme, ali smo imali jasan smjer i ogroman entuzijazam.

Zvuk se razvijao postupno, još od demo faze ET-ja. Ja sam imao Casio synth, Boss DR-220, TB-303, ali pravi iskorak se dogodio kad je Boytronic nabavio Roland TR-808. Ta ritam-mašina je bila ključna jer je davala taj duboki sub-bass kick i specifičan groove koji je u to vrijeme definirao hip-hop i electrofunk.

Slušali smo electrofunk i tadašnji hardcore rap. Čekali smo emisije Slavina Balena i presnimavali kasete. Taj utjecaj se jasno čuje i u ranim stvarima. Recimo, "Miami Ladies" (kasnije "Nasty Ladies") nosi jak 2 Live Crew vibe. S druge strane, "Molitva za mir" u svojoj osnovi vuče na N.W.A. Čak se u scratch dionicama čuju segmenti samplea "Straight Outta Compton". Ali kad se u pjesmu stavi Vannin snažan vokal, harme i mekši beat, dobije se potpuno drugačija emocija i kontekst. Nije nas bilo previše u Hrvatskoj koji smo slušali pravi rap pa to ljudi nisu mogli povezati s nečim.

Dolaskom Vanne otvorio se novi prostor - njezin vrhunski vokal dao nam je širinu i omogućio da taj sirovi hip-hop temelj pretvorimo u nešto melodičnije i komunikativnije. Upravo iz tog spoja nastao je naš prepoznatljiv zvuk u to vrijeme. To je bila faza početaka, a nakon "Molitve za mir" i prvog albuma ET-ja, sve je krenulo u nekom drugom smjeru.

Foto: Ivan Balić Cobra

Kako je uopće nastala ideja za formiranjem Electro Teama i koji trenutak je bio presudan da krenete u osmišljavanje čitavog koncepta i vizualnog identiteta?

BOYTRONIC: Ma ja sam puno rapova napisao, isprogramirao tisuće beatova, ali to je bilo za moja četiri zida. U jednom trenutku je pala ideja da se snimi neki demo, a to je i bio logičan nastavak nakon što smo nas par imali svoju plesnu grupu. Jedan dan sam uzeo svoje rapidografe i nacrtao logo kakav je i danas i stvar je bila logična "Electro" zbog glazbe koju smo htjeli raditi i "Team"… dakle nakupina nekih entuzijasta. Ono što sam znao je da jednog dana kada ljudi vide taj logo da ne treba ništa drugo objašnjavati, da bude jasno o kome i kakvoj glazbi se radi. Ispočetka su mislili da se furamo na Spielbergov film E.T., što svakako nije odmoglo, ali moj logo je zaštićen davno i piše se isključivo bez točaka, dakle ET. I niti jedan lektor ne bi smio stavljati točke. To me jako živcira svih 39 godina koliko postoji ET. I zapravo, vrlo brzo je ta moja zamisao da ET na plakatu ili na omotu sve sam kaže bila ostvarena. I do dan danas.

Boytronic i Da'Real - kako ste si nadjenuli ta imena? Odakle inspiracija?

DARKO: Ja sam u početku bio Doc Da'Real, kao varijanta "Doctor The Real", u smislu pravi, originalni. Ujedno je i zvučno blisko mom pravom imenu Darko, pa je to bila neka moja verzija, odnosno inačica imena. S vremenom se to skratilo u Da'Real, više kao interna zezancija koja je ostala. Kasnije sam, nakon izlaska iz benda, promijenio ime u D'Knock.

U hip-hop kulturi "stage name" je uvijek bio normalna stvar. To je način da stvoriš svoj identitet, neku vrstu alter ega koji nosi glazbu i cijelu priču oko nje. Kod nas je to sve nastalo spontano, iz utjecaja i igre riječi, ali je na kraju postalo dio identiteta koji je pratio naš zvuk.

BOYTRONIC: Meni je tada bio uzor producent Mantronik iz grupe Mantronix i taj rap nick mi je bio wooow. No kako to već postoji, onda sam si stavio Boytronic. Sad u mojim godinama mi je već pomalo i neugodno to Boy, ali eto, sve mi se u poslu vodi pod tim pseudonimom tako da nema smisla mijenjati hrpu dokumenata zbog toga i par idiota koji junački na mrežama ukažu na taj detalj.

Godine 1989. stvarate pjesmu "Miami Ladies", a spot dospijeva čak i na MTV. Što je za mladiće s Knežije značilo to pojavljivanje na tada najpoznatijoj svjetskoj glazbenoj televiziji?

BOYTRONIC: Ništa u poslovnom smislu. Jedino neka satisfakcija da smo bili prvi iz hrvatske na MTV-ju i da se možemo time pohvaliti po gradu i na televiziji. U principu tada je to bila neka duševna nagrada da su nas sa MTV-ja prepoznali da nešto vrijedimo i da mogu to uklopiti u program uz bok stranim ozbiljnim rapperima i našim uzorima. No ruku na srce, ipak smo mi "bantu english" za njih, ali eto, to je sve neki temelj da bi se dogodilo nešto veliko par godina kasnije.

Povodom 30. obljetnice albuma napravili ste redizajnirano vinil izdanje. Kako ste se odlučili na taj potez? Što taj vinil predstavlja za vas danas?

DARKO: Ideja za vinil došla je spontano, povodom 30. obljetnice. Taj album je obilježio jedno vrijeme i imao ogroman utjecaj, pa smo htjeli napraviti reizdanje koje će to dostojno obilježiti i dati mu novu vrijednost.

Vinil za nas danas predstavlja puno više od samog nosača zvuka. To je konkretan, fizički format koji ima težinu - od samog zvuka do vizualnog doživljaja. Omot, knjižica, cijeli taj paket vraća fokus na album kao cjelinu, a ne samo na pojedine pjesme.

U ovom slučaju to je i svojevrsni hommage jednom razdoblju i svemu što se tada događalo. Posebno jer album prvi put izlazi na vinilu, u remasteriranom i proširenom izdanju. Za nas je to bio način da tu priču zaokružimo i predstavimo je novim generacijama, ali i svima koji su je živjeli tada.

Godine 1994. izlazi i album "Second to None" te postavlja nove standarde u hrvatskoj glazbi - što se tada u ET-ju promijenilo?

BOYTRONIC: Promijenilo se stanje na žiro računima. Od propuha u džepovima do ozbiljnog statusa. Promijenilo se to da smo uživali enormni respekt, ali i zavist drugih kolega. Svi su najednom htjeli biti uz nas... pa i oni koji su nam "podmetali nogu". Trebao se dogoditi hit na hit da mnogi shvate da nam nije ništa slučajno. I dogodilo se. Puno odličnog se izdogađalo, ali sama činjenica da smo pioniri novog zvuka i stila na ovim prostorima je davalo neki teret da se stalno moramo dokazivati. I to smo dokazali. ET je bio poprilična tvornica novca, no u to vrijeme smo bili mladi i malo naivni.

Foto: Livio Andrijić

S publikom ste podijelili i četiri dosad neobjavljene pjesme - kako to da ste ih ipak odlučili podijeliti?

DARKO: Te pjesme nastale su paralelno s ostatkom materijala za album. U toj fazi radili smo i engleske verzije jer smo ozbiljno razmišljali o proboju vani. Međutim, nakon što je singl "Tek je 12 sati" eksplodirao, dogodio se uspjeh koji nas je potpuno zatekao - koncerti su se punili i po godinu-dvije unaprijed, krenula je velika euforija i fokus se prirodno prebacio na ono što se događalo ovdje.

Zbog toga su neke verzije i ideje ostale po strani jer se više nisu uklapale u koncept albuma kakav smo tada željeli.

S odmakom od 30 godina, odlučili smo ih podijeliti s publikom jer daju dodatni uvid u to razdoblje i način na koji smo razmišljali. Danas imaju svoje mjesto i zaokružuju cijelu priču oko albuma.

Godinama ste intenzivno surađivali s Ilanom Kabiljom i Mirom Buljanom. Kako su izgledali vaši kreativni procesi i na koje ste projekte danas najponosniji?

BOYTRONIC: Puno zafrkancije. I puno konstruktivnih razgovora. No kad si izvršni producent odnosno kad financiraš projekt, onda je moja zadnja. No kako smo timski radili, nije bilo potrebe za isključivosti. No srećom, sve je teklo relativno glatko i kreativno pa su iz tih ambicija i stvaranja nečeg novonastali neprolazni hitovi. Ne znam na što sam posebno ponosan. Puno se toga stvaralo tada. Možda da smo od Sandija napravili pravu teen zvijezdu. Ilan nam je puno pomogao u početku jer je imao najbolje syntheve, poslije nam je nabavio zadnje i najbolje sampling banke, a Miro je bio plaćen uz studio da programerski provodi naše ideje, iako smo ga uključili i u kreativni dio stvaranja glazbe.

Foto: HRT arhiva

Što je 90-ih značilo "biti urban"?

DARKO: Devedesetih "biti urban" značilo je biti dio šireg vala novih glazbenih i subkulturnih utjecaja koji su dolazili izvana. To je bilo vrijeme kada se scena mijenjala - redefinirao se rock, dolazili su novi žanrovi poput hip-hopa, R&B-ja i rane elektronike, a paralelno se razvijala i klupska kultura.

Urbanost je značila biti u toku s glazbom koja se događala vani, ali to ne kopirati, nego prevesti u nešto svoje. Nije bila samo glazba u pitanju, nego i način razmišljanja, stil i kultura koja je išla uz to.

U tom kontekstu i mi smo gradili svoj smjer. Krenuli smo iz hip-hop baze, ali smo vrlo brzo počeli spajati taj pristup s aktualnim elektroničkim zvukom i melodičnijim elementima. Upravo iz tog spoja nastao je naš prepoznatljiv stil, koji je u to vrijeme bio dio te šire "urbane" priče, ali opet dovoljno naš.

Kako su izgledali vaši noćni izlasci - gdje ste izlazili i kako biste se osjećali kada biste čuli vaše hitove?

BOYTRONIC: Ja nisam izlazio jer smo počeli puno nastupati tako da su svi išli van vikendom, a mi na put. Noćni rad i putovanja umore i nije mi padalo na pamet ići u klub. Ne pada mi ni danas. No ono što je ostalo isto je da mrzim čuti ET pjesme u nekom prostoru u kojem jesam, pogotovo kad DJ misli da bih trebao biti sretan ako pusti koju. Prije uspjeha s "Tek je 12 sati" sam doslovno svaki dan visio po klubovima godinama i mislim da je to dovoljno za tri života. Jer slušati po 12 sati u studiju ritam i pjesmu na repeat zgadi čovjeku pjesmu, ma kakva god bila. Paše mi mir i tišina.

Foto: : Igor Kelčec

Je li bilo izazovno stvarati glazbu u 90-ima? Vi ste težili svjetskom zvuku, a posjeti europskim diskotekama i nisu bili tako pristupačni kao što su danas.

DARKO: Bilo je izazovno, ali treba razumjeti da su to bila potpuno druga vremena, pogotovo kod nas. Devedesete u Hrvatskoj su imale skroz drugačiju dinamiku - nije bilo interneta, niti stalnog pristupa informacijama, ali scena je unatoč tome bila živa i progresivna.

Klubovi su bili ključni. Svaki je imao svoj identitet i glazbeni smjer - od Saloona, Kulušića, do Besta, Sokola i mnogih drugih. Mnogi od njih su vrtjeli aktualne svjetske hitove, razne mash-upove, bilo je i hip-hopa, funka i soula, kao što je recimo bilo u sklopu poznate večeri "TomTom Club" u Kulušiću.

Paralelno su postojale i jake radio i TV emisije - Slavinov "Rap Attack" na Radiju 101, Hamedov "Disko Shock" na Radiju Sljeme, "Hit Depo", zatim Z3 televizija te razni glazbeni programi kroz koje smo dolazili do nove glazbe i informacija.

U tom okruženju si zapravo bio stalno "u toku", iako nije bilo tehnologije kao danas. Sve se događalo u realnom vremenu, kroz ljude, klubove i scenu. Zagreb je u tom smislu bio jako progresivan i mi smo prirodno rasli unutar tog okruženja.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

Naravno, ono što nam je dodatno otvorilo perspektivu bio je odlazak u London 1992. Tamo smo prvi put iz prve ruke vidjeli kako izgleda vrh svjetske scene i to nam je dalo motivaciju.

U konačnici, baš ta kombinacija - lokalna scena koja je bila jaka i živa, ali i rijetki, dobri kontakti sa svijetom, natjerala nas je da budemo kreativni i da sami dođemo do zvuka koji smo tražili. I mislim da se to na kraju itekako čuje.

POGLEDAJTE VIDEO: Kažu da nisu dizali cijene, ali rezervacija nema kao prošle godine. 'Kod drugih je puno skuplje'