Čedomir Jovanović o odnosu s Acom: 'Nisam gay, ali beskrajno ga volim, vratio me u život'

Dok razgovaramo, njegov dan već je obišao pola svijeta. Nekoliko minuta ranije završio je poziv s Rotterdamom, prije toga bio je na vezi s Istanbulom, a za manje od sat vremena čeka ga sastanak s Amerikom. Djeca su mu raspršena između Škotske, Francuske, Londona i Sjedinjenih Država, poslovi između Azije i Zapada, a vrijeme je odavno izgubilo uobičajeno značenje. ''Često više ni ne znam koliko je sati'', kaže gotovo usput.

Ipak, unatoč životu koji danas više nalikuje međunarodnom rasporedu poslovnog čovjeka nego bivšeg političara, od politike nikada nije doista pobjegao. Samo ju je počeo promatrati iz druge perspektive. 

U razgovoru koji je uslijedio s bivšim zamjenikom premijera Srbije, Čedomirom Jovanovićem (55), dotaknuli smo se svega – od Srbije i Hrvatske, studentskih prosvjeda, Aleksandra Vučića, preko društvenih mreža i krize moderne politike, pa sve do obitelji, razvoda, glasina koje ga prate i uspomena na ljeta provedena na hrvatskoj obali. 

U ekskluzivno razgovoru bez zadrške i unaprijed pripremljenih odgovora – o politici, životu, gubicima, obitelji i vremenu u kojem živimo, iz perspektive čovjeka koji je godinama bio u središtu događaja, a danas ih promatra s veće distance nego ikad prije. 

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Dok vas pokušavam uloviti za intervju, stječe se dojam da vodite život na nekoliko kontinenata istovremeno. Spomenuli ste mi prije razgovora da za sat vremena imate Zoom sastanak s ljudima iz Amerike. 

Da. Sin mi je tamo završio master pa su me pozvali da razgovaramo oko njihove mature i svega što ide uz to.

On je u Londonu ili Americi? 

On je u Londonu, dao je posljednji ispit na LSE-iju i već su ga 'pokupili' Amerikanci da radi za njih u velikoj firmi. Jedna kći mi je u Edinburghu, maloprije sam završio razgovor s Rotterdamom, odmah nakon toga imao sam Istanbul, a sada me čeka Amerika. Živim prilično neobičnim životom. Djeca su mi razbacana po školama diljem svijeta. Osim toga, sve što danas radim nema nikakve veze ni sa Srbijom ni s regijom. Poslovno sam vezan uz Ameriku, Kinu, Indiju, Singapur i još mnogo drugih mjesta, pa sam stalno između vremenskih zona i jet laga. Iskreno, često više ni ne znam koliko je sati.

Dok vas slušam kako nabrajate Edinburgh, Rotterdam, Istanbul i Ameriku, teško je ne pomisliti da vam dan traje barem dvostruko duže nego većini ljudi. Ipak, bez obzira na sve što danas radite, mnogi vas i dalje prije svega doživljavaju kao političara. Posljednjih godina niste toliko prisutni u vrhu srpske politike pa se nameće pitanje – što danas zapravo radite?

Mislim da sam mentalno više nego ikad u politici, ali politika kao takva danas je otišla na marginu. Ne govorim o sebi osobno, niti samo o Srbiji ili Hrvatskoj. Mislim da je politika općenito marginalizirana pred moći kapitala i velikih korporacija.

Politiku sam uvijek doživljavao kao alat za oblikovanje stvarnosti i stvaranje budućnosti. To nije bio samo posao, nego način života. Danas toga sve manje ima i zbog toga društva pate.

Pratim što se događa i vidim da više nemamo klasičan politički život. U Srbiji, Hrvatskoj i diljem Europe pojavljuju se razni ad hoc pokreti. Ja ih vidim kao posljedicu krize društva i potrebe za nekom novom ulogom politike.

Zato danas nisam prisutan u stranačkoj politici. Ne zato što ne želim, nego zato što mi se velik dio toga čini besmislenim.

Rekli ste da ste mentalno još uvijek u politici, ali ne i fizički. Ako više niste u svakodnevnom političkom životu, što su vam danas najveći prioriteti?

Meni je dan jednostavno prekratak. Najviše sam posvećen djeci. Svi su negdje razbacani po svijetu. Sin je završio magisterij, jedna kći studira u Francuskoj, druga je završila srednju školu u Škotskoj i sada odlazi na sveučilište u London, a najmlađa je u Americi. Trčim od jednog kraja svijeta do drugoga kao svaki roditelj koji pokušava biti uz svoju djecu i ispuniti sve obveze koje ima prema njima. Istodobno se oporavljam od nekoliko ozbiljnih ozljeda koje su obilježile posljednje dvije ili tri godine mog života. Trenutačno planiram ronjenje na Visu pa prolazim završne liječničke preglede jer mi je za to potrebna liječnička suglasnost.

Razmišljam i o životu općenito. Nikada nisam statirao. Ciljeve koje sam imao nikada nisam mijenjao. Nisu bili sebični i još uvijek sam osjetljiv na probleme koji muče moje društvo, kao i na nesporazume koje ono ima sa svijetom oko sebe, uključujući i Hrvatsku.

Upravo ste otvorili temu koja me posebno zanima. Često se u javnosti govori o napetostima između Hrvatske i Srbije, ali s druge strane gledamo potpuno drukčiju sliku kada su u pitanju glazba, kultura i svakodnevni život. Primjerice, Aleksandra Prijović je postavila rekorde u zagrebačkoj Areni, Jakov je napunio deset Sava centara, publika bez problema prelazi granice i sluša iste pjesme. Koliko vam takvi fenomeni govore o stvarnim odnosima među ljudima?

Ja iskreno ne mislim da su ti odnosi stvarno napeti. Povremeno takva atmosfera dobro dođe kvazi-politici koja nas guši i sputava jer joj omogućuje da skrene pozornost s važnijih tema. Zašto bih se ja, primjerice, bavio Thompsonovim koncertom u Zagrebu? Mene to ne zanima.

Mnogo mi je zanimljivije što je Darko Rundek imao dva dana fantastičnih koncerata u Beogradu. To su stvari koje život čine boljim. Život na takva pitanja daje puno kvalitetnije i pozitivnije odgovore od politike. Uvijek će postojati ljudi koji pokušavaju uništiti tuđe živote i stvarati podjele. Ja ne želim trošiti energiju na ono što je ružno.

Odavno govorim da sam Beograđanin i Srbin, ali da to mogu biti samo zato što sam istodobno i Zagrepčanin, i Sarajlija, i Ljubljančanin. Zato što u sebi nosim i Hrvata, i Albanca, i Bošnjaka. Prije svega zato što sam čovjek. I vjerujem da, unatoč svim pokušajima da nas se podijeli, ljudi i u Zagrebu i u Beogradu žele isto – normalan život, manje problema i što više razloga za zadovoljstvo i mir.

Foto: Denis Kapetanovic/PIXSELL

Koliko vam zapravo nedostaje aktivni politički život? Čini se da vi možda niste u politici, ali politika nikako ne odustaje od vas.

Ne osjećam da mi nešto posebno nedostaje, ali i dalje osjećam veliku odgovornost za ono što se događa u društvu. Za mene je politika nešto drugo. To što smo završili tamo gdje smo danas posljedica je nesposobnosti politike da se transformira i odgovori na potrebe ljudi današnjice. Danas su utjecajniji X, Meta ili Google nego bilo koja vlada. Zašto smo to dopustili i kako je do toga došlo?

Nedavno me zapanjio podatak da je ovo prva generacija djece koja odrasta manje inteligentna od generacije svojih roditelja i da se to prvi put događa u povijesti civilizacije. To je posljedica TikToka, društvenih mreža i tog samozavaravanja kroz lažni život koji nam se nudi i koji živimo.

Kad smo već kod politike, ne mogu izbjeći pitanje koje se posljednjih mjeseci postavlja gotovo svima koji komentiraju situaciju u Srbiji. Izbori još nisu raspisani, čeka se odluka predsjednika Vučića. Kakva su vaša predviđanja?

U Srbiji ništa nije onako kako izgleda na prvi pogled, to nemojte zaboraviti. Drugo pravilo je da ništa ne bude onako kako se planira. Ta dva pravila oduvijek određuju karakter našeg društva.

Prije svega, mislim da mi trenutno nismo sposobni za izbore. Izbori su način na koji civilizirano društvo rješava međusobne odnose i definira svoju blisku budućnost, ciljeve i smjer kretanja. Mi danas nismo sposobni ni za razgovor i zato sam vrlo zabrinut.

Mislim da naše stanje nije samo posljedica posrtanja pod teretom prošlosti s kojom se ne možemo suočiti, nego i potpunog nesnalaženja u novim okolnostima. Kada imate ta dva pritiska kojima je društvo stalno izloženo, teško je očekivati da se dogodi nešto normalno.

Foto: Dusan Milenkovic/ATA Images/PIXS

Mislite li da će SNS ostati na vlasti?

Znate što, mislim da je Vučić vrlo ozbiljan političar. On jedini u Srbiji ima pravu stranku, a na drugoj strani ne vidim organizaciju koja bi mu mogla ozbiljno parirati.

Vidim puno pozitivne energije, ali vidim i jednu podmuklu pojavu po kojoj je Srbija poznata, a to je guranje naše djece u prvi plan. Ne postoji društvo koje je zakopalo generacije roditelja, a iz rupe izvuklo generaciju djece. 

Mi nemamo dva milijuna studenata; u Srbiji ima oko milijun i osamsto tisuća umirovljenika i oko dvjesto tisuća studenata. Sve ono između sada se skriva iza djece ili pokušava iskoristiti njihovu energiju.

Ako me pitate, pobijediti Vučića na izborima vrlo je velik cilj i za to nije dovoljna samo pozitivna energija, nego mnogo više od toga.

Ne zaboravite da je Vučić uspostavio znak jednakosti između svoje vlasti i egzistencije, pa se on i ljudi oko njega na neki način bore za život. S druge strane, ne vidim svijest o tome.

Vidim povremeno fantastične pokrete i pozitivnu energiju koja okuplja ljude, ali to nikada nije bilo dovoljno za velike promjene. Da je bilo dovoljno, Milošević bi bio poražen još 1991. kada su studenti izašli na Terazije, ali tada se ništa nije dogodilo. Nije se dogodilo ni 1996., iako je priznao da je izgubio jednu bitku, nego je nastavio sve do 2000. godine, kada je zapravo sam sebe pobijedio. 

Srbija tada nije odlučila postati europska zemlja niti imati drugačiji odnos prema Hrvatskoj ili Bosni i Hercegovini, niti otvoreno reći što je boli i što joj smeta kako bi se problemi riješili. Mi smo se samo razišli s Miloševićem i pomislili da možemo nastaviti živjeti po starom, i to je problem i danas.

Foto: Milan Maricic/ATAImages./PIXSELL

Zanimljivo je da, i kada govorite o politici, zapravo govorite o društvu i ljudima. A upravo ljudi često pokazuju puno više interesa za privatne živote političara nego za njihove političke stavove. Smeta li vam kada se piše o vašem privatnom životu? 

Mene to nikada nije opterećivalo. Ako je nekome zbog toga lijepo, neka pišu što god žele. Jednostavno, ja se nikada nisam želio skrivati. Ne guram se u prvi plan, ali cijeli život živim na svoj način koji nije tajnovit. Nigdje se ne krijem. Živim kao i svi drugi oko mene, ili barem pokušavam živjeti kao i svi drugi, i to je to.

Je li vam laskala titula koju ste godinama nosili - onu najzgodnijeg političara? 

Ne znam, ja sam to što jesam i nisam se ni na što posebno obazirao. Ne znam kako da to objasnim, nisam tome pridavao pažnju. Ako sam ja na plaži, ne mogu biti u svom ogrtači i razmišljati da me netko može fotografirati u gaćicama pa da to završi po mrežama. Ja sam obiteljski čovjek, imam četvero djece i to je moj život.

Prilaze li vam često žene? 

Moje prijateljice mi kažu da s godinama dobivam nešto što prije nisam imao. A ja kažem, pa dobro, možda je to tako.

Budući da ste rekli da vas medijski napisi ne opterećuju, zanima me postoji li ipak tema koja vas je osobno boljela. Nakon razvoda puno se pisalo o vašoj bivšoj supruzi, koja nikada nije bila osoba iz javnog života. Koliko vam je to bilo teško?

Meni je bilo teško zbog drugih stvari, zbog kojih sam patio i danas ponekad patim. Ali to što će netko pisati po portalima me ne zanima. To je primitivno društvo koje traži takvu vrstu priče. Ja tu nemam što dodati. Jedan život, jedna ljubav. 

Samo jedna ljubav? 

Jelena je sve je u mom životu. Ona mi je rodila četvero djece. Ne postoji trenutak u kojem ona nije prisutna na neki način. Tako je to u životu. Ne znam zašto je baš tako kod nas, ali razveli smo se i ja to prihvaćam kao životnu činjenicu. Ali to ne znači da njezin utjecaj na moj život ne postoji. Ona je oblikovala moj život, sigurno, kao i ja njezin. Ne tražim utjehu u instant opcijama. Miran sam. 

Foto: Antonio Ahel/ATAImages/PIXSELL

Lijepo je to kako govorite o bivšoj supruzi...

Ona je jasna priča za mene. Ja sam živio kroz nju i kroz djecu. Što da vam kažem, ne mogu drugačije. Jedino što mogu reći jest da bi svatko poželio barem trenutak tih 25 godina koje smo proveli zajedno. Njoj sigurno nije bilo lako, ali ništa u životu nije lako.

Posljednjih godinu dana puno se pisalo i o vašem odnosu s obiteljskim prijateljem Aleksom. Budući da ste i sami rekli da ne bježite od neugodnih pitanja. 

Otvoreno me pitajte. 

Jeste li u ljubavnom odnosu s Aleksom?

Naravno da jesam, beskrajno ga volim. Uz njega sam se doslovno vratio u život. On me učio hodati, hranio me i bio mi rame za plakanje, a moje su suze kao sumporna kiselina. 'Spržio' sam njegov normalan život; izgubio ga je uz mene kako bih se ja mogao vratiti u život.

Volim i svoju djecu, volim Nicka Cavea, ludo volim i planinu. Volim i zaron na 100 metara, volim Arsena Dedića, Tina Ujevića i Ibricu Jusića. Volim svoje prijatelje s Visa, volim i dobru margaritu, volim svoju Srbija i vašu Hrvatska. S većinom onoga što volim, naravno, i ljubim se, ali to ne znači da smo u pozi 69 ili doggy styleu.

Ne želim svojim odgovorom na to pitanje pridonositi tome da se razapinju ljudi koji su drukčiji od mene. Cijeli život sam bio u prvim redovima kada se trebalo boriti protiv diskriminacije. A kakav bi bio grijeh da jesam?

Apsolutno nikakav. 

Zašto je to uopće postalo tema? Mi smo prijatelji više od dvadeset godina. To je Jelenin najbolji prijatelj koji je ostao uz mene u trenutku kada sam bio potpuno nepokretan. Ostavio je svoje poslove. Inače čak ni ne živi u Srbiji, ali je ostavio svoje obveze i došao kako bi mi pomogao. To je to. I danas mi pomaže.

Naravno da sam svjestan cijele te priče i znam kada je pokrenuta. Pokrenuta je s nekog lažnog Instagram profila, potpuno bez povoda. A onda, budući da živimo u toj clickbait kulturi netko vas nazove i postavi pitanje: „Jesi li gej?“ Vi odgovorite: „Nisam gej.“ Onda izađe naslov: „Rekao da nije gej.“ Sutradan se javi netko tko jest gej pa kaže da jest gej i tako se cijela priča vrti u krug.

Ja to uopće ne doživljavam kao uvredu. Ne smatram da su ljudi drukčije seksualne orijentacije nešto loše ili ružno. Naprotiv. Cijeli svoj život i cijelu svoju političku karijeru posvetio sam, između ostalog, borbi protiv diskriminacije svake vrste. Zakon koji regulira područje borbe protiv diskriminacije u Srbiji napisao sam i predložio upravo ja u parlamentu prije šesnaest ili sedamnaest godina. Taj zakon i danas vrijedi. To smatram jednim od svojih velikih osobnih uspjeha. 

Cijeli život me prate takve priče. Bio sam veći narkoman od Jima Morrisona i Jimija Hendrixa zajedno, a istovremeno sam se penjao na K2, ronim cijeli život bavio alpinizmom, imam četvero djece.

Sjećam se da sam im govorio u Skupštini: ako nastavite s tim pričama, ljudi će početi voditi svoju djecu kod ljekarnika i tražiti drogu koju ja navodno koristim, samo da im djeca budu kao ja. Zamislite da je to istina. Mislim da bi Srbija trebala taj kokain proglasiti nacionalnim proizvodom. Riješili bismo pitanje opstanka stanovništva, žene bi bile zadovoljnije, imali bismo zgodne muškarce na svakom koraku i bilo bi manje mržnje i kompleksa.

Foto: M.M./PIXSELL

Približavamo se kraju razgovora. Pratite li Svjetsko nogometno prvenstvo? 

Volio bih da Hrvatska, kao i Bosna i Hercegovina, ponovno napravi sjajan rezultat i priredi pravi spektakl na Svjetskom prvenstvu.

Za koga ćete navijati?

Naravno, navijat ću za Hrvate, za Bosance. Još uvijek pamtim finale Svjetskog prvenstva 2018. godine. Gledao sam ga s prijateljima na Visu, u jednoj posebnoj konobi na prijevoju između Komiže i grada Visa.

To je mjesto s nevjerojatnom poviješću – u blizini se nalazi crkva iz 9. stoljeća, a sama konoba stoljećima je bila mjesto okupljanja. Kad je Hrvatska izjednačila protiv Francuske, nastalo je pravo slavlje. Sjećam se da smo poslije tri dana čistili veliki kamin u kojem se pripremaju gradele. Toliko je bilo veselo. 

Spomenuli ste Vis. Dolazite li često i u druge dijelove Hrvatske?

Naravno. Jako volim Hrvatsku, osobito obalu. Volim Vis, Korčulu, Split, Trogir, Dubrovnik, Istru...  Dubrovnik je fantastičan grad, iako meni nedostaje onaj Dubrovnik kakav pamtim iz tinejdžerskih dana.

Po čemu ga najviše pamtite?

Po bezbrižnosti, po Dubrovačkim ljetnim igrama. Putovali smo duž cijele obale, obilazili mjesta, družili se i uživali u ljetu. Pamtim kako smo iz noćnog kluba Pomorandža išli u Bakhus, a onda čekali izlazak sunca u zoru na Porporeli. Iz obližnje pekarnice širio se miris svježeg kruha, a nakon toga bismo odlazili na plažu.

Znali smo zaspati na suncu, probuditi se tek kad bi sunce već dobro ugrijalo, a onda odmah skočiti u more. Natjecali smo se tko će prvi doplivati do Lokruma. Tako smo živjeli i stvarali uspomene koje se ne zaboravljaju.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!