NA KROVU AFRIKE /

Ines Bojanić: 'Stojiš iznad oblaka i na trenutak ti se učini da su tvoji problemi puno manji'

Dok se većina Hrvata brčkala u moru, glumica Ines Bojanić bila je u Tanzaniji i s grupom entuzijasta i planinara popela se na na vrh Kilimandžara

31.8.2026.

7:00

Maja Šitum

Privatna arhiva

Dodaj net.hr među omiljene izvore na Googleu

Glumica Ines Bojanić (50) zaljubljenica je u planinarenje, a prošlog mjeseca ostvarila je svoju veliku želju i stala na krov Afrike, Kilimandžaro. Za članicu ansambla zagrebačkog satiričkog kazališta Kerempuh bilo je uistinu nezaboravno iskustvo, te nam je otkrila osjećaje koji su se navili na toj planini u Zanzaniji, koliko se dugo i kako pripremala za uspon, ali i kako će zauvijek pamtiti prosidbu koja se dogodila na samo vrhu Uhuru dok su kroz oblake promatrali svijet.

Prošlog mjeseca osvojili ste Kilimandžaro. Kakav je pogled s vrha?

Ne volim reći da planinari osvajaju vrhove. Planinu ne možeš osvojiti. Možeš samo proći njezin put, a na tom su putu uspon i silazak jednako važni. Kao i u životu. Pogled s vrha je veličanstven, gotovo nestvaran. Stojiš iznad oblaka, na krovu Afrike, i na trenutak ti se učini da je svijet puno veći, a tvoji problemi puno manji. Kilimandžaro je za mene bio i dio jednog unutarnjeg, duhovnog puta. Željela sam da, kad mi jednom u životu bude teško, mogu sebi reći: sjeti se Kilimandžara. Sjeti se koliko ti je bilo teško dok si se penjala i silazila i da si ipak prošla kroz to.

Koji su se osjećaji miješali tijekom uspona?

Imala sam neke svoje osobne izazove i strahove, ali pokušavala sam ih ne nositi sve sa sobom uz planinu. Nastojala sam biti potpuno prisutna u sadašnjem trenutku, a svoje strahove na neki način predati iskusnom vodiču i vjerovati mu. Fokusirala sam se na disanje, što je zbog visine i mogućnosti visinske bolesti izuzetno važno, i jednostavno išla korak po korak. Nisam razmišljala koliko je još ostalo. Samo o sljedećem dahu i sljedećem koraku.

Ostvarenje želje

Kako je započela ova vaša avantura?

Oduvijek sam željela posjetiti Afriku, a prije otprilike pet godina počela sam se baviti planinarenjem. U međuvremenu sam počela pisati roman za čiji sam razvoj dobila potporu Ministarstva kulture i medija. Tada sam odlučila samoj sebi nešto pokloniti i spojiti dvije svoje velike želje, Afriku i planinarenje. Kilimandžaro se nekako prirodno našao na mjestu gdje su se te dvije želje susrele.

S kime ste išli?

Na put sam odlučila krenuti s Franjom Kmetom, mojim dobrim poznanikom kod kojeg sam prije nekoliko godina pohađala i školu planinarenja. Franjo vodi agenciju Mountain Fit i tijekom godine vodi ljude na neke od velikih svjetskih vrhova. Imala sam potpuno povjerenje u njega jer sam već imala dobro iskustvo s njim, znam koliko je iskusan, a i na samom Kilimandžaru bio je već mnogo puta. Kad ideš na takvu planinu, jako ti je važno znati kome se prepuštaš i čije ćeš odluke slušati. Uz mene je krenulo još deset entuzijasta iz različitih dijelova Hrvatske, različitih životnih priča i generacija - od dvadesetogodišnjaka pa sve do ljudi oko sedamdesete. Zapravo mi je bilo prekrasno što smo bili toliko različiti, a svi smo se našli tamo iz nekog svog razloga. Svatko je sebi želio priuštiti jedno veliko iskustvo i ponijeti s te planine nešto svoje.

Mjeseci priprema

Koliko je pripreme iziskivao ovakav pothvat?

Mentalno sam se pripremala od trenutka kada sam odlučila krenuti na Kilimandžaro. Budući da već godinama planinarim i penjem se na vrhove, intenzivne fizičke pripreme trajale su otprilike dva mjeseca. Gotovo svaki vikend odlazila sam na Sljeme i Samoborsko gorje sa svojom dragom kolegicom iz Kerempuha, Mirelom Tihavom, koja je odlična poznavateljica planinarenja i trekinga. Mirela mi je bila i društvo i velika mentalna podrška. Pokazivala mi je neke planinarske trikove, zajedno smo prolazile sve što me čeka, razgovarale o opremi, zdravlju i svemu što je potrebno za takav put. Penjale smo se čak i za najvećih zagrebačkih ljetnih vrućina i nismo odustajale. Zato joj i ovim putem želim zahvaliti - jedan dio mog Kilimandžara svakako pripada i njoj.

Prije nekoliko godina ozlijedili ste koljeno. Je li tu trebalo posebnih priprema, bandaža, vježbi?

Na skijanju mi je puknuo prednji križni ligament, koji sam nekoliko godina liječila konzervativno. Nakon novih ozljeda stradao je i meniskus, pojavili su se problemi s hrskavicom i na kraju sam ipak odlučila operirati lijevo koljeno. Rehabilitaciju mi je vodio moj trener Kristijan Blažević, koji me poslije pripremao i za Kilimandžaro. Budući da je od operacije prošlo više od dvije godine, operirano koljeno tijekom uspona nije predstavljalo problem, iako sam za svaki slučaj ponijela bandaže i dodatnu potporu. Ironično, problem se pojavio na drugom koljenu. Tijekom otprilike 20 kilometara dugog silaska preopteretile su mi se tetive oko patele desnog koljena pa sam na kraju bandažirala njega, a ne operirano lijevo. Srećom, sve je dobro završilo i vratila sam se živa, zdrava i na obje noge.

Koji su bili najljepši dijelovi ovog puta i uspona?
Najljepša mi je bila sama Afrika - njezina divljina, prašume, životinje koje smo putem susretali i nevjerojatni obzori koji su se otvarali svaki put kada bih se okrenula iza sebe. Ali jednako su mi važni bili ljudi s kojima sam taj put dijelila. Naši razgovori, međusobna podrška i oni trenuci kada ti je teško, a netko je jednostavno tu uz tebe. Posebno pamtim naše lokalne vodiče i njihove pjesme tijekom najtežeg dijela uspona. Dok smo se mi borili sa svakim sljedećim korakom, oni su nas bodrili, pjevali i ponavljali: „Hakuna matata“ i „pole pole“ bez brige i polako, polako. Mislim da je upravo u tome bilo nešto od cijelog smisla tog puta: ne moraš uvijek juriti prema cilju. Ponekad je dovoljno samo nastaviti. Korak po korak.

A najteži?

Jedan od najtežih dijelova zapravo je počeo još prije prvog koraka na planini. Bila je to briga ljudi koje volim ponajprije mojih roditelja i moje kćeri, a onda i prijatelja. Njihov strah hoće li sve proći dobro, hoću li se vratiti zdrava, hoće li mi se nešto dogoditi. Kad znaš da ljudi koje voliš brinu zbog odluke koju si donio, dio te brige neminovno poneseš sa sobom. Morala sam je nekako ostaviti po strani i vjerovati da sam se dobro pripremila, da sam u sigurnim rukama i da ću se vratiti kući. I jesam.

Prosidba na vrhu

Koja uspomena, detalj će vam uvijek izmamiti osmijeh na lice?

Na samom vrhu, na Uhuru Peaku, kod onog poznatog natpisa uz koji se svi fotografiraju kako bi sa sobom ponijeli uspomenu na nešto veliko što su napravili za sebe, dogodilo se nešto što nitko od nas nije očekivao. Jedan gospodin iz naše grupe upravo je tamo zaprosio svoju životnu družicu. Nitko od nas nije znao što sprema, pa je prosidba bila iznenađenje za cijelu grupu. Od svih slika i trenutaka koje ću ponijeti iz Afrike, taj će mi sigurno ostati među najupečatljivijima. Bilo je nešto nevjerojatno slatko i dirljivo u tome da se čovjek popne gotovo na krov Afrike i baš tamo odluči ženi s kojom dijeli život reći: hajdemo ga dijeliti i dalje.

Jeste li ponijeli suvenire?

Naravno. Suvenire sam ponijela ljudima koji su na neki način sa mnom bili u ovoj pustolovini, koji su me podržavali i brinuli za mene dok sam bila tamo. Birala sam uglavnom male simbole Afrike i masajske kulture. Imali smo priliku susresti i Masaje i to je za mene bilo jedno od posebnih iskustava ovog putovanja. Dolazim iz potpuno drukčijeg dijela svijeta i fascinantno mi je bilo vidjeti zajednicu koja i danas snažno čuva svoju kulturu, običaje i način života. Zato mi ti suveniri nisu bili samo predmeti koje ćeš nekome donijeti s putovanja, nego mali komadić Afrike i priče koju sam željela podijeliti s ljudima koji su, iako nisu bili na planini, na neki način bili tamo sa mnom.

Jeste li imali vremena vidjeti i upoznati i ostale dijelove Tanzanije?

Dio putovanja bio je i safari u Ngorongoru, golemoj vulkanskoj kalderi koja je danas jedan nevjerojatan svijet za sebe. Vozili smo se džipovima s podignutim krovovima, a pred očima su mi se odjednom pojavile sve one životinje koje sam kao djevojčica gledala u dokumentarcima: lavovi na pojilištu, zebre u trku, gnuovi, nojevi, hijene, nilski konji, majmuni i nevjerojatne vrste ptica. U jednom trenutku zebra nam je prišla toliko blizu džipu da sam kroz otvoreni prozor uspjela dotaknuti njezinu dlaku. Taj osjećaj da je životinja koju poznaješ samo s ekrana odjednom stvarna i nadohvat ruke bio mi je potpuno nestvaran. Ali safari mi je otvorio i jedno drugo pitanje. U Ngorongoro svakodnevno dolazi velik broj džipova i u jednom trenutku prestala sam samo gledati životinje i počela razmišljati o nama koji njih gledamo. Osjećala sam se pomalo kao uljez u njihovu svijetu, kao da kroz prozor zavirujem u nečiji život kojemu prirodno ne pripadam.To me podsjetilo koliko smo kao ljudi navikli cijeli svijet promatrati kao nešto što postoji za nas - da ga vidimo, fotografiramo, doživimo. A zapravo ga dijelimo s bezbroj drugih bića. Voljela bih da to češće imamo na umu, ne samo kad je riječ o životinjama nego i o prirodi općenito.

Skupo putovanje koje nije za sve

Što biste preporučili svima koji se žele odvažiti na ovakvu pustolovinu?

Voljela bih reći da bih ovakvo iskustvo preporučila svima, ali ne mogu. Ovo je skupo putovanje i svjesna sam da postoji mnogo ljudi koji o njemu mogu samo sanjati. Onima koji si ga mogu priuštiti i koji osjećaju da ih nešto vuče prema takvoj pustolovini rekla bih - dobro se pripremite, nabavite kvalitetnu opremu i, možda najvažnije, pažljivo odaberite čovjeka kojem ćete gore vjerovati. Na takvoj planini moraš imati potpuno povjerenje u vodiča. Mi smo ga imali u Franji Kmetu i tek gore shvatiš koliko je to važno. U grupi se događaju različite stvari - od visinske bolesti i probavnih problema do svega onoga što svatko od nas na takav put donese sa sobom. A vodič ne vodi samo jedanaest ljudi prema vrhu, nego mora od tih jedanaest različitih ljudi napraviti grupu koja će paziti jedni na druge i, prije svega, sigurno se vratiti. A osim dobre opreme i fizičke pripreme, preporučila bih da na takav put krenu otvorena srca. Da prihvate svoje strahove i dvojbe, ali im ne dopuste da ih vode. Kilimandžaro jest put prema vrhu jedne planine, ali ako mu to dopustiš, može postati i jedan sasvim drugačiji put - prema sebi. I možda se upravo s tog puta vratiš s nečim što nisi ni znao da si krenuo tražiti.

Koja planina, vrh je idući?

Nemam sada neku posebnu želju odlaziti na velike ili sve zahtjevnije vrhove. Želim jednostavno nastaviti planinariti, bilo gdje i kad god mogu, u uvjetima koji odgovaraju mojoj kondiciji i zdravlju. Voljela bih hodati s ljudima koje volim, povesti svoju djecu na neke od tih staza i s njima dijeliti ono što meni planinarenje daje. Voljela bih proći Velebit, prespavati gore pod zvijezdama, a jednoga dana možda otići i na Inka Trail. Naravno, takva putovanja ovise i o financijskim mogućnostima. Nije mi važno koliko je neki vrh visok. Važno mi je ići. Hodati. Biti u prirodi, osjetiti zemlju pod nogama, umor u tijelu, gledati kako se krajolik mijenja sa svakim korakom i pronaći onu tišinu koju u svakodnevnom životu tako rijetko čujemo. A ako uz mene hodaju ljudi koje volim, onda mi zapravo ništa više ni ne treba.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

komentara

Komentiranje na Net.hr dozvoljeno je samo registriranim korisnicima. Ako se ne slažete s autorom teksta ili nekim tko je komentirao taj tekst to je u redu. Međutim, nije u redu vrijeđati ljude, diskriminirati, trolati, kršiti Pravila komentiranja i odredbe stavka 2. članka 94. Zakona o elektroničkim medijima. Odgovorni ste za sve napisano u komentaru. Ovo je web portal kojeg posjećuje tisuće ljudi svakodnevno i s nekima se jednostavno nećete slagati. Zato se držite osnovnih pravila ponašanja i sve će biti ok.