Poznata psihologinja: 'Nema potrebe da se tjedan prije škole pretvori u 'mini vojni kamp''

Ljetni praznici imaju svoja pravila – kasnije se ide spavati, ujutro se dulje ostaje u krevetu, obroci nisu uvijek u isto vrijeme, a dani su ispunjeni igrom, druženjem i improvizacijom. No početak rujna donosi poznatu promjenu: budilice se vraćaju u upotrebu, kreću školske obaveze, a ono ''još samo pet minuta“ više nije tako jednostavno produljiti.

Za roditelje se zato nameće pitanje treba li dijete već sada postupno vraćati u školski ritam ili je bolje pustiti ga da do posljednjeg dana uživa u praznicima. No, kako ističe psihologinja i psihoterapeutkinja Maja Vujčić Vračević, osnivačica centra za mentalno zdravlje Mamologija, ne postoji jedan recept koji će odgovarati svakoj obitelji.

''Na ova pitanja ne postoji univerzalan odgovor, kao i inače kad je roditeljstvo u pitanju“, kaže Vujčić Vračević.

PODCAST BEZ UPUTNICE /

Psihologinja o mentalnom zdravlju djece i mladih: 'Ne želimo biti, i nije dobro da smo savršeni roditelji'

Neki će roditelji zato nekoliko dana ili tjedan prije početka škole postupno vraćati raniji odlazak na spavanje i jutarnje ustajanje, dok će drugi pustiti dijete da samo osjeti posljedice promjene ritma kada škola počne. Ni jedno ni drugo samo po sebi nije nužno pogrešno. Kako objašnjava psihologinja, ako dijete odbije ranije lijeganje ili ustajanje, roditelj može dopustiti da se suoči s posljedicama vlastitog izbora.

Ključ je, pritom, da roditelj postavi okvir, ali djetetu ostavi određeni prostor za izbor.

Ako se obitelj odluči za postupni povratak rutini, dovoljno je nekoliko jednostavnih promjena. Vrijeme odlaska na spavanje može se pomicati za 15 do 30 minuta ranije, a roditelj može postaviti granicu oko vremena odlaska u krevet, dok djetetu daje izbor unutar te granice. Primjerice, dijete može odlučiti hoće li odmah pokušati zaspati ili će još malo čitati u krevetu.

Slično vrijedi i za jutarnje ustajanje. Umjesto svakodnevnog pregovaranja, dijete može birati želi li samo namjestiti alarm ili želi da ga roditelj probudi.

Foto: Ivo Cagalj/PIXSELL

No važnije od samog rasporeda je pitanje kako roditelj doživljava djetetov otpor.

Nije cilj ukloniti svaku nelagodu

Roditelji često žele djeci olakšati prijelaz iz bezbrižnih praznika u školsku rutinu. Međutim, želja da dijete sve prođe što bezbolnije može lako prijeći u pretjerano organiziranje, kontroliranje i rješavanje svakog potencijalnog problema unaprijed.

''Ono što bih možda istaknula kao bit svega je kako pružiti primjerenu količinu podrške, umjesto toga kako djetetu osigurati što bezbolniji start, unaprijed riješiti sve probleme ili nastojati izbjeći svaki otpor“, ističe Vujčić Vračević.

Drugim riječima, nije svaka nelagoda nešto što treba odmah ukloniti. Dijete može biti tužno što praznici završavaju, može se buniti protiv ranijeg odlaska na spavanje ili mu se jednostavno ne veseliti povratku u školu. To ne znači automatski da postoji problem.

ČESTI NESPORAZUMI /

Profesori sve više gube autoritet. Psihologinja: 'Generacija Z ima nove vrijednosti'

Uostalom, potpuno je razumljivo da djeca žele da praznici traju što dulje. Psihologinja podsjeća da sličan osjećaj imaju i mnogi odrasli kada se nakon godišnjeg odmora moraju vratiti svakodnevnoj rutini. Zato bi prvi korak trebao biti razumijevanje.

''Uvijek će pomoći prije suosjećanje prema djetetu da ga razumijemo da mu je teško ili da to ne želi, a kritiziranje djeteta rijetko pomogne, često samo produbi otpor“, kaže.

Suosjećanje pritom ne znači popuštanje. Roditelj može istodobno razumjeti djetetove osjećaje i zadržati granicu. Može saslušati što mu je teško, pomoći mu da to imenuje i biti uz njega dok prolazi kroz promjenu, bez toga da zbog njegova negodovanja ukine svaku obavezu.

Što se zapravo krije iza ''Ne želim u školu“?

Posebno je važno zastati kada dijete kaže da ne želi u školu. Umjesto da roditelj odmah odgovori s ''Ma sve će biti super“ ili pokuša otkloniti problem, korisnije je pokušati razumjeti što se zapravo nalazi iza te rečenice.

''Što bi se promijenilo kada bismo djetetov otpor promatrali kao signal da mu je teško, a ne kao problem koji treba odmah riješiti? To zapravo znači da prije rješavanja problema trebamo razumjeti dijete“, objašnjava Vujčić Vračević.

Umjesto uvjeravanja da nema razloga za brigu, roditelj može reći: ''Vidim da ti je baš teško. Hoćeš mi reći što ti je najgore u školi?“

Jer iza ''ne želim u školu“ mogu se skrivati vrlo različiti razlozi. Dijete se možda boji nove učiteljice, ne zna s kim će sjediti, brine ga matematika, strahuje od zadirkivanja ili mu je teško odvojiti se od roditelja, a ponekad zapravo samo žali za nečim lijepim što završava.

Foto: Neva Zganec/PIXSELL

Zato je važno, kako ističe psihologinja, slušati što se nalazi ispod rečenice ''ne želim“.

Pritom ni nervoza, razdražljivost ili povremene tjelesne tegobe ne znače automatski da dijete ima ozbiljan problem. Ključno je promatrati intenzitet, trajanje i utjecaj na svakodnevno funkcioniranje.

Stručnu pomoć potrebno je potražiti kada su strah ili tjeskoba intenzivni i dugotrajni ili kada počnu značajno ometati djetetov svakodnevni život. To može uključivati dulje odbijanje odlaska u školu, izražene i ponavljajuće tjelesne simptome povezane sa školom ili teškoće koje se ne smanjuju nakon početnog razdoblja prilagodbe.

Posljednji tjedan praznika ne treba postati ''mini vojni kamp“

I dok roditelji pokušavaju organizirati školske torbe, odjeću, rasporede, spavanje i obroke, lako je zaboraviti da je i sam kraj praznika dio djetinjstva koji ne treba pretvoriti u pripremni trening za školu.

''Nema potrebe da se tjedan prije škole pretvori u 'mini vojni kamp'. Povratak u školu ne mora značiti da je život završio, a počela obaveza'', poručuje Vujčić Vračević.

'TREBAMO DOSLJEDNE ODRASLE' /

Psihologinja o zabranama društvenih mreža za djecu: 'Same po sebi ih neće i ne mogu zaštiti'

Umjesto potpunog prekida s ljetnim navikama, dio onoga što je praznike činilo lijepima može ostati prisutan i tijekom školske godine. Više vremena u prirodi, druženje ili neke druge obiteljske navike ne moraju nestati prvog dana nastave. Naprotiv, mogu pomoći da školska godina ne bude doživljena kao nagli prijelaz iz ''života“ u ''obaveze“.

Psihologinja pritom upozorava i na jednu zamku koja se lako može dogoditi roditeljima, opsežne pripreme koje više služe njihovom osjećaju kontrole nego stvarnim potrebama djeteta.

''Ono što bih izbjegavala su opežne pripreme samo zato da bi roditelj imao osjećaj da je ''spremno“ zato jer se onda postavlja pitanje pripremamo li dijete da djetetu bude lakše ili da se roditelji osjećaju manje u strahu i kako bi imali osjećaj da imaju kontrolu.“

Djeca osjećaju roditeljski strah

Možda je zato najvažniji dio pripreme za školu onaj koji se ne nalazi ni u rasporedu ni na popisu obaveza. Riječ je o roditeljskom stavu.

Ako roditelj početak škole doživljava kao veliku prijetnju, stres ili nešto čemu treba pristupiti s velikim strahom, dijete vrlo lako može osjetiti tu napetost.

''Kad roditelji postanu previše anksiozni oko pripreme, dijete često osjeti da se događa nešto veliko i ozbiljno“, upozorava Vujčić Vračević.

Roditelj koji ima velik otpor ili nepovjerenje prema školi može, često i bez namjere, djetetu poslati poruku da škola nije sigurno mjesto. A dijete će u nju svejedno morati krenuti.

Zato je važno osvijestiti i roditelju i djetetu da je dijete to koje ide u školu, a ne roditelj. Roditeljska uloga nije ukloniti svaku prepreku koja bi se mogla pojaviti, nego biti podrška djetetu dok uči kako se s tim preprekama nositi.

IZAZOVI MAJČINSTVA /

Dvije od pet majki smatraju da dan prekratko traje, a jedan zadatak je najzahtjevniji

I upravo bi to mogla biti najvažnija priprema za novu školsku godinu.

''Zbog toga je važno osvijestiti i sebi djetetu da je dijete to koje ide u školu, a ne roditelji i da je dijete dovoljno sposobno da izađe na kraj sa školom, učiteljima, nastavnicima i drugom djecom.“

Drugim riječima, roditelji prije početka škole ne moraju napraviti sve. Ne moraju predvidjeti svaki problem, riješiti svaku potencijalnu teškoću ni osigurati da prvi dan prođe bez ijedne suze, svađe ili nelagode.

Najvažnije je da dijete zna da ga roditelj razumije, da mu vjeruje i da će biti uz njega kada nešto bude teško.

Među svim ''must have“ pripremama za školu, upravo bi povjerenje u djetetovu sposobnost da se nosi s onim što ga čeka moglo biti najvažnije.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

POGLEDAJTE GALERIJU 

MALE SMICALICE /

Psiholozi imaju objašnjenje: Djeca govore ovih 26 laži, a roditelji im skoro uvijek povjeruju