Prekinite začarani krug: Psiholog objasnio zašto roditelji reagiraju burno i s puno vike

Biti roditelj je divno, ali može biti i vrlo izazovno. Moderni roditelji često se nađu u začaranom krugu kroničnog umora, preopterećenosti i osjećaja da jednostavno nemaju dovoljno podrške okoline zbog brojnih svakodnevnih obaveza. U trenucima kada razina stresa prijeđe kritičnu točku, čak i najbolje namjere mogu pasti u drugi plan, a reakcije prema djeci mogu postati impulzivne ili štetne.

Također, biti dijete školske dobi danas nije nimalo lako, jer se odrasta u svijetu kompetitivnosti velikih razmjera. Djeca su u stalnoj utrci za ocjenama i postignućima, a praćena su surovim i nerealnim svijetom društvenih mreža na kojima se vrijednost pojedinca mjeri lajkovima. To sve stvara ogroman emocionalni teret koji djeca rijetko znaju sama nositi.

Pritisak modernog društva i nerealni standardi savršenstva koji nam se svakodnevno serviraju kroz društvene mreže dodatno iskrivljuju sliku o tome što bi jedno dijete trebalo moći, a što bi roditelj morao pružiti. Kako prekinuti začarani krug frustracija, stresa, kroničnog umora i nerealnih očekivanja, pomoći svom djetetu i postati roditelj na kojeg se mališan uvijek može osloniti, za Net.hr je detaljno objasnio psiholog, izv. prof. dr. sc. Miroslav Rajter.

'Sve važniju ulogu počinju imati vršnjaci i okolina'

"Djeca školske dobi, otprilike od šeste godine do puberteta, ulaze u razvojno razdoblje u kojem se jako mijenjaju njihovi kognitivni, emocionalni i društveni kapaciteti. U ovoj dobi djeca sve bolje razumiju pravila, posljedice ponašanja, odnose s drugima i očekivanja odraslih. Istovremeno se povećava njihova samostalnost, širi se krug društvenih odnosa i sve važniju ulogu počinju imati vršnjaci, škola, učitelji, treneri i druge odrasle osobe izvan obitelji" rekao je.

PREVENCIJA NASILJA /

Psiholog ima vrlo važan savjet za roditelje: 'Takve pogreške mogu biti opasne i štetne'

"To je razdoblje u kojem dijete postupno izlazi iz vrlo uskog obiteljskog okvira. Počinje potpuno samostalno odlaziti u školu, na treninge, u parkove i na igrališta, a roditeljski nadzor više nije stalno prisutan. Roditelji i dalje imaju ključnu ulogu, ali dijete sve više vremena provodi u situacijama u kojima samo mora donositi odluke, procjenjivati rizike, rješavati sukobe i tražiti svoje mjesto među vršnjacima", dodao je.

"Važan razvojni zadatak ove dobi jest razvoj osjećaja kompetencije. Dijete počinje jasnije prepoznavati u čemu je dobro, što mu ide teže, kako ga drugi vide i koliko može utjecati na vlastiti uspjeh. Zato su školska postignuća, prijateljstva, sportske i druge aktivnosti u ovoj dobi vrlo važne za razvoj samopouzdanja i osjećaja vlastite vrijednosti", istaknuo je dr. Rajter.

Zašto se djeca ponašaju neprimjereno?

Djeca školske dobi imaju kognitivne i moralne kapacitete da bi se namjerno, svjesno i sa svrhom, ponašala na način koji se smatra lošim ili štetnim. Dr. Rajter je opomenuo da takvo ponašanje ne treba jednostavno nazvati "zločestim" te je objasnio zašto se djeca ponašaju neprimjereno.

"Kod djece ove dobi situacija je složenija nego kod male djece. Dijete od sedam, deset ili 12 godina ima znatno razvijenije kognitivne i moralne kapacitete od predškolskog djeteta, odnosno u stanju je bolje razlučivati što je dobro i što nije dobro. Ono može razumjeti osnovna pravila, može znati da nešto nije dopušteno i može ponekad svjesno prekršiti dogovor. Međutim, to ne znači da takvo ponašanje treba jednostavno nazvati 'zločestim', kazao je.

"Riječ 'zločesto' često zatvara prostor za razumijevanje onoga što se zapravo događa. Dijete može lagati, skrivati nešto, odbijati suradnju, kršiti pravila ili se ponašati prkosno iz različitih razloga. Ponekad se radi o umoru, iscrpljenosti školom, frustraciji ili osjećaju neuspjeha. Ponekad se radi o potrebi za autonomijom i provjeravanjem granica. Ponekad je u pozadini vršnjački pritisak, potreba da se uklopi u skupinu ili strah da će biti odbačeno", objasnio je.

"U ovoj dobi djeca sve više žive i izvan roditeljskog pogleda. Roditelj vidi posljedicu ponašanja, ali često ne vidi cijeli društveni kontekst u kojem je ponašanje nastalo. Primjerice, dijete može napraviti nešto neprimjereno ne zato što želi povrijediti roditelja, nego zato što želi ispasti važno pred vršnjacima, izbjeći sram, prikriti neuspjeh ili se obraniti od osjećaja da nije dovoljno dobro", istaknuo je stručnjak.

Zašto su neki roditelji nasilni?

Neki roditelji nažalost, pribjegavaju tjelesnom ili psihičkom kažnjavanju ili oboje kad se dijete neprimjereno ponaša. Dr. Rajter je rekao da roditelji najčešće ne posežu za nasilnim postupcima zato što ne vole svoju djecu, nego zato što su pod stresom, iscrpljeni, nemaju dovoljno podrške ili ponavljaju obrasce koje su i sami doživjeli.

Foto: Shutterstock

"U obiteljima se s vremenom uspostavljaju određeni obrasci reagiranja. Ako se problemi dugo rješavaju vikom, prijetnjama, posramljivanjem ili fizičkom kaznom, takav način reagiranja može postati 'normalan' i vrlo štetan obiteljski obrazac".

Također, važan okidač za kažnjavanje djeteta su i nerealna očekivanja roditelja koji želi da njegov školarac stalno bude odgovoran, organiziran, zahvalan, miran ili uspješan, iako dijete te dobi još uvijek razvija samoregulaciju, planiranje, emocionalnu kontrolu i sposobnost dugoročnog razmišljanja.

"Kada se roditeljska očekivanja i djetetove mogućnosti ne podudaraju, lako nastaje frustracija. Takva se očekivanja mogu preliti i na rezultate u školi, u sportu ili drugim aspektima djetetovog života. Često se govori da su roditelji jedine osobe koje ti iskreno žele da budeš bolji od njih u svemu, ali kao roditeljima, važno je da preko djece ne pokušavamo 'izliječiti' naše osobne frustracije iz djetinjstva ili osigurati svoj društveni status u situacijama kada se uspoređujemo s drugim roditeljima", naglasio je dr. Rajter.

"Poseban problem je neusklađenost motivacija roditelja i djeteta. Roditelj želi da dijete odmah napiše zadaću, spremi sobu ili prekine igru, dok dijete želi nastaviti aktivnost, pripadati vršnjačkoj skupini ili izbjeći neugodu. Ako roditelj takvu situaciju protumači kao osobni napad, prkos ili nepoštovanje, povećava se vjerojatnost impulzivne reakcije", dodao je.

"Također moram ponovno napomenuti problem društvenih mreža. Današnji roditelji su izloženi sadržajima na društvenim mrežama i savjeti o roditeljstvu ili očekivanja od roditeljstva se mogu oslanjati na ljude koje zaista treba nazvati terminom 'kreatori sadržaja'. Dakle, pretjerano oslanjanje na sadržaje čiji je primarni cilj reklama, skupljanje 'followera' ili 'lajkova' može izazvati osjećaj frustracije sobom kao roditeljem ili djetetom jer stvaran život odstupa od onoga što nam sadržaji na društvenim mrežama pokušavaju podmetnuti kao stvaran život", istaknuo je.

Kobne posljedice tjelesnog kažnjavanja

Dr. Rajter je rekao da tjelesno kažnjavanje može imati ozbiljne posljedice upravo zato što djeca ove dobi već dovoljno razumiju odnos, namjeru i moć roditelja.

"Kada roditelj udari dijete, ono ne uči samo da je neko ponašanje bilo neprihvatljivo, već uči i da osoba kojoj treba vjerovati može biti izvor straha i boli. Jedna od važnih posljedica je gubitak povjerenja u roditelja. Dijete može postati opreznije, zatvorenije i manje spremno reći istinu. Budući da djeca ove dobi imaju razvijenije sposobnosti planiranja i skrivanja, tjelesno kažnjavanje često ne vodi prema odgovornijem ponašanju, nego prema ponašanju usmjerenom na izbjegavanje kazne. Dijete može naučiti lagati, prešućivati, skrivati ocjene, skrivati sukobe s vršnjacima ili probleme u školi."

OBITELJSKI ODNOSI /

Roditeljske svađe: Sukob pred djecom pretvorite iz traume u važnu životnu lekciju

Psihičko kažnjavanje ne ostavlja vidljive tragove

Psihičko kažnjavanje može biti jednako štetno kao i tjelesno, a ponekad ga je teže prepoznati jer ne ostavlja vidljive tragove. U psihičko kažnjavanje spadaju:

• vrijeđanje,
• ponižavanje,
• ismijavanje,
• prijetnje,
• stalna kritika,
• posramljivanje,
• emocionalno ucjenjivanje ili uskraćivanje pažnje i topline kao kazna.

"Djeca školske dobi posebno su osjetljiva na poruke o vlastitoj vrijednosti. Ako dijete često čuje da je lijeno, nesposobno, nezahvalno, glupo ili 'nikakvo', ono takve poruke može početi ugrađivati u sliku o sebi. To može narušiti samopouzdanje, osjećaj kompetencije i spremnost da se dijete okuša u novim zadacima", upozorio je dr. Rajter.

"Psihičko kažnjavanje može dovesti do toga da dijete ne razvija unutarnju odgovornost, nego stalni strah od pogreške. Umjesto da nauči razmišljati o posljedicama svog ponašanja, ono uči procjenjivati raspoloženje roditelja i izbjegavati situacije u kojima bi moglo biti poniženo. Takav obrazac može biti posebno problematičan u adolescenciji, kada roditeljima upravo najviše treba povjerenje djeteta", kazao je.

"Tu bih dodao da se u ovoj dobi razvija i seksualnost djeteta, tj. razvijaju se sekundarna seksualna obilježja i neka djeca započinju prve romantične veze. Istovremeno, djeca razvijaju interes i suvremena istraživanja pokazuju zabrinjavajuću izloženost djece seksualnim sadržajima na internetu i društvenim mrežama. A sve ovo je popraćenom vrlo jakom društvenom stigmatizacijom i osudom. Veza razvoja seksualnosti i psihičkog i tjelesnog kažnjavanja upravo je u povjerenju. Posebno su nam važni slučajevi u kojima bi djeca bila žrtva ucjena ili zlostavljanja jer su slala vlastite seksualizirane sadržaje, a istovremeno se nisu usudila reći roditeljima što se događa zbog straha od osude. Da skratim priču, kada si roditelj, zaista ti je važno da dijete ima povjerenja doći kada mu se događaju loše stvari. Nasilje je siguran put da se to povjerenje izgubi".

Kako spriječiti nasilje prema djeci?

Dr. Rajter je dao niz korisnih savjeta kako da si roditelji pomognu da ne budu tjelesno i psihički nasilni prema djeci, a da pri tome zadrže svoj autoritet te je istaknuo da se on ne može steći niti održati nasiljem.

"Roditeljima može pomoći da unaprijed prepoznaju situacije u kojima najčešće gube kontrolu. To mogu biti jutarnje pripreme za školu, pisanje zadaće, odlazak na spavanje, korištenje ekrana ili sukobi među braćom i sestrama. Ako se isti problem ponavlja, nije dovoljno svaki put reagirati kaznom. Potrebno je promijeniti obiteljsku rutinu, očekivanja ili način komunikacije" rekao je.

Foto: Shutterstock

"Korisno je i da roditelj napravi kratku pauzu prije reakcije. To ne znači odustajanje od granice, nego odgađanje impulzivne reakcije. Roditelj može reći: 'Jako sam ljut i sada ne želim vikati. Razgovarat ćemo za deset minuta'. Time roditelj modelira samoregulaciju, što je jedna od najvažnijih stvari koje dijete uči", dodao je.

"Roditelji trebaju imati i podršku drugih odraslih. Razgovor s partnerom, članom obitelji, prijateljem ili stručnjakom može pomoći roditelju da bolje razumije vlastita očekivanja, umor, frustraciju i odnos s djetetom. Roditeljstvo nije niz savršenih postupaka, nego svakodnevna prilagodba", istaknuo je.

Kako pričati s djetetom o posljedicama neprimjerenog ponašanja?

Nakon neprimjerenog ponašanja, s djetetom je nužno konstruktivno razgovarati o posljedicama tog njegovog djela. Dr. Rajter je kazao da takav razgovor s djetetom ne bi trebao početi u trenutku najveće ljutnje, jer kada su i roditelj i dijete preplavljeni emocijama, tada se obično ne uči mnogo.

"Prvo je potrebno smiriti situaciju, zaustaviti ponašanje ako je opasno ili štetno, a zatim razgovarati. Važno je razlikovati dijete od ponašanja. Dijete ne smije dobiti poruku da je loše, bezvrijedno ili nepopravljivo. Treba dobiti poruku da je određeno ponašanje neprihvatljivo i da ima posljedice. Posljedice bi trebale biti povezane s ponašanjem, razumljive i provedive. Ako je dijete narušilo povjerenje, posljedica može biti privremeno smanjenje samostalnosti, uz jasan dogovor kako se povjerenje ponovno gradi."

"Roditelj u razgovoru treba ostaviti prostor i za djetetovu perspektivu. To ne znači da dijete odlučuje o svemu, nego da roditelj pokušava razumjeti što se dogodilo. Pitanja poput 'Što se dogodilo?', 'Što si tada htio postići?', 'Što bi drugi put mogao napraviti drugačije?' često su korisnija od optuživanja", naglasio je.

'Odgoj nisu recepti!'

Dr. Rajter je podijelio savjete za dobar i funkcionalan odgoj djece školske dobi, a pri tome je istaknuo da dijete od šest i dijete od 12 godina nisu samo "malo mlađe" ili "malo starije" dijete, već da su to razvojno vrlo različita djeca.

"Šestogodišnjak tek ulazi u školski svijet, dok je dvanaestogodišnjak već na pragu adolescencije. Tako da je teško govoriti o općim savjetima za tu skupinu, ali neke stvari mogu izdvojiti", rekao je.

"Odgoj nisu recepti! Ne postoji jedna rečenica, jedna kazna ili jedna metoda koja rješava sve. Dobar odgoj je odnos koji se gradi svakodnevno: kroz razgovor, rutine, podršku, granice, isprike, popravke i spremnost roditelja da uči zajedno s djetetom. Djeci trebaju granice. Granice treba postavljati jasno, ali bez ponižavanja. Trebaju znati što je dopušteno, što nije, što se očekuje i koje su posljedice. Ali granice ne smiju biti utemeljene na strahu, nego na odgovornosti i odnosu", naglasio je.

"U ovoj dobi posebno se njeguje i razvija povjerenje. U kasnijoj fazi, adolescencija i srednja škola će donijeti još veću autonomiju, jači utjecaj vršnjaka i situacije u kojima roditelj više ne može sve kontrolirati. Ako se u školskoj dobi odnos temelji na strahu, ponižavanju i kažnjavanju, teško je očekivati da će se u adolescenciji odjednom pojaviti povjerenje", dodao je.

SAVJETI ZA ODGOJ /

Psiholog: 'Svaki postupak roditelja koji djetetu nanosi bol, strah ili sram je nasilje'

"Jako je važno da u ovoj fazi roditelji pomažu djetetu razviti osjećaj kompetencije. Dijete treba imati iskustvo da može učiti, pokušavati, pogriješiti, popraviti i napredovati. To ne znači da dijete treba stalno hvaliti bez kriterija, nego da mu treba pomoći da razumije svoje jake strane, slabosti i načine kako može postati bolje. Na kraju osnovne škole dijete treba donijeti odluku o izboru zanimanja i osjećaj vlastite kompetentnosti i razumijevanje onoga u čemu je dobro je izrazito važan preduvjet da dobro donošenje odluke o zanimanju", kazao je stručnjak.

'Traženje pomoći nije znak lošeg roditeljstva'

Kada roditelji osjete da gube kontrolu ili se ponavljaju situacije gdje dolazi do psihičkog ili tjelesnog nasilja prema djeci, važno je potražiti pomoć. Dr. Rajter savjetuje da se jave stručnjacima u školi, primjerice školskom psihologu, pedagogu ili socijalnom pedagogu. Također, mogu se obratiti i liječniku obiteljske medicine, pedijatru, obiteljskom centru ili nadležnom područnom uredu Hrvatskog zavoda za socijalni rad, savjetovalištima za djecu, mlade i obitelj te stručnjacima mentalnog zdravlja. OVDJE imate cjeloviti popis kontakata ako trebate podršku ili savjet stručnjaka.

"Važno je naglasiti da traženje pomoći nije znak lošeg roditeljstva. Upravo suprotno, roditelj koji prepoznaje da gubi kontrolu i traži pomoć pokazuje odgovornost. Posebno je važno reagirati ako se nasilne situacije ponavljaju, ako roditelj osjeća da ne može kontrolirati bijes, ako dijete pokazuje izražen strah od roditelja ili ako se u obitelji razvila dinamika u kojoj su vikanje, prijetnje, udarci ili ponižavanje postali uobičajeni", rekao je dr. Rajter.

"Ako postoji neposredna opasnost za dijete, potrebno je odmah reagirati i uključiti nadležne službe. U svim drugim situacijama vrijedi pravilo: bolje je potražiti pomoć ranije, dok se obrazac još može lakše promijeniti, nego čekati da odnosi u obitelji postanu trajno narušeni", upozorio je.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

POGLEDAJTE GALERIJU

JAKO POGREŠNO /

Ove 24 rečenice nikada nemojte govoriti svojoj djeci! Uništavaju samopouzdanje