Buga Marija o majčinstvu poslu i životu s ADHD-om: 'Matej je divan suprug, imala sam sreće'

Posljednjih nešto više od godinu dana za Bugu Mariju Šimić Milošev (33) obilježila su dva jednako zahtjevna i inspirativna svijeta. Dok na kazališnim daskama i u redateljskim projektima nastavlja graditi uspješnu umjetničku karijeru, privatno je, prije godinu i pol, zakoračila u jednu sasvim novu životnu ulogu - onu majke. U razdoblju u kojem mnogi usporavaju, ona je nastavila stvarati, razvijati nove kazališne projekte, osmišljavati sadržaje za djecu i graditi zajednicu koja otvoreno razgovara o ADHD-u. Kako izgleda život kada se kreativni kaos susretne s roditeljstvom, gdje pronalazi ravnotežu između obitelji i karijere te zašto smatra da o mentalnom zdravlju i neurodivergentnosti još uvijek ne razgovaramo dovoljno, otkrila nam je u iskrenom razgovoru.

Krajem 2024. postali ste majka – koliko vam se život promijenio u posljednjih nešto više od godinu dana? 

Pa, promjena je poprilična! Iskreno, nisam spavala puno ni prije, ali ipak je lakše kad te tvoj mozak probudi, a ne tuđi, ha-ha! No, definitivno u životu imam puno više radosti, ljubavi, puno više igre. I puno više cijenim svaki trenutak kad nisam u ulozi mame i kad imam vrijeme za sebe. No, moram priznati da ima stvari koje se nisu promijenile i tu moram jako zahvaliti i svom suprugu uz kojeg je sve skupa i lakše i ljepše, ali i promjene su sigurno manje nego što bi bile da on nije takav kakav je. 

Vratili ste se vrlo brzo u kazalište – koliko je ta odluka bila teška? 

Nimalo. Imam sreće da je Mai mogao ići samnom, ali da smo i u trenutku mog povratka živjeli poprilično blizu kazališta pa sam mogla otići do tamo i sama i vratiti se doma na vrijeme za dojenje. No, iskreno, nakon 6 tjedana postpartuma, doslovno sam pitala "moram li ja i dalje sjediti na ovom kauču ili mogu van?". Tip sam osobe koji jako treba kretanje, prije poroda sam hodala svaki dan minimalno 10 kilometara, u mojoj glavi je stalno neki pokret i ako nemam priliku da i fizički izađem i da se bavim s nekim drugim stvarima - počnem luditi. Tako da sam se veselila otići malo do kazališta, zaposliti mozak, biti u drugom okruženju i slično. 

Kako danas izgleda vaš tipičan dan između kazališta i majčinskih obaveza?

Tako da nema tipičnog dana! Zaista je svaki dan različiti, stvari su se sad malo vratile u normalu od kad Mai spava jednom dnevno i to uglavnom u isto vrijeme pa oko toga možemo raditi raspored, ali zaista nema pravila. Ako smo doma, onda radim dok spava po danu ili navečer kad zaspi, ili imam predstave ujutro, a probe pokušavam opet staviti kad on spava. Ima nažalost dana kada se puno tog nakupi pa nisam baš puno s njim kod kuće, ali jako se trudim da ih se ne zareda previše. Ponekad on ide sa mnom u kazalište, u čemu uživa. Svaki dan - nova avantura! Ono što je tipično je da svakako idemo van jer je sin na mamu - čim se probudi, išao bi u akciju!

Mnogi kažu da u prvih nekoliko godina roditeljstva ljubavni odnos mnogi pati. Kako gledate na to? 

Naravno da nije isto kao što je bilo prije, ali mislim da nama ide i na ruku da nam se sve dogodilo jako brzo pa se nismo zasitili jedan drugoga nego smo ostali željni što nas "tjera" da nađemo načina da nam odnos ne pati koliko god je to moguće. Imamo neka pravila i zaista se trudimo biti zajedno svaki dan, srećom pa nam to naš način života dopušta više nego većini ljudi. Naravno da ima težih dana, naravno da ne uspijemo svaki dan biti barem malo jedan s drugim bez obaveza i slično, ali meni je neizmjerno važno da smo mi dobro. Iako, sve je to puno teže kad je čovjek nenaspavan, mislim da to jako utječe na odnose također. Volim reći da nisam htjela dijete, ja sam htjela njegovo dijete. Meni je to velika razlika i to pokušavam uvijek imati na umu. A i činjenicu da će Mai kad tad otići, a mi ćemo ostati. Ne želim tada imati dojam da živim sa strancem u kući i to stalno imam na umu. Uostalom, Matej je zaista divan suprug i jednako (nekad rekla bih čak i više) se trudi i ulaže u nas. Da nije tako, mogla bih se na glavu postaviti. Imam stvarno sreće. 

Radite li trenutačno na novim projektima i možete li otkriti što publika može očekivati?

Radim na nekoliko njih. Prvo nas čeka premijera nove predstave za mlade naziva "Ma, to nisu istine" autora Robina Mikulića i Veronike Mach koju produciram, zatim predstave za djecu od pet godina naviše o kojoj trenutačno još ne mogu puno govoriti i nova premijera predstave za bebe od 3 do 18 mjeseci radnog naziva "Refleksije". Osim toga, kontinuirano radim na našoj "Slušateci" - digitalnom albumu audio i video priča koje stalno nadopunjujem s pričama za sve uzraste, čak i za odrasle. Uz to ''kuhamo'' i nove slikovnice, bojanke i svašta nešto kroz našu "Maloscensku škrinjicu" - dućan Male scene. 

U posljednje vrijeme sve češće otvoreno govorite o ADHD-u. Koliko se stanje promijenilo otkako ste postali majka?

Pa ne bih rekla da se puno promijenilo iako neki simptomi jesu možda očitiji. Sad imam manje vremena za jednak broj obaveza kao prije što je nekad dobro, ali dosta mi stvari i "ispadne" tako da sam morala zatražiti dodatnu pomoć na razne načine, srećom pa imam tu mogućnost. A i opet, srećom da imam obitelj i supruga kakvog imam, koji neizmjerno olakšavaju suživot s ADHD-om. 

Mislite li da se o ADHD-u u društvu još uvijek premalo govori. Javljaju li vam se često ljudi za pomoć? 

Apsolutno mislim i da se premalo govori, ali i da se govori jako površno i s jednim iskrivljenim pristupom. Javlja mi se jako puno ljudi, iz tog razloga sam počela održavati online ADHDruženja i zaista sam sretna da jesam jer se počela okupljati jedna jako lijepa i podržavajuća zajednica!

Što biste poručili ženama koje se suočavaju s istim izazovima – karijerom, majčinstvom i dijagnozom poput ADHD-a?

Nježno prema sebi i sjeti se da tražiti pomoć (i kod kuće i od partnera i od prijatelja, ali i od stručnjaka) nije sramota, dapače. To je hrabro, važno i nužno. I apsolutno si dovoljna takva kakva jesi. Samo korak po korak.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!