Judita Franković Brdar: 'Mislim da me publika doživljava otvorenijom nego što zapravo jesam'
Kazališna i filmska glumica Judita Franković Brdar u razgovoru za Net.hr progovorila je o kreativnim krizama, novom životnom zamahu, intuiciji, starenju i potrebi da u svijetu stalne izloženosti ipak sačuva ono najvažnije - vlastiti mir i prostor za stvaranje
Na domaćoj sceni malo je glumica koje istovremeno imaju tu vrstu tihe prisutnosti i potpune glumačke intenzivnosti kao Judita Franković Brdar (44). Postoji trenutak u razgovoru s njom kada shvatite da ona pripada nekoj pomalo starinskoj vrsti glumaca - onima koji još uvijek vjeruju da publika treba pamtiti emociju, kadar ili lik, a ne tuđe privatne detalje i pažljivo uređene verzije života. Posljednjih mjeseci živi gotovo filmskim ritmom, nove predstave, festivalske nagrade, rasprodane izvedbe i pokretanje vlastite umjetničke organizacije nakon godina razmišljanja i odgađanja. No ispod svega toga ne krije se priča o ''uspjehu preko noći'', nego o glumici koja je prošla kroz ozbiljan kreativni umor, preispitivanja i osjećaj da se vrti u krug. Umjesto da ostane u toj fazi, napravila je ono što rijetki stvarno naprave - vratila se sebi i krenula ispočetka.
Za početak, kako ste? Što vam posljednjih mjeseci najviše okupira pažnju kada je riječ o projektima?
Svašta se nešto uzbudljivo događa. Krenulo je zapravo prošle godine kada smo Vlatka Vorkapić i ja konačno, nakon godina razgovora o toj ideji, odlučile osnovati umjetničku organizaciju naziva ''Vedri i oblači'', koja nam omogućuje produciranje naših vlastitih projekata. Moram priznati da sam se bojala te odgovornosti i količine posla koju zahtjeva, ali nekako sam presjekla i zapravo mi je to dalo neku novu snagu. Jednostavno, sad si odgovoran za druge ljude, njihove honorare i uvjete, i nema izbjegavanja, stvari se moraju napraviti. Prvi projekt koji smo napravile u suradnji s Teatrom Exit je predstava Viking slabog zdravlja prema tekstu i u režiji Vlatke Vorkapić u kojoj igram zajedno s prijateljem i kolegom Petrom Atanasoskim. Što mi je posebno lijepo, jer Petar je moj prvi profesionalni kazališni partner. Upoznali smo se na audiciji (koju smo oboje i dobili) za jednu dječju predstavu još 2005. godine. Viking je sjajno započeo svoj put, rasprodanim izvedbama odlaskom na festival KAFKKA na kojemu smo nagrađeni za najbolji tekst, režiju i glavnu glumicu. Posebno mi je u srcu taj festival jer je riječ o projektu našeg sjajnog kolege Peđe Gvozdića i njegove fantastične karlovačke ekipe. Prekrasan festival koji njeguje manje, komorne kazališne forme. U međuvremenu smo na Međunarodnom festivalu komedije Mostarska liska dobili još jednu nagradu, za najbolju glumicu festivala. Rasprodane izvedbe i pokoja nagrada, nije loše. Također, s predstavom Armagedonci Teatra Exit u režiji Sanje Milargović, nedavno smo se vratili iz Podgorice s nagradom za najbolju predstavu festivala. Trenutačno imam četiri igrajuće predstave, sve različite i to mi je jako uzbudljivo, osim spomenutih tu su još predstava Mjesec dana na selu u režiji Anastasije Jankovske u Teatru i predstava Važnije polovice Mašine igre u režiji Paole Slavice u Studiju Exit. Na jesen izlaze i dvije nove.
Imate li danas luksuz birati projekte isključivo po unutarnjem osjećaju ili i dalje postoje kompromisi?
Ako ćemo iskrena, zapravo, uvijek sam birala projekte, čak i na početku karijere. Znam da su mi znali reči, pa nemoj to odbiti, tek si krenula, to će se krivo shvatiti. No, nisam mogla protiv sebe. Uvijek sam se vodila intuicijom. Ona je zaista močno oružje. Zna bolje nego vi sami što je za vas najbolje, ali potrebno je vjerovati u neki veći cilj.
Kroz nekoliko mjeseci slavit ćete 45. rođendan. Kad pogledate unatrag, imate li osjećaj da ste došli točno tamo gdje ste htjeli ili vas je karijera odvela u neočekivanom smjeru?
Sve je uvijek kako sami napravimo. Neću lagati, imala sam krize. Posljednjih nekoliko godina imala sam osjećaj da sam došla do plafona, da ne znam gdje bih dalje. Činilo mi se da nema prostora za napredak, a silno sam ga željela. Nisam htjela jahati po istome, nedostajalo mi je glumačkih izazova. Umorila me borba s vjetrenjačama i priznajem kupala sam se u toj depri i frustracijama dok se nisam vratila na osnovne postavke, suočila se sama sa sobom, a to je najteže. Podsjetila se zašto volim ovaj posao i što je ono što stvarno želim. I onda, samo odjednom, nakon te muke, stvari se raščiste, ponovo vidiš smisao. I to te učini jačim, svjesnijim, ponovo spremna zasukati rukave. Život su uvijek usponi i padovi, a upravo su padovi ono što te gradi za dalje.
Koliko ste naučili postavljati granice - i prema poslu i prema ljudima u njemu? Postoji li nešto što biste danas odbili bez razmišljanja, a nekad možda ne biste?
Želim uvijek biti suradnik koji je strastven, donosi ideje, uranja u svijet koji stvara. Ako smatram da to nije tako mislim da je najbolje biti iskren, iskren prema sebi i prema suradnicima. Izbjegavam raditi s figom u džepu. Za mene je prostor stvaranja prostor povjerenja. To je sveto mjesto koje je svijet za sebe i moram se osjećati slobodno da pravim greške, pokušavam, tražim, stvaram.
Koliko vam je važno imati život izvan glume koji nema nikakve veze s tim svijetom?
On je osnova i baza. On me uzemljuje i zapravo omogućuje da u svom stvaranju budem kreativna i neopterećena. On je kao neka matica koja me napaja i hrani, štiti, daje mi snagu
Imate li granicu koju nikada ne biste prešli, neki dio intime koji svjesno štitite?
Kažem, važno je ne otkrivati sve karte, jer primarno želim da moji projekti budu u fokusu, ne ja. Mislim da uspijevam to izbalansirati jer mi nije važno da publika poznaje mene, želim da publika dobije od mene likove koje igram, a ne da gledaju Juditu.
Imate li osjećaj da vas publika ponekad doživljava ozbiljnijom ili zatvorenijom nego što zapravo jeste?
Zapravo mislim da me možda smatraju otvorenijom nego što zapravo jesam ha-ha. Kad se bavite ovim poslom ljudi po difoltu smatraju da ste ekstrovert, ali mogu vam reći da su većina glumaca zapravo introverti. Znam, zvuči kontradiktorno, ali zaista je tako.
Što vas danas najviše opušta kada se ugase kamere? Kako provodite slobodno vrijeme?
Prvo je potrebno neko vrijeme dekompresije. I snimanje i rad na predstavi intenzivni su procesi tijekom kojeg se povežete s ljudima, tempom rada i onda to naglo stane, promijeni se ritam, odjednom nastane vakuum. Treba vremena (naravno ako ga imate, ako ne jurite dalje, što svakako pokušavam, kad god je to moguće) za nove stare navike. Ako sam puno radila onda mi je potrebno vrijeme za nerad, doslovno. To je danas, čini mi se, nešto na što se ne gleda blagonaklono, što nam stvara strah i anksioznost, ali mislim da nas je ovo ludo vrijeme na to prisililo. Mislim da je ova vrsta potrebe za proizvodnjom na traci zapravo ono što nas čini anksioznima i nemirnima. Svako ljudsko biće treba odmor, treba dokolicu, treba onu vrstu vremena u kojemu samo bivamo, osluškujemo, dišemo... Treba nam vremena da možemo procesuirati podražaje.
Kako se vaš odnos prema vlastitom izgledu promijenio kroz godine rada pred kamerom? Imate li osjećaj da vas kamera ponekad ''definira'' fizički više nego što biste htjeli?
Snimljeni filmovi su svakako dokaz promjena i prolaska vremena. Nije čovjek toga toliko svjestan u kazalištu, jer si u trenutku i ne gledaš se izvana, a film te na to prisili, vidiš lice koje se mijenja s godinama. Zapravo ono što je zanimljivo jest činjenica da ti u glavi ili da kažem u duši, osjećaš jedno, a tijelo govori drugo. Ali meni je zanimljivo, iako nelaskavo, vidjeti vrijeme na svom licu. Mislim da su različite fizionomije i godine nešto što je za umjetnost zanimljivo, što ju obogaćuje. Također mislim da trebamo imati pravo na starenje i da je umjetnost tu da je na neki način i brani, da govori o svom njezinim nedostacima, ali i posebnostima. Želim se uhvatiti ukoštac sa svime što život nosi.
Imate li faze kada potpuno zanemarite beauty rutinu i opustite se ili ste ipak disciplinirani?
Zapravo sam shvatila da tek sad dolazi vrijeme kada ću morati biti zaista disciplinirana. Usporava se metabolizam, gravitacija je neumoljiva, starenje ne pita je li ti to cool ili nije ha-ha. Tek sada kreće posao, održavanje forme, i fizičke i psihičke. Naravno da osjećam promjene i one su izazovne. Materija podliježe razgradnji, zvuči to neumoljivo, ali tako je kako je. Eto imam sreću da je u pravo vrijeme došla suradnja s Reneskinsom, centrom koji kombinira tehnologiju i znanost, a u cilju održavanja vitalnosti, pa zajedno krećemo u borbu protiv vremena.
Osjećate li pritisak industrije kada je riječ o standardima ljepote i kako se s time nosite?
Mislim da je pritisak grozan i neprirodan. Smatram da trebam i želim biti u formi zbog svog posla, želim se osjećati snažnom i mentalno i fizički da bih mogla stvarati. No istovremeno primjećujem da mi treba više vremena za odmor. Isto tako primjećujem da raditi efikasno ne znači izmoriti se do krajnjih granica, dapače, ako se radi koncentrirano i kvalitetno, puno se da napraviti u malo vremena. Ne želim pristati na norme ovog vremena, želim da mogu voljeti sebe u svim fazama života i da želim istražiti sve njihove posebnosti, koliko god izazovne bile. Umjetnost treba biti otpor prema svemu nametnutome.
Koliko vam je važno da partner razumije prirodu vašeg posla - i njegove ''nevidljive'' zahtjeve?
Moj partner je direktor fotografije kojem je posao snimanje filmova tako da itekako razumije profesiju. Postoji međusobno razumijevanje i prihvaćanje. Svaki kvalitetan odnos zahtjeva bavljenje njime, održavanje, ulaganje. Zaista imam neizmjernu sreću što sam našla partnera s kojim se mogu smijati i šutjeti, s kojim mogu razgovarati, s kojim mogu dijeliti svoje strahove i uspjehe.
Kako čuvate privatnost u odnosu koji je, barem djelomično, izložen javnosti?
Zapravo vrlo jednostavno. Moja javna persona zahtjeva određeno ophođenje koje poštujem jer je dio mog posla. Pokušavam te stvari raditi pošteno, bez toga da kompromitiram ono što sam ja. Mislim da treba čuvati svoju intimu i ne stavljati ju na pladanj pošto-poto. Također, mene zanima da publika vidi moje likove i može im vjerovati i zato je potrebno sebe pomalo i skrivati.
Koliko vam je važno da se odnos razvija - i što radite kada osjetite stagnaciju?
Kao i u sve u životu što želimo da traje, da se razvija, treba ulagati, treba se baviti. Treba osluškivati i njegovati odnose.
Što publika može očekivati od vas u skorijem razdoblju?
Na jesen me očekuju dvije kazališne premijere. Riječ je o dijametralno suprotnim estetikama, što je za mene, ponavljam još jednom, nešto što me kao glumicu uzbuđuje, raduje, ispunjava. Ta mogućnost da mogu kreirati različite karaktere i sudjelovati u različitim svjetovima, paralelnim stvarnostima. U suradnji Kuće Nahreo, INK Puka i Kazališta u Sisku nastaje predstava Hirošima, mon amour prema scenariju Margarete Duras za istoimeni film Alaina Raisnea u režiji Rajne Racz. Nakon toga nastavak svojevrsni predstave Važnije polovice u režiji Paole Slavice, Snažnije polovice u Teatru Exit.