Lipstick Mom Petra: 'Nemoguće je u svemu briljirati. Majka, kći, supruga, zaposlenica…'

Jedna od najprepoznatljivijih influencerica, Petra Ninčević, poznata na društvenim mrežama kao Lipstick Mom, izgradila je svoj brend na autentičnosti, svakodnevnim iskustvima i iskrenom odnosu s publikom. Kroz sadržaj koji spaja ljepotu, majčinstvo i realan život, osvojila je na tisuće pratitelja koji joj vjeruju.

U razgovoru za Net.hr otkriva kako je započela svoj put, što stoji iza uspjeha na društvenim mrežama, kako balansira privatni i poslovni život, te detalje o najnovijem projektu pod nazivom ''Roditelji bez filtera''.

Petra, mnogi te poznaju kao Lipstick Mom — kako je zapravo nastala ta priča i što te potaknulo da počneš javno dijeliti iskustva o majčinstvu?

Lipstick Mom, i sam naziv i kanal su nastali stihijski. Prva sam iz društva rodila i nisam imala s kime podijeliti sve osjećaje kroz koje sam prolazila tu prvu godinu koju sam provela na porodiljnom dopustu. Često sam se osjećala neshvaćeno, premoreno, usamljeno, iako novopečenim majkama svi kažu da uživaju u toj prvoj godini djetetova života jer je najljepša. I ona je divna na bezbroj načina, ali je na momente zaista i usamljena, teška, puno je novih strahova. Ja sam se zapravo počela malo pomalo otvarati majkama u parkiću, prolaznicama, i shvatila sam da se većina žena tako osjeća i da često pomisle kako s njima nešto nije u redu, a okolina im govori da trebaju biti najsretnije. Zato sam jednog dana stihijski otvorila kanal i pomislila ''ja moram reći ženama da su normalne i da su sve ove emocije normalna pojava''. Naziv Lipstick Mom je nastao spontano, naime kako sam rano počela raditi, i prije trudnoće sam svaki dan stavljala ruž na usne, a postala sam mama i spojila sam to u jedan naziv. Danas bih vjerojatno pametnije i drugačije, no nekako je ostalo i nemam potrebe to mijenjati.

Jesi li na početku imala jasnu viziju osobnog brenda i u kojem si trenutku shvatila da tvoj glas ima stvaran utjecaj na druge žene?

Čak ni danas nemam jasnu viziju osobnog brenda, oslanjam se na želudac kako bi se reklo i slušam svoj instinkt te što meni odgovara u kojoj fazi života. Imam sreće da se nekako životno pratim sa svojim followericama, da nam se faze često poklope i da se jako dobro razumijemo. Mislim da žene kod mene vole iskrenost i što nemam straha ili bojazni povući i neke teške teme i progovoriti o nekim manje lijepim iskustvima kroz koja sam prošla. Svjesna sam da život čine i lijepi i teški trenuci i volim sve to podijeliti, ali s dozom humora i s natruhama svog karaktera.

''Voljela bih pomagati ženama da se osamostale''

Vrckava sam, pozitivna, volim ljude i čak i kad su teške teme nekako se povežem sa ženama i međusobno se otvorimo jedne drugima. Što se utjecaja tiče, vrlo brzo sam vidjela na svom kanalu da su se povezale, otvorile, podijelile sa mnom neka svoja razmišljanja koja su bila začahurena u njima, ali najviše sam to shvatila kad sam se osamostalila nakon burnouta. Nisam mogla ni upratiti taj broj poruka koje sam dobila, od ohrabrenja, do čestitki, jako puno žena mi je reklo kako prate svaki moj korak i da se jednog dana nadaju skupiti hrabrosti i početi živjeti život kako to žele, samo da djeca još malo narastu i ulove vremena za sebe. Drugo, nikad nisam promovirala objave ili lovila followere, svi su došli spontano i ostali i mislim da to osjete i zato se već toliko dugo pratimo i podržavamo, a bogme sam stekla i prijateljstva među ženama koje me prate.

U budućnosti bih se voljela baviti tom zajednicom koju sam stvorila, pomagati ženama da se osamostale ili ih poticati da se stave na prvo mjesto. Nisam još dokučila kroz koju djelatnost i na koji način, no vjerujem da je ideja iza ugla.

Često govoriš o “stvarnom” roditeljstvu — što po tebi znači roditeljstvo bez filtera?

Upravo to, ogoliti se i reći kako zaista stvari stoje, bez nekog uljepšavajućeg sloja preko tih riječi. Odgajana sam na način da neki, ajmo ga nazvati ''prljavi veš“, ostaje kod kuće unutar četiri zida. To je neki obrazac koji sam ja htjela promijeniti jer savršenstvo ne postoji. Ja nisam dozvolila da meni netko nabija komplekse, a bogme niti ja nisam željela prezentirati savršenstvo i učiniti da se netko zbog mene osjeća lošije.

''Majka je definitivno moja najteža i najzahtjevnija uloga''

Mi u sebi imamo toliko uloga – od majke, kćeri, prijateljice, zaposlenice, supruge… i naprosto je nemoguće da u svim tim ulogama briljiramo. Majka je definitivno moja najteža i najzahtjevnija uloga u kojoj nema predaha nikada. Nije me bilo sram niti strah reći da se u nekoj situaciji nisam snašla, da sam krivo odlučila, možda poslušati savjet drugih (potpuno nepoznatih) majki s interneta i otkriti neku novu perspektivu. Majčinstvo me svaki dan nauči nečemu novom i još uvijek nažalost ne znam hoću li sve odraditi kako spada. Trudim se i nekad vidim prekrasne plodove svog rada, a nekad vidim i suprotno i često se preispitujem, baš kao i većina roditelja.

Koje su teme vezane uz majčinstvo još uvijek tabu u našem društvu?

Rekla bih da godinama imamo sve manje tabua, odnosno sve više otvorenih žena koje su smogle hrabrosti iznijeti teme koje još donedavno možda nisu nailazile na odobravanje okoline. Nekako smo se otvorile po pitanju izbora majčinstva i osobnih odluka postati majkom ili ne, dojenja ili ne koje je nekada ranije bilo predmet žestokih rasprava, otvoreno se progovara o karijernoj stagnaciji, partnerskom odnosu koji se mijenja, a sve više čitamo i o nelagodnim pojavama u trudnoći i postporođajnom razdoblju, kao i progovaramo o mentalnom zdravlju majki. Osobno se krećem u krugu žena koje su otvorene, neustrašive, imaju jake karaktere i jasne stavove te u svojoj okolini volim misliti da nema tabua. No, ostavljam prostora da u nekoj drugoj okolini možda to nije tako i da se žene još uvijek boje izraziti svoje mišljenje. Mojem dojmu pogoduju i društvene mreže na kojima zaista mogu pročitati svakojake stavove i gdje je sve više žena (i roditelja općenito) koji vole otvoreno porazgovarati o škakljivim temama.

Jesi li ikada osjetila pritisak da moraš uljepšati stvarnost na društvenim mrežama?

Iskreno, nisam. Krenula sam s društvenim mrežama u periodu kada influenceri kao takvi još nisu postojali, od početka me moja zajednica prihvatila kao osobu koja ne uljepšava, već zaista stvari prikazuje kakvima zaista jesu. I privatno sam vrlo iskrena i otvorena i najvažnije mi je da sam u skladu sa sobom i svojim stavovima. Naravno da sam nekada podijelila stvari oko kojih je znalo biti neslaganja, no bez obzira na to, imam zajednicu koja podržava, ne vrijeđa i ne ostavlja hejterske komentare.

''Mobitel sam djeci ograničila, svaki dan imaju fizičku aktivnost''

Upravo zbog toga nemam taj pritisak. Što bi bilo da mi se na feedu okupe ''hejteri“, ne znam, vjerujem da bih i dalje bila otvorena kao do sada, samo bih možda malo drugačije (pažljivije) formulirala ono želim reći, a ne ovako stihijski kako inače funkcioniram.

Tema prvog MeetUpa je ''Milenijalci kao roditelji: Odrastali u jednom, odgajaju u drugom vremenu'' — što je po tebi najveći jaz između ta dva svijeta?

Rekla bih način odgoja i digitalizacija. Način odgoja u smislu da među svojim prijateljima često razgovaramo kako su naši roditelji težili autoritarnom odgoju, a mi svojoj djeci prvenstveno želimo pružiti razumijevanje, podršku, motivaciju i prijateljstvo. I sama se tu nekada kosim, sretna sam kad vidim koliko su moja djeca otvorena i koliko mi sami prilaze i traže savjet ili odobravanje, a ponekad se ulovim razmišljajući kako bih samo nekad voljela reći ''dosta'' i da su svi mirni i poslušni. Najčešće mi se to dogodi na dane kad je moja baterija na niskom nivou i kada nemam previše kapaciteta za pregovore. Ali zaista se trudim puno razgovarati s djecom i što su stariji, vidim plodove takvog odgoja. Što se digitalizacije tiče, ovdje se također borim sama sa sobom jer mi se svidio svijet u kojem smo se družili uživo, bez ekrana, razgovarali. I danas među našim prijateljima često organiziramo druženja, vikendi su za izlete i boravak na otvorenom i mislim da su moja djeca možda nešto manje izložena ekranima u odnosu na drugu djecu. U smislu, ne igraju puno igrice, mobitel sam ograničila na pola sata dnevno, svaki dan imaju fizičku aktivnost i to mi je jako važno u ovoj njihovoj dobi (10 i 8 godina). Međutim, moja priroda posla je takva da uključuje ekrane većinu dana i svjesna sam da postoji jaz između onoga što im govorim i kako ih odgajam i onoga kakvu poruku ja šaljem. Vjerujem da je to i do situacije što radim od kuće i da bi se to moglo malo ''podesiti'' mojim odlaskom u ured, da im ne prezentiram sebe toliko uz ekrane.

Po čemu su milenijalci kao roditelji drugačiji od svojih roditelja?

Ne mogu govoriti za sve milenijalce, mogu reći iz svoje perspektive i svoje pozicije. Ja sam učena da budem dobar učenik, da budem poslušna, mirna i tiha, da ne privlačim previše pozornosti i da ne preispitujem puno. Ja recimo s djecom radim potpuno suprotno jer imam osjećaj da sam velik dio svojih mlađih dana bila isprepadana – mišljenjima svojih roditelja i okoline.

''Strah me što se sve djeci servira na internetu''

Svoju djecu učim da budu razborita, snalažljiva, da je važno pokušati, da ne slušaju slijepo sve što im se kaže i da jasno iskomuniciraju granice kada im nešto ne paše. Mislim da me tek čeka vidjeti rezultate.

Imaš li osjećaj da danas imamo više informacija, ali i više nesigurnosti?

Sigurno imamo više informacija, ali isto tako i više različitih informacija. Vjerujem da je upravo ta dostupnost informacija dovela do preispitivanja roditelja – činimo li dobro, jesmo li dobri roditelji, možemo li bolje, drugačije i sl. No s druge strane, upravo ta dostupnost informacija mi je u ranim fazama majčinstva često pomogla – pogotovo kod nekih zdravstvenih situacija – tu sam recimo bila puno sigurnija upravo zato jer sam neke važne (stručne) informacije mogla saznati u par klikova. Rekla bih da je ključno znati prepoznati koji je relevantan i pouzdan izvor informacija. I to je recimo situacija koja me užasava jer smo mi internet dobili u nekim ''zrelijim“ godinama i donekle smo mogli prepoznati pouzdane izvore, a naša djeca barataju internetom od najmanjih nogu i zaista me strah svega što im se servira.

Koliko društvene mreže oblikuju naše roditeljske odluke — pomažu li nam ili odmažu?

Rekla bih da u mnogim stvarima pomažu – dostupnost informacija i informiranje o raznim aspektima roditeljstva, od odgoja, zdravlja djece, edukacije djeteta i sl., kao i stvaranja osjećaja zajedništva i dijeljenja iskustava s drugim roditeljima, ali i upravo normalizacija tema o kojima se nekada ranije nije pričalo.

''Često kad me posao iscrpi utjehu nalazim u obitelji''

S druge strane, društvene mreže mogu postaviti nerealne standarde, pogotovo ako roditelji često gledaju druge roditelje kod kojih je sve posloženo, savršeno, mirno. Također, pojava ''stručnjaka“ bez odgovornosti gdje se granica između iskustva i savjeta ponekad briše. U ovim segmentima društvene mreže definitivno odmažu.

Često se govori o balansu između karijere i obitelji, koliko ga je teško postići? Kako ti osobno postavljaš te granice?

Iskreno, jako teško, i rekla bih da je ovo polje na kojem vodim najveće bitke. Radoholičar sam, zaista volim svoj posao, ali obožavam i svoju obitelj. Često kad me posao iscrpi utjehu nalazim u obitelji, ali i obrnuto – kada me oni iscrpe, često to bude okidač za neke nove poslovne ideje. Ja sam friška poduzetnica, osamostalila sam se prije manje od dvije godine i vrlo sam naivno mislila da ću sada puno bolje balansirati sve, no činjenica je da sada puno više radim, ne mogu posao ugasiti u 16h i vrlo često se dogodi da imam Zoom dok je dijete pored mene i dok uči pjesmicu napamet. Sada doslovno ne stajem od jutra do ponoći i pokušavam naći taj balans, no nalazim zadovoljstvo u sitnicama koje su meni osobno važne pa lakše prebrodim taj disbalans. Primjerice, jako mi je važno da svaki dan sa svojim starijim djetetom pojedem ručak (on više nema boravak u školi i više je kod kuće), prema tome organiziram sastanke. To je vrijeme u kojem nas dvoje (dok je mlađe dijete u školi) premećemo dnevne teme, događanja i kad mlađe dijete bude u trećem razredu, veselim se povećanju broja osoba za stolom. Rekla bih da mi je prva godina majčinstva po ovom pitanju bila dosta teška – intelektualno. Teško sam se mirila s činjenicom da sad u nekom drugom segmentu više nisam toliko potrebna (bez obzira što sam svom djetetu bila najpotrebnija). Drugo, vrlo brzo sam shvatila da neke moje želje moraju na čekanje dok djeca ne porastu. Rekla bih da sam tu razvila ljubomoru prema suprugu čija karijera i rad su nesmetano išli dalje svojoj putanjom bez obzira u kojoj su fazi bila djeca.

''Podržavam svaku ženu koja želi ostvariti karijeru, no savjetovala bih da smanje očekivanja''

Naravno, kako starim shvaćam da je zdrava i sretna obitelj ono što je meni najvažnije u životu, no eto, voljela bih da je majkama malo lakše u današnje vrijeme balansirati sve želje.

Jesi li doživjela burnout i kako si ga prepoznala?

Jesam, moj burnout je zapravo bio nusprodukt godina nekih teških trenutaka: dvoje male djece u kratkom roku, boravak mlađeg djeteta na intenzivnoj sa samo 30 dana starosti, gubitak člana obitelji, Covid i rad s dvoje male djece od kuće, težak otkaz, gubitak drugog člana obitelji. Sve su to bili događaji koji su malo pomalo ostavljali traga na mojim živcima. Dugo mi je trebalo da shvatim što se događa jer tada nisam čula za burnout, dok na jednoj konferenciji nisam zapravo shvatila da sam skupila sve kvačice koje je jedna panelistica psihoterapeutkinja spominjala. Bila sam vrlo nervozna, bježala sam od svoje obitelji (u smislu da sam tražila aktivnosti koje nisu uključivale njih, npr. trčanje, teretana – tamo sam se osjećala malo bolje). Vrlo lako bih planula, nisam mogla spavati, osjetila sam lupanje srca, a najgore od svega je što se niti u jednoj okolini nisam osjećala sretno i zadovoljno. Tada sam prerezala posao koji nisam voljela, maknula se iz nekih sredina koje me nisu usrećivale i shvatila sam zapravo da je to nezadovoljstvo uvijek išlo iz mene.

''Poduzetništvo nije za svakoga, rekla bih da je iznimno stresno''

Okrenula sam se trčanju i fitnessu, bila bih nekako mentalno mirnija i ''čišća“ nakon dobrog treninga i trebalo mi je više od pola godine da dođem na onu staru, veselu i vrckavu Petru. Naravno, i krvna slika i kortizol te TSH su pratili tu lošu fazu pa sam i to dovodila u red mjesecima.

Što bi savjetovala ženama koje osjećaju krivnju jer se žele ostvariti i na području karijere i obitelji? Koliki je pritisak danas na ženama poduzetnicama?

Nema mjesta krivnji, podržavam svaku ženu koja želi ostvariti karijeru, no savjetovala bih da smanje očekivanja od samih sebe. Dok nisam imala djecu, ja sam zaista mogla računati na sebe i u najstresnijim situacijama i znala sam da mogu izvući bilo koji rok pod bilo kojim uvjetima. Otkad imam djecu to naprosto nije moguće, zaista se dogodi da ne mogu utjecati na milijun malih stvari i da je najvažnije da sama sebi ne postavljam ljestvicu previsoko. Drugo, otvoren i iskren razgovor s okolinom i jasno komuniciranje potreba i želja. Poduzetništvo nije za svakoga, rekla bih da je iznimno stresno, no iz svog iskustva mogu reći da je važno imati krug ljudi koji te podržavaju. Puno sam razgovora vodila sa suprugom i roditeljima i drago mi je da iza sebe imam sustav kada mi zatreba. Nije se dogodilo puno puta, ali ako se dogodi neki kratki rok ili neočekivana situacija, znam da mogu računati na baka servis i da mi moja obitelj čuva leđa. No nažalost, nemaju to svi, a meni se pokazalo od velike važnosti, pogotovo kad su djeca mala. Ne znam kako je kad su djeca veća, tek me čeka vidjeti, no volim vjerovati da je lakše i s manje stresa. U mojoj primarnoj obitelji i tata i brat su poduzetnici, nije se jednom dogodilo da sam ''uletila'' tati pomoći oko posla, razvoziti robu gdje treba jer on fizički mora biti na nekoj lokaciji, ili bratu u ugostiteljskom sektoru doći polirati čaše kad je gužva ili pričuvati dijete jer on mora nešto odraditi. 

Obzirom da se baviš javnim poslom što bi rekla gdje je granica između autentičnosti i privatnosti?

Mislim da je granica između autentičnosti i privatnosti zapravo vrlo individualna i da se s vremenom mijenja. Autentičnost za mene ne znači reći baš sve, nego biti iskrena u onom što odlučim podijeliti. Drugim riječima, moguće je biti stvaran i otvoren, a da pritom ne izlažeš svaki detalj svoga života.

''Danas puno pametnije razmišljam hoću li uopće objaviti svoju djecu''

U javnom prostoru često postoji pritisak da se dijeli više kako bi se djelovalo ''bliže“ ljudima, ali mislim da je važno imati unutarnje granice – što je moje, što pripada mojoj obitelji i mojim prijateljima i što želim zadržati samo za sebe. Ako nakon dijeljenja imam mir, znam da sam ostala u okviru svoje privatnosti. Ako imam nelagodu, to mi je znak da sam možda prešla vlastitu granicu.

Jesi li ikada požalila što si nešto podijelila javno?

Pa ne bih rekla da sam požalila, no sada puno više preispitujem objavljivanje vlastite djece u ranijim danima. Kada su stigle društvene mreže, ja sam bila studentica i odmah sam otvorila privatne profile, i zaista nisam imala neugodnih trenutaka i situacija. Drugo, vrlo mlada sam počela raditi i također se dio tog rada odnosio na društvene mreže i marketing, i onda kad sam krenula sa svojim kanalom, objavljivala sam djecu, ne iz nekih kalkulacija jer uopće nisam išla za time niti sam tada znala što se može dogoditi i gdje me sve može odvesti taj kanal, nego više iz ponosa, kao što je svaka majka ponosna na svoje dijete i iz neke istinske želje da podijelim s mamama neka svoja razmišljanja, savjete ili tražim od njih savjete i preporuke. Danas, uz sve te užasavajuće situacije koje nam se događaju na društvenim mrežama, puno pametnije razmišljam što ću objaviti i hoću li uopće objaviti svoju djecu. Sad već i oni imaju mobitele, guglaju na satu informatike, znaju čime se mama bavi, ali eto, žao mi je da možda nisam ranije anticipirala što nas sve čeka i na kakav način će loše osobe iskorištavati društvene mreže. Da se razumijemo, ja i dalje nemam loših situacija, samo me sa svih strana bombardiraju loše vijesti pa puno više o tome razmišljam.

Kroz projekte poput Mom Talk okupljaš žene i otvaraš važne teme — što vidiš kao najveću vrijednost takvih događaja? Što žene najčešće traže kada dolaze na takve evente — inspiraciju, podršku ili konkretne alate?

Možda će zvučati pretenciozno, ali mene na kraju takvog eventa nahrani nečiji pogled odobravanja ili samo riječi ''ti točno shvaćaš kako mi je“. Žene traže točno ono što sam ja tražila kad sam krenula s kanalom – razumijevanje i osjećaj da nisu same. Da li po pitanju toga da su nesretne na poslu i kronično im treba promjena, da li se izgubila povezanost s partnerom i žele čuti da je to normalno, da li kuže da su pred burnoutom i došle su po potvrdu da je zaista to u pitanju.

''Poštovanje i uvažavanje druge strane mora biti prioritet u svakom odnosu''

Ono što se dogodi na MomTalku je još bolje – nova poznanstva, žene se umreže, neke su pokrenule projekte zajedno, a stekla su se i neka nova prijateljstva. Volim reći da je MomTalk zapravo krenuo iz potrebe da mame malo izvučem van, da se urede, povedu prijateljicu za ruku na koktele i da pritom možda saznaju nešto novo, uz određenu dozu humora. Bijeg od obaveza na dva sata. Međutim, svaki MomTalk završi hrpom zagrljaja, novih planova i jednim stvarno velikim uzdah/izdahom u kojem zaključim da imam tako divnu i podržavajuću zajednicu i da sam ih okupila sama od sebe. I voljela bih da taj projekt živi još dugo, međutim voljela bih da nam se ubuduće pridruže i muškarci i da zajedno preroštamo te životne teme.

Kako potaknuti iskren i otvoren razgovor o osjetljivim temama?

Točno tako, jednim iskrenim i otvorenim iskorakom prema van, ali spreman čuti svačiju perspektivu, bez ikakve osude i s uvažavanjem svačijeg mišljenja. Svi smo različiti, dolazimo iz različitih okolina, sustava vrijednosti, naslijeđa, no vjerujem da poštovanje i uvažavanje druge strane mora biti prioritet u svakom odnosu. Ljudi će se otvoriti tek kada imaju dojam da neće biti osuđeni, ispravljani ili požurivani.

Kako vidiš budućnost zajednica poput “Roditelji bez filtera”?

Zajednice poput “Roditelji bez filtera” imaju potencijal postati puno više od povremenih događanja – mogu prerasti u važan prostor podrške i razmjene za novu generaciju roditelja. U vremenu u kojem roditelji imaju više informacija nego ikad, ali i više nesigurnosti o kojima smo ranije pričali, ovakve zajednice nude ono što često nedostaje: iskren razgovor, osjećaj da nisi sam i realne perspektive. U budućnosti ih vidim kao mjesto gdje se susreću struka i stvarni život, platformu koja otvara svakojake teme i zajednicu koja roditeljstvo vraća iz izolacije u dijalog. Veseli me potencijal ovog projekta jer vjerujem da može imati i širi utjecaj, ne samo na roditelje, već i na način na koji kao društvo razumijemo obitelj, odgoj i podršku roditeljima.

Postoji li na eventima koje organiziraš pitanje koje se nadaš da će netko postaviti, a rijetko se izgovara naglas?

Ne. Nema neodgovorenih pitanja, a ako postoji neko pitanje koje želim da se postavi, onda ga postavim ja panelistima i ne riskiram da bude prešućeno. Nemam straha od potezanja nelagodnih pitanja, samo je važno izabrati način i ton kojim ću ga postaviti.

Koji je po tebi najveći mit o majčinstvu?

Da je svrha svake žene da postane majka i da majčinstvo dolazi prirodno. U nekim situacijama majčinstvo je intuitivno i žena će nekada instinktivno znati što raditi, no u stvarnosti – tu je jako puno učenja. Majčinstvo dolazi s puno nesigurnosti, pokušaja i pogrešaka, preispitivanja i prilagodbi. Ljubav prema djetetu je sigurno snažna, ali to ne znači da je svaki trenutak intuitivan ili lak.

Možeš li izdvojiti jednu stvar koju bi rekla mlađoj sebi?

Uf, svašta bih rekla mlađoj sebi, no uglavnom – sreća dolazi iz tebe, vjeruj u sebe i budi prisutna. Iskrenost i poštenje su tvoja najveća kvaliteta.

Možeš li dovršiti rečenicu “Dobra mama je ona koja…”.

…je dobro. Često imamo tendenciju staviti se na posljednje mjesto i zaboraviti na sebe, no jako je važno da upravo na sebe i mislimo, jer kad smo mi sretne i ''namirene“, puno lakše se dajemo onima kojima smo najviše potrebne - djeci.

Što bi rekla da trenutno učiš kao roditelj?

Obzirom da su moja djeca 10 i 8 godina, trenutno učim kako se nositi s dječjim emocijama, preispitivanjima, nesigurnostima i sl. Dok su maleni, te njihove emocije i promišljanja nisu toliko izraženi, odnosno reakcije su burne i glasne te najčešće pomaže zagrljaj i kratko objašnjenje, no sada kad imam emotivnog desetogodišnjaka i nešto mlađu kći, učim se kako njegovati tu njihovu nježnost, a istovremeno prigrliti tu njegovu nesigurnost i potaknuti ga da više vjeruje u sebe. Istovremeno kod kćeri ne ugasiti samouvjerenost i hrabrost koju ja recimo nisam imala. Jako su različitih karaktera i učim se kako pristupiti tim različitostima, a postići isti cilj. Učim se kako partnerstvo sa suprugom opet podići na neko više mjesto na ljestvici, nakon nekoliko godina stavljanja djece u prvi plan. Učim se kako djeci objasniti nepravdu jer nekada ni ja nemam odgovor na pitanje zašto se neke stvari događaju, i učim se prihvatiti sve njihove faze ispočetka. Dok su bili maleni mislila sam da je najteže to nespavanje, no kako rastu vidim da je to bio najlakši dio, učim se i dalje kako ih odgojiti u samosvjesne, poštene, empatične ljude. Sve u svemu, roditeljstvo je doživotna škola.