Rastao sam 100 godina. Onda je netko rekao: "Ma neće biti ništa"

Kad imaš skoro stotinu godina, nagledaš se svega. Oluja, suša, snijega, kukaca, pasa koji baš vaše deblo odaberu za svoje važne poslove i ljudi koji smatraju da je urezivanje inicijala i srdaca u koru nešto jako romantično. Sve sam to preživio. Ono čega se najviše bojim stane u četiri riječi: "Ma neće biti ništa."

Da, pogodili ste. Ja sam stablo. Ne znam točno koliko imam godina jer, za razliku od vas, ne slavim rođendane. Nitko mi ne šalje čestitke niti donosi torte. Što je, kad malo bolje razmislim, vjerojatno i bolje jer stvarno ne znam što bih s tim.

Foto: Shutterstock

U mojih stotinjak godina trebalo je poprilično sreće, upornosti i dobrih okolnosti da postanem ovo što danas vidite. Počeo sam kao nešto što biste vjerojatno zgazili ako gledate kuda hodate. Malo sjeme, potpuno ovisno o tome gdje će završiti, hoće li imati dovoljno vode, svjetla i sreće da ne postane ručak nekoj životinji.

Onda su došli mrazovi, suše, oluje, snijeg, kukci, bolesti i godine u kojima je rast išao sporije nego što bih želio. Izgubio sam poneku granu, preživio udare nevremena i gledao kako oko mene generacije ljudi dolaze i odlaze. I, da, preživio sam i vas, Marina i Filipe.

Foto: Shutterstock

Vidio sam ono srce koje ste urezali 1998. „M + F”. Baš lijepo. Kora mi, usput rečeno, nije ukras. Ona štiti živo tkivo ispod nje, pa kad po njoj krenete džepnim nožićem, meni to baš i nije romantična gesta.

Preživio sam puno toga, ali postoji nešto što stotinu godina rasta može poništiti u nevjerojatno kratkom vremenu.

Najopasnija rečenica u šumi

Čujem je prije roštilja. Prije nego netko baci opušak. Često se može čuti i prije nego što zapali suhu travu ili granje. Prije nego ostavi vatru jer "još samo malo tinja prije nego se sama ugasi". I ono famozno: "Ma neće biti ništa."

Kad su trava, lišće, grančice i vegetacija suhi, vatra dobiva gorivo. Vjetar joj može pomoći da se proširi, a visoke temperature i dugotrajna suša dodatno povećavaju opasnost.

Foto: Shutterstock

Vatru ne zanimaju vaši vremenski okviri. Njoj vaših "samo pet minuta" ne znači baš ništa. Odnosno, znači joj sasvim dovoljno vremena da krene. Nije ju briga ni za to što je roštilj bio mali, niti što ste vi sto posto sigurni da ste ugasili opušak.

Vatra radi ono što vatra jedino zna -gorjeti. Ja za to znam već skoro sto godina. Desetljeća u kojima je korijen išao sve dublje, deblo postajalo deblje, a krošnja svake godine stvarala nove grane i listove mogu nestati puno brže nego što misliš.

Ponekad je dovoljan jedan opušak. Jedna vatra ostavljena bez nadzora. Jedno spaljivanje korova u pogrešnom trenutku. Jedna iskra. I jedno: "Ma neće biti ništa."

A onda sam jednog dana čuo nešto neobično. Netko je šetao šumom i pričao o kampanji Hrvatskih šuma. I odjednom je izgovorio onu rečenicu od koje meni svaki put zatitra i ono lišće koje se inače ne miče bez vjetra. "Ma neće biti ništa."

Moram priznati, prvo sam pomislio: evo ga opet.

Ovoga puta rečenica nije bila opravdanje za nepažnju, nego upozorenje na nju.

"Ma neće biti ništa - Nemar je prva iskra"

Hrvatske šume i ove godine provode kampanju "Ma neće biti ništa - Nemar je prva iskra", kojom upozoravaju upravo na činjenicu da požar najčešće ne počinje nekim velikim i dramatičnim događajem.

Jer požar rijetko počinje dramatično. Nema glazbe, usporene snimke ni nekoga tko vikne: "Požar!" Najčešće počne nečim sasvim običnim. Opuškom. Žarom. Nedovoljno ugašenom vatrom. Staklenom bocom. Ili čovjekom koji pogleda što je ostavio iza sebe i zaključi da nema razloga za brigu.

U televizijskom i radijskom spotu Hrvatskih šuma jedna obitelj provodi ugodan dan u prirodi. Sve izgleda potpuno bezazleno, dok nakon njih ne ostane nekoliko mogućih uzroka požara. Odlaze uz ono poznato: "Ma neće biti ništa."

Što je točno zapalilo vatru, ne saznajemo.

I iskreno, baš mi se to sviđa.

Nama koji smo dio te šume nije posebno važno je li požar počeo zbog opuška, žara ili nečeg trećeg. Kad vatra krene, rezultat može biti isti. Zato je dobra poruka kampanje upravo to da svaki trenutak nemara može biti prva iskra.

Ne pričam vam ja sve ovo samo zbog sebe

Nisam ja jedini korisnik ovih prostora. Moje grane koriste ptice za odmor i gniježđenje. Po kori hodaju kukci, a oko korijenja žive čitave zajednice organizama koje većina ljudi nikada neće vidjeti. Krošnja daje hlad, dok lišće usporava udare kiše i jakog vjetra. Korijen pomaže vezati tlo. Tijekom svog života iz atmosfere uzimam ugljikov dioksid i koristim ugljik za izgradnju vlastitog tkiva.

Foto: Shutterstock

Prilično puno posla za nekoga tko, naoko, samo cijeli život stoji na istom mjestu. Zato, kada izgori jedno staro stablo, ne nestaje samo komad drveta. Nestaje cijeli jedan dio prirode koji se stvarao desetljećima.

Ovih par stvari nemojte raditi kod mene doma

Ne tražim od vas da me grlite. Iskreno, nakon iskustva s Marinom i Filipom, sasvim mi je u redu i zdrava distanca. Ne trebate mi ni govoriti koliko volite prirodu, slikati me za Instagram ili stavljati #foresttherapy dok sjedite ispod moje krošnje. Samo nemojte biti osoba zbog koje će mojih sto godina završiti danas.

Ne bacajte opuške u prirodu. Ne palite suhu travu i granje kada za to nisu sigurni uvjeti. I nemojte računati na sreću samo zato što vam je prošli put prošlo dobro.

Hrvatske šume pritom ne računaju samo na to da ćete vi biti pažljivi. Dok ja stojim ovdje i radim ono svoje, netko dodatno pazi i na nas.

U hrvatskim šumama postavljene su 222 kamere na 111 lokacija koje prate pojavu dima i vatre. Sustav može pomoći i u procjeni širenja požara kako bi vatrogasci i druge službe što prije dobili informaciju o tome što se događa i gdje treba reagirati.

Moram priznati, za nekoga tko je odrastao u vrijeme kada televizor praktički nije postojao, činjenica da me danas iz daljine čuva kamera koja prepoznaje dim zvuči poprilično futuristički.

Uz kamere postoje i motriteljsko-dojavne službe, a tijekom protupožarne sezone Hrvatske šume angažiraju dodatne ljude kako bi vrijeme između prvog dima i reakcije bilo što kraće.

Ako vidite dim ili vatru, evo što vam je činiti

I tu možete pomoći i vi. Ako vidite dim ili vatru, nemojte pretpostaviti da je netko drugi već nazvao. Nemojte čekati da vidite hoće li se "samo ugasiti".

Nazovite 193 ili 112.

Rana dojava može značiti razliku između nekoliko četvornih metara opožarene površine i požara koji se širi šumom.

Vjerujte mi, kad ste sto godina ulagali u jednu krošnju, počnete jako cijeniti brze telefonske pozive.

Zato mi je drago što Hrvatske šume ovu priču ne pričaju same. U kampanji sudjeluju i Hrvatska vatrogasna zajednica, nadležna ministarstva, Hrvatska turistička zajednica, Hrvatske autoceste, BINA-Istra, Autocesta Zagreb – Macelj te HŽ Infrastruktura i HŽ Putnički prijevoz.

Požari, nažalost, ne poznaju granice parcela, nadležnosti ni logotipe. Nama stablima zapravo je sasvim svejedno tko će spriječiti požar. Najviše bismo voljeli da do njega ni ne dođe. 

Zato, kada Hrvatske šume kažu "Nemar je prva iskra", poslušajte ih.

Ja vam isto govorim već zadnjih sto godina.

Sadržaj nastao u suradnji s RTL native timom i Hrvatskim šumama.