Kristina Čirjak nakon velikog priznanja HND-a: 'Nerijetko proživljavamo tuđe sudbine'

Kada su kamere odavno otišle, a potres na Banovini za mnoge postao tek ružna uspomena, Kristina Čirjak nastavila je vraćati priču ondje gdje pripada – među ljude koji i danas žive njezine posljedice. Upravo joj je takvo uporno, predano i odgovorno novinarstvo donijelo novo veliko priznanje Hrvatskog novinarskog društva. RTL-ova reporterka i urednica već više od desetljeća izvještava s najzahtjevnijih terena, bilježeći ljudske sudbine u trenucima kada su najranjivije. U razgovoru nam otkriva zašto ju je nagrada iznenadila, kako je izgledao povratak u Petrinju pet godina nakon razornog potresa, koje su je priče obilježile za cijeli život te što je i danas pokreće u poslu u kojem empatija i profesionalnost svakodnevno idu ruku pod ruku.

Još jedno veliko priznanje HND-a. Jeste li očekivali ovu nagradu?

Nagrada me iznenadila jer tema potresa više nije u fokusu javnosti, a mnogi koji nisu izravno pogođeni njegovim posljedicama na nju su već zaboravili. Zato mi je osobito drago što je struka prepoznala moj dugogodišnji rad i izvještavanje o toj temi, u koje je uloženo mnogo truda, vremena i predanosti.

Ponekad je bilo uistinu teško jer je riječ o zahtjevnom terenu. Banovina je veliko područje i nije jednostavno u jednom danu prikupiti sve potrebne informacije i napraviti kvalitetnu priču. Teren je često nepristupačan, a nedostatak signala dodatno otežava novinarski posao.

Imala sam sreću što su mnogi stanovnici Banovine i Petrinje s vremenom postali moji prijatelji. Bili su mi dostupni u svako doba dana i noći, uvijek spremni pomoći, podijeliti informacije i stati pred našu kameru.

Foto: Privatni album

Što je za vas bilo najteže u izvještavanju o petoj obljetnici petrinjskog potresa?

Bila sam sretna što sam dobila priliku u jednoj dužoj informativnoj formi kao što je RTL Dosje osvrnuti se na temu koja je obilježila velik dio mog novinarskog rada. Priča se, zapravo, sama ispričala. Bilo je vrijeme blagdana, a dan prije putovala sam iz Dalmacije u Zagreb pa nisam unaprijed dogovorila sugovornike. Jednostavno sam došla u središte Petrinje i slučajno srela ili potražila ljude koje sam snimala još na sam dan potresa. Kroz njihove životne priče ispričali smo priču o petoj obljetnici – o onome što se promijenilo, ali i o svemu što je, nažalost, ostalo isto.

Nakon pet godina od katastrofe, što vas je najviše iznenadilo kada ste ponovno razgovarali s ljudima iz Petrinje i okolice?

Kada njihove živote stavite u retrospektivu i usporedite gdje su bili prije pet godina, a gdje su danas, tek tada postanete svjesni koliko je vremena prošlo i koliko je obnova, unatoč vidljivom napretku, spora.

Posebno me dirnuo susret s dječakom kojeg sam snimila na sam dan potresa kako u šlapama, s komadom kruha u ruci, napušta svoj dom. Danas je on već odrasla mlada osoba, tada je bio srednjoškolac.

Istodobno, prema riječima premijera Andreja Plenkovića, završetak obnove predviđen je za 2030. godinu. To znači da će taj dječak do tada biti potpuno odrastao čovjek. Takve usporedbe možda najbolje dočaravaju koliko je dug put oporavka Banovine i koliko su ljudi morali biti strpljivi dok su čekali povratak normalnom životu.

Vaše reportaže često nose snažnu emociju. Je li vam nekad teško zadržati granicu između profesionalne distance i ljudske empatije?

Teško je zadržati granicu između profesionalne distance i ljudske empatije, jer nerijetko proživljavamo tuđe živote i tuđe sudbine i nemoguće je izolirati se od toga. Postoje i priče koje možda nisu emotivne na isti način, ali nose veliku profesionalnu odgovornost. Nerijetko moramo ukazivati na propuste institucija, nepravilnosti u društvu ili prozivati pojedince na odgovornost. Svjesni smo da takve priče mogu imati posljedice i za osobe o kojima izvještavamo, ali to je dio našeg posla.

Najvažnije mi je da svaku priču odradim profesionalno i objektivno. Kada znam da sam postupala u skladu s novinarskim standardima i vlastitom savješću, onda mogu mirno spavati.

Je li vam se dogodilo da nakon nekog snimanja jednostavno niste mogli "isključiti" priču i nastaviti dan kao da se ništa nije dogodilo?

Ljudi koji se nalaze u teškim životnim situacijama često u novinarima vide svoju priliku da ih netko čuje i da im se pomogne. Takve priče nije lako ostaviti iza sebe kada se ugase kamere. No kada svojim pričama uspijemo nekome pomoći ili potaknuti institucije i zajednicu na reakciju, nema veće nagrade ni boljeg osjećaja.

Koja priča iz vaše dosadašnje karijere vam je možda ostavila najsnažniji pečat?

Teško mi je izdvojiti samo jednu priču jer svaki zahtjevniji teren ostavi trag. Izvještavanja s potresa, poplava i požara ostaju u sjećanju zbog ljudi koje upoznate i sudbina kojima svjedočite. Takve situacije obilježe vas i profesionalno i osobno. Među najljepšim iskustvima bilo je izvještavanje iz Vatikana. To je bio potpuno drukčiji teren i sasvim drugačija atmosfera, ali jednako veliko profesionalno iskustvo.

Foto: Privatni album

 vas u ovom poslu i dalje motivira nakon toliko godina na terenu?

Nakon 13 godina rada na terenu, stalnog tempa, brojnih izazova i svakodnevne borbe, normalno je da se ponekad pojave umor i zasićenost. Baš zato ovakva nagrada za mene ima posebnu vrijednost. Ona je potvrda da je sav uloženi trud prepoznat i da posao koji radim ima smisla. To mi daje dodatnu motivaciju da i dalje odgovorno, predano i profesionalno radim svoj posao.

Poznati ste kao osoba koja privatni život drži podalje od reflektora. Je li to svjesna odluka ili jednostavno dio vašeg karaktera?

Rekla bih da je to kombinacija jednog i drugog. Nastojim zadržati dio privatnosti za sebe. Ipak, na Instagramu povremeno podijelim i trenutke iz privatnog života i pokažem svoju svakodnevicu, uz objave vezane uz posao tu je i ono što se događa iza ugašenih kamera.

ko je Kristina Čirjak kada se ugase kamere? Kako izgleda vaš idealan slobodan dan?

Uvijek biram odmor u planini, šumi ili na moru - ondje gdje ima mira. Naš je posao vrlo dinamičan, ispunjen brojnim kontaktima i stalnim šušurom, pa mi u slobodno vrijeme najviše odgovara tišina i odmak od svakodnevne užurbanosti.

Jedini je problem što slobodnog vremena zapravo imam vrlo malo. Kada nisam u novinarskim obvezama, bavim se moderiranjem, vođenjem konferencija i evenata te edukacijama, a uz sve to sam i doktorandica medija i komunikacija. Zato moje slobodno vrijeme, pa čak i godišnji odmor, često završavaju radno i uz doktorsku disertaciju.

Postoji li neki hobi, strast ili talent za koji javnost uopće ne zna?

Volim sport. Odmalena sam opsjednuta skijanjem i nisam propuštala nijednu važniju utrku Svjetskog kupa. Zbog Janice i Ivice zbog kojih sam bježala iz škole. Kao mlađa nisam propuštala velika natjecanja, sve sam pratila, bilježila i izrezivala članke iz novina. U obiteljskom domu još uvijek imam mnoštvo novinskih isječaka - od Kostelića do Blanke Vlašić, kao jedan mali arhiv.

A moja druga strast koja i nije baš pohvalna... Volim modu i shopping (ali onaj online), pa uvijek nešto kupujem, preprodajem i, po potrebi, skrivam pakete po redakciji od kolega koji mi prigovaraju. 

Koliko vam obitelj i bliski ljudi znače kao oslonac nakon teških terena i zahtjevnih priča?

Nećaci i nećakinja, te moje kumče su moji najdraži gledatelji, ali i najiskreniji i najzabavniji kritičari.

Za kraj, nakon svih nagrada i priznanja, postoji li još neka profesionalna želja ili priča koju sanjate ispričati?

Sretna sam što mogu reći da mi se mnogo toga ostvarilo, možda i više nego što sam sanjala. Oduvijek sam htjela biti novinarka, a uredništvo je došlo kao svojevrsni popratni sadržaj. Iako me ono veseli jer je kreativno i izazovno, voljela bih i dalje raditi priče koje imaju smisao, koje ostavljaju trag i koje nekome mogu pomoći, promijeniti perspektivu ili otvoriti važno pitanje.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!