Ana Maras Harmander bez zadrške o životu u četrdesetima: 'Ovo je vrijeme koje sam čekala'
Glumica otkriva kako su joj četrdesete donijele novo životno poglavlje, kako njeguje skladan brak te kako danas doživljava svoju glumačku karijeru
Splitska glumica Ana Maras Harmander nedavno je proslavila 45. rođendan u Napulju, u krugu prijatelja i u gradu u kojem se, kako kaže, osjeća kao kod kuće. Upravo ta životna prekretnica i razdoblje četrdesetih, koje za nju donosi više mira, prihvaćanja i životne lakoće nego ikad prije, bili su povod za razgovor u kojem je otvoreno govorila o promjenama koje su je obilježile posljednjih godina. Iako je široj publici poznata po brojnim kazališnim i televizijskim ulogama, među kojima i u RTL-ovoj seriji Sjene prošlosti, Ana danas s jednakom strašću govori i o privatnom životu koji joj je jednako važan kao i profesionalni.
Uskoro će sa suprugom Johnom Harmanderom (45) obilježiti i 14. godišnjicu braka, a zajedno odgajaju sina Rubensa (11). Brak i roditeljstvo, kaže, uvelike su oblikovali njezine prioritete i pogled na svijet. U iskrenom razgovoru za Net.hr otkriva kako izgleda balansiranje između karijere i obiteljskog života, što je naučila kroz majčinstvo te zašto vjeruje da su četrdesete razdoblje u kojem se konačno postiže unutarnji mir i sloboda.
Proslavili ste 45. rođendan - kako trenutno doživljavate život u četrdesetima i jesu li onakvi kakve ste zamišljali?
Upravo sam proslavila rođendan u Napulju s prijateljima, u zemlji u kojoj se osjećam kao kod kuće. Inače slavim rođendan mjesec dana, a sam dan mi nije toliko značajan; više volim to očekivanje.
Četrdesete su vrijeme koje sam čekala i sretna sam što sam zdrava te bez prevelikih zahtjeva i očekivanja od same sebe. Oduvijek sam znala da će mi četrdesete biti značajne, kako osobno tako i poslovno. Sad samo čekam prilike. Tek sam na pola puta i jako se veselim ostatku!
Dvadesete su obično vrijeme istraživanja, tridesete za pokazivanje postignutog, a četrdesete za mir - je li i kod Vas tako ili je Vaš put potpuno drugačiji?
Svakako postoji mir; nije čisti zen, ali je puno izraženiji nego prije. Prihvaćanje sebe, prije svega, zatim prihvaćanje okoline, ali i okolnosti. Sve su to stvari koje nas u životu ponekad čine anksioznima ili nas ostavljaju s uvjerenjem da negdje ne pripadamo, ali mir donosi pomirenje i neobjašnjivu lakoću življenja. Imam više tolerancije prema sebi i drugima, ali isto tako sam odavno odustala od toga da se nešto mora – da se nešto mora dogoditi ili napraviti, da bi netko trebao biti ovakav ili onakav. Svi smo različiti i apsolutno svatko ima svoj put; ne čine nas iste stvari sretnima i to prihvaćanje je najbolji put k miru. Također, oprost -prvenstveno sebi.
Uskoro slavite i 14. godišnjicu braka, što je tajna dugog i skladnog odnosa s Vašim suprugom?
Dug je, da, ahahahah. Ja sam uvijek mislila da se nikad neću udavati ili da ću se udavati pet puta. I dalje u šali govorim mužu da mi je on tek prvi muž.
Šalu na stranu, svaki je brak ili bilo koja zajednica pun izazova. Nekad mi je najdraži na svijetu i nitko me ne razumije kao on, a nekad bih ga bacila kroz prozor. Nije dobro jedino kad se poklopi da bi i on mene u tom istom trenutku bacio kroz prozor, jer onda nema onoga tko razmišlja hladne glave. Sve ostalo je život. Vjerujem da se pravodobnom komunikacijom može puno toga riješiti te da se treba koncentrirati na lijepe trenutke, ali ne očekivati da svaki bude lijep. Korak po korak.
Kako Vas brak i roditeljstvo oblikuju kao ženu i na koji način su utjecali na Vašu svakodnevicu i prioritete?
Brak i roditeljstvo su me promijenili i bilo bi tužno da nisu. Bilo bi to kao da stalno igram isti level igrice, a to je prilično dosadno. Svaki dan kao roditelj borim se s novim izazovima, pokušavam što više razumjeti generaciju koja dolazi, želim znati riječi koje upotrebljavaju, što znači koji emoji, kako komuniciraju, što ih zanima i što gledaju. Inzistiram na svakodnevnoj komunikaciji i pokušavam biti roditelj na kojeg se može osloniti u svakom trenutku. Nekad uspijevam, nekad ne. Naravno, sve me to oblikuje kao ženu i kao osobu. Puno se mojih uvjerenja promijenilo, ali su to ionako samo uvjerenja. Ljubav je ta koja i dalje raste.
Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili kroz roditeljstvo?
Najvažnija lekcija? Hm… Možda to da znam da je on moj sin, ali je svoj čovjek. I da njegovo iskustvo mora biti njegovo, bez obzira na to koliko ja znala da je nešto ispravno ili pogrešno. On mora neke stvari u životu proći sam.
Kao roditelj sam odlučila dvije stvari prije nego što sam rodila: da ću uvijek reći ako nešto ne znam i da ću dati sve od sebe da poštuje žene.
Kako gledate na svoju glumačku karijeru do sada i koji su Vam najdraži projekti?
Ovo je baš izazovno pitanje. Još nisam spremna na neku retrospektivu i čini mi se ponekad kao da sam tek na početku. No činjenica je da sam imala prilike raditi divne stvari s divnim ljudima. I to mi je važnije od uspjeha koje jesam ili nisam postigla. Imam i dovoljno nagrada, gledanih serija i kazališnih naslova, ali i dalje sam gladna. Želim se iskušati u svim žanrovima, s puno kolega želim još raditi i ovaj život na sceni mi i dalje predstavlja veliku radost. Onog trenutka kad prestane biti radost, prestat ću i glumiti.
Nisam opterećena time da se do kraja života moram baviti samo glumom - život nudi puno više od onoga čime se bavimo. Ja jesam glumica, ali i još puno, puno toga.
Postoji li trenutak ili iskustvo u karijeri koje biste voljeli zaboraviti - možda nešto što ste doživjeli kao žena u ovom poslu?
Joj, bilo je toga u mojim dvadesetima jako puno što bih voljela da sam drugačije odigrala, ali nisam uspjela jer sam bila mlada žena. Nemojte me krivo shvatiti, zaista nisam bila ucijenjena ili prisiljena na nešto, nego je jednostavno atmosfera bila takva. Žene su se, na svim kontinentima u našoj profesiji, uvijek lošije plaćale, podcjenjivale i gledale većinom kao partnerice (izvrsne pritom) nekom glavnom glumcu. Tek zadnjih par godina vidimo promjene. One su polagane i neujednačene, ali se događaju. To me veseli, ne zbog mene, nego zbog mladih žena koje dolaze. Ako ću biti itko tim mladim ženama, bit ću ona koju sam ja trebala kad sam imala 24 godine.
Postoji li nešto što želite ostvariti u narednih pet godina - profesionalno ili osobno, i što Vam je najvažnije u tom razdoblju?
Divim se svima koji imaju petogodišnji plan, ali ja sam više osoba koja vjeruje da, dok mi radimo planove, Bog se smije.
Jedini mi je plan biti zdrava što je duže moguće, moći putovati i raditi do kraja života, radovati se svaki dan i uživati u životu - ne samo živjeti.