Ozbiljan problem o kojem muškarci šute. Psihologinja: 'Točno je, oni rjeđe traže pomoć'

Muškarci rjeđe traže pomoć zbog psihičkih teškoća, a njihove probleme često je teže prepoznati jer se ne moraju pokazati kroz tugu ili klasične simptome depresije. Umjesto toga, mogu se skrivati iza ljutnje, razdražljivosti, povlačenja, pretjeranog rada, rizičnog ponašanja ili zlouporabe alkohola. Koliko su za to odgovorni odgoj, stigma i društvena očekivanja o tome kakav bi ''pravi muškarac“ trebao biti te kako prekinuti taj obrazac, u razgovoru za Net.hr objasnila je psihologinja Helena Rašić, mag. psych.

Zašto muškarci rjeđe traže pomoć oko mentalnog zdravlja? Koliko su za to odgovorni stigma, odgoj i društvena očekivanja o tome kakav bi ''pravi muškarac“ trebao biti?

Ova pretpostavka je doista točna – muškarci nešto rjeđe traže pomoć i istovremeno na upit ne navode simptome jednakom učestalošću kao žene. I muškarci i žene proživljavaju različite internalizirane teškoće – depresivnost, anksioznost, somatizaciju i slično, ali muškarci su nešto skloniji eksternalizirati simptome svojih teškoća, odnosno izražavaju ih kroz ljutnju, agresivnost, zlouporabu supstanci, opozicionalnost i impulzivnost. Naši instrumenti češće bilježe internalizirane teškoće, što je jedan od razloga zašto su muškarci često poddijagnosticirani, a njihova patnja i unutarnja bol manifestiraju se drukčije. Iako muškarci značajno manje prijavljuju simptome depresivnosti, njihova stopa suicida je značajno viša od one kod žena, što dodatno naglašava koliko ozbiljno njihovo stanje može biti bez da itko primijeti da nisu dobro.

Muškarci manje vjeruju da će ih itko razumjeti i poslušati

Dječake se kroz socijalizaciju i odgoj u pravilu ne usmjerava na konstruktivan razgovor o emocijama, prepoznavanje emocija i izražavanje ranjivosti, čak štoviše, na njihov plač se najčešće reagira negativno. Muškarci manje vjeruju da će ih itko moći razumjeti i htjeti poslušati, uvjereniji su da si mogu sami pomoći, a traženje pomoći je znak slabosti. Također, s obzirom na to da kroz socijalizaciju i odgoj ne dobivaju utjehu u kontaktu i razgovoru o unutarnjim stanjima s drugima, manje je vjerojatno da će razgovor sa stručnjakom prepoznati kao koristan i vrijedan izvor podrške i promjene.

psihologinja Helena Rašić, mag.psych.

Foto: Privatna arhiva

Što zapravo odašilje poruka ''budi jak“ tijekom ranog odgoja i za vrijeme života općenito? Kada je ona korisna, a kada muškarce uči da potiskuju strah, tugu, nesigurnost i druge emocije?

Svi imamo najbolje namjere kada želimo utješiti blisku osobu – pa tako često kažemo da budu jaki, da oni mogu to izdržati, da vjerujemo u njih, da duboko udahnu i nastave dalje. U ranom razvoju takve poruke zasigurno će povezati ranjivost sa slabošću, a to je karakteristika koja je za dječake i muškarce vrlo nepoželjna. Naravno da može biti korisna, dati nekome dodatni poticaj da izdrži u vremenu koje je za njega jako teško, ali to možemo reći nekome nad kojim ne stojimo kao divovski autoritet i ne u razdoblju rane izgradnje identiteta.

Sva djeca još uče izražavati i regulirati svoje emocije – ovakvim izrazima i porukama nažalost ne pružamo druge mehanizme za regulaciju i izgradnju rezilijentnosti, samo ih učimo potiskivati i uskraćujemo im zrele mehanizme koje će kasnije moći koristiti. Plakanje je zdrav i važan mehanizam iznošenja tuge, kao što se smijemo kada smo radosni i plačemo kada smo tužni. Plakanje nam omogućuje proradu tuge i regulira naš živčani sustav, a ako si ga uskraćujemo, zakidamo sami sebe za najbitnije oruđe koje imamo u nošenju s gubitkom, teškoćama i emocijama.

Otac je najvažniji model za identitet

Prečesto dječake učimo da se ne smiju oslanjati na druge, njihovo izražavanje emocija dočekano je s podsmijehom, a kada je otac takvog stava, dječacima nedostaje podrška iz dva kuta – ne mogu učiti po modelu, a otac im je najvažniji model za identitet, i istovremeno im se ne omogućuje da onaj potencijal koji imaju uobliče u riječi koje onda mogu dalje koristiti.

NIJE SAMO ŽENSKI PROBLEM /

Otac progovorio o problemu o kojem muškarci šute: 'Osjećao sam se krivim'

Može li osoba zbog dugogodišnjeg potiskivanja emocija izgubiti sposobnost prepoznavanja vlastitih osjećaja i potreba – odnosno ne prepoznati ni da mu je potrebna pomoć?

Apsolutno – kao što razvijamo i vještine čitanja, vokabular kojim ćemo opisati ljepote prirode, matematičko-logičke vještine za kompleksno programiranje – tako moramo učiti, brusiti i razvijati vještine imenovanja, prepoznavanja i reguliranja emocija. Čovjek oduvijek zna da vladanje i upravljanje dolazi iz informacija i poznavanja – a vladanje nama samima nije ništa drukčije. Da bismo se poznavali, da bismo se regulirali i da bismo se razvijali – moramo se poznavati.

Dječecima oduzimamo alat za izgradnju sebe

Moramo imati riječi, moramo znati što riječi znače, moramo znati nijanse i sreće i tuge i srama i ljubavi, moramo znati kako te riječi osjetimo u tijelu, kako ih osjećamo kad ih izgovaramo i kad ih čujemo. Dječacima oduzimamo ogroman alat za poznavanje samih sebe i za izgradnju sebe u prijatelja, partnera, kolege i roditelja kakav želi biti kada ih onemogućimo u bilo kojem dijelu tog procesa.

Kako se psihičke teškoće kod muškaraca mogu manifestirati kada ne izgledaju kao ''klasična“ tuga ili depresija? 

Da, kako smo rekli, muškarci su najčešće naučeni eksternalizirati teškoće u ponašanja koja su okolini poznatija i lakša za prihvatiti. Okolini se lakše nositi s dječakom koji ljutito nabija nogom o zid nego s tužnim dječakom koji plače i koji je tužan jer nešto nije uspio i tada ga može ignorirati ili kazniti.

PODCAST BEZ UPUTNICE /

Psihologinja o mentalnom zdravlju djece i mladih: 'Ne želimo biti, i nije dobro da smo savršeni roditelji'

Eksternalizacija ponašanja donosi tjelesno olakšanje, ali i ponašanje za koje se dobije više razumijevanja od okoline ili jasnijih uputa što napraviti kada ga iskazuju. Stoga će se kompleksna stanja koja mogu uključivati nisko samopoimanje, depresivnost, sram, traumu ili anksioznost često manifestirati kroz bijes, razdražljivost ili zlouporabu tvari. Nedostatak ideje o mogućnosti podrške i korisnosti podrške te nedostatak riječi i uvida u vlastita unutarnja stanja dovest će do zatvaranja i povlačenja.

Zašto se odlazak psihologu ili psihijatru još uvijek doživljava kao priznanje slabosti ili neuspjeha i kako promijeniti takav način razmišljanja? Kako skinuti stigmu s toga?

Ne tako davno stigma javljanja stručnjaku mentalnog zdravlja bila je prisutna u cijelom društvu, a danas ipak imamo značajne pomake naprijed. Vjerujem da nam je neminovno da sve više muškaraca uvidi kako mogu dobiti pomoć za teškoće koje imaju.

Za muškarce je štetna slika ''superjunaka''

Također, napretkom ljudskih prava i ženskih prava, muškarci i sami uviđaju koliko je za njih same štetna slika ''nedodirljivog superjunaka“ kakvu moraju odašiljati te u ranjivosti i bliskosti s partnericama shvaćaju da podrška i razumijevanje te traženje pomoći ne moraju biti pogubni po njih. Nećemo reći da će oni automatski prestati osjećati sav sram ili krivnju zbog traženja pomoći, ali bit će im lakše nositi se s tim osjećajima koji im neće do te mjere narušavati samopouzdanje i samopoštovanje.

Što se događa kada muškarac godinama šuti o onome što ga muči? Kakve posljedice takvo emocionalno potiskivanje može imati na njegovo mentalno zdravlje, odnose, posao i fizičko zdravlje?

Mi ljudi smo rijeka koja teče. Sve što proživljavamo, sve što osjećamo i sve što mislimo konstantno teče i nadire – iz iskustava koje proživljavamo, preko naše unutarnje obrade, do vanjskih manifestacija. Postavljanjem rigidne brane nećemo zaustaviti to konstantno nadiranje, ali mogli bismo poplaviti područja koja ne želimo i ona bi mogla probiti na načine na koje ne želimo – kroz visok tlak, teškoće spavanja, metaboličke bolesti, narušene odnose s drugima, poteškoće u obavljanju posla, a možda i otkaz.

psihologinja Helena Rašić, mag.psych.

Foto: Privatna arhiva

Ne postoji način da ne doživimo događaje, da ignoriramo gubitke ili da ne procesiramo traume, samo je pitanje koliku cijenu zdravljem i odnosima ćemo platiti dok se pokušavamo uvjeriti da postoji.

Kako partneri, roditelji, prijatelji i kolege mogu prepoznati da muškarac nije dobro, čak i kada on sam kaže da je ''sve u redu“? Koji su znakovi upozorenja?

Bilo kakve promjene razlog su za razgovor, čak i kad se te promjene čine pozitivnima. Muškarac koji se odjednom diže rano, a ranije se nije mogao probuditi, možda zapravo pati od nesanice. Muškarac koji je odjednom pun planova i energije možda se drži za zadnju slamku spasa. Muškarac koji zapusti svoje hobije, proda svoju gitaru ili se prestane družiti s prijateljima možda ne vidi više smisao u danima koje živi.

Ako primijetimo da bliski muškarac pati, kako mu pristupiti i potaknuti ga da potraži pomoć, a da se ne osjeti osuđeno, slabo ili napadnuto? Što mu pritom nikako ne bismo trebali govoriti?

Odrasle osobe su i dalje odgovorne za sebe i za traženje pomoći. Ponekad, kada znamo koliko su kompleksni faktori u pozadini odbijanja pomoći, imamo potrebu objasniti te faktore, ucjenjujemo i vršimo dodatni pritisak kako bismo uvjerili osobu da joj je pomoć potrebna te da smo tu kao podrška. Nažalost, takav pristup će najčešće završiti dodatnim povlačenjem ili odbijanjem.

Nježan razgovor, podrška i sloboda bitni su u pristupu svakoj osobi, a kod muškaraca to može biti naglašenije. To se može manifestirati i kroz male ustupke kroz dan – davanje slobodnog popodneva, poticanje na hobije, rezerviranje vremena samo za te osobe, upuštanje u neke ugodne aktivnosti potiču stvaranje osjećaja bliskosti i povezanosti te sigurnosti.

NEUGODNO ISKUSTVO /

Ovo stanje nastupa brzo s nizom uznemirujućih simptoma. Psihijatrica: 'Potražite pomoć'

Da bi bilo tko imao osjećaj sigurnosti da istraži kako se osjeća i potraži pomoć, mora se osjećati podržano, a smanjenje pritiska i pružanje ruke u svakodnevnom kaosu to će i napraviti. I kad se napravi prvi korak, neki muškarci će sami sebe odgovoriti ako nešto pođe po krivu, a u tim trenucima treba biti strpljiv i pružiti i dalje podršku u eksploraciji.

Niti jedna osoba na ovom planetu ne postoji, a da na nju nema utjecaj neko drugo živo biće

Ne smijemo nikada oduzeti autonomiju svakom muškarcu da donese odluke za sebe i kaže što mu je potrebno za sretniji i zdraviji život, a nije na nama niti da ih ograničavamo oko toga kakva pomoć i koliko nje je potrebno.

Kako odgajati dječake i mijenjati društvene obrasce tako da emocionalna otvorenost i traženje pomoći postanu znak snage, a ne slabosti? I koja bi bila najvažnija poruka koju bismo danas trebali poslati dječacima, njihovim majkama, ali i očevima te odraslim muškarcima?

Niti jedno tijelo u našem svemiru ne postoji, a da na njega nema utjecaj nešto drugo. Niti jedna osoba na ovom planetu ne postoji, a da na nju nema utjecaj neko drugo živo biće, i taj međusobni utjecaj je ono što nas kao ljude čini jedinstvenima.

Kako je u redu pružiti oslonac, tako je u redu i dobiti oslonac, za sve što nas muči – vrijedni smo toga da nam netko pomogne. Svatko na ovom svijetu zaslužuje, od svoje rane dobi, živjeti kao potpuno ljudsko biće i svako dijete ima pravo na razvoj u cilju ostvarenja blagostanja – a upoznavanje sebe nužno je u razvoju samopoštovanja i samopouzdanja, važno je u svrhu zasnivanja dobrih odnosa s drugima i sa sobom.

Svatko ima pravo dobiti resurse za nošenje sa svijetom i drugima, a učenje o emocijama, regulaciji emocija i unutrašnjosti je ogroman, cjeloživotni projekt, čak bih se usudila reći i borba. Kada dječaka to ne naučimo, šaljemo ga u borbu bez treninga i zaštite i pripremamo ga na niz izgubljenih bitaka.

Svatko od nas ima pravo i na promjenu i da dobije podršku kad god je traži, a u tome, odraslom traženju pomoći, krije se ključ prekida niza izgubljenih bitki na polju emocija.

Zagrilite dječaka koji plače, podržite njegovu potrebu da razgovara o svojim emocijama, poštujte njegovo iskazivanje ranjivosti i otvorite i sebe prema njemu. Najbolje učenje je učenje modeliranjem – naučite sebe pričati i prihvatiti pomoć i naučit ćete i dječaka.

Tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za  medije temeljem Programa za poticanje novinarske izvrsnosti.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

OBRATITE POZORNOST /

Kako prepoznati anksioznost kod djece? Ovih 30 znakova roditelji ne smiju ignorirati