Izgubila je oca kad je bila dijete, ostvarila je njegovu želju: 'Bio je to čaroban trenutak'
Želja oca Amande Barry oduvijek je bila da se vrati na kontinent na kojem je radio 1948., ali je preminuo prije nego što je dobio priliku. Ona je ostvarila njegovu želju i osjetila da mu je bliža nego ikad prije
Amanda Barry pretraživala je majčin tavan u potrazi za nečim kada je naišla na očev kovčeg. Kopajući ispod starih deka, otkrila je pravo blago fotografija, pisama i dnevnika koji su je odveli na njegov trag – sve do Antarktike.
Barryin otac George iznenada je preminuo od srčanog udara kada je ona imala devet godina. Majka je održavala uspomenu na njega živom; njegove lule i cigarete još su uvijek stajale u ladici komode. Amanda je zajedno s četvero starije braće i sestara imala fotografiju snimljenu u Port Lockroyu na Antarktici, gdje je 1948. bio voditelj baze, piše The Guardian.
Ispunjavanje očeve želje
"Uvijek se želio vratiti. Sjećam se da sam pomislila: 'Pa dobro, tata, ja ću otići. Za tebe i za mene", započinje Amanda.
Ova 63-godišnjakinja, koja je odrasla u Engleskoj, nakon završetka srednje škole radila je kao PR stručnjakinja za videoigre. Nakon rada u jednoj agenciji, osnovala je vlastitu tvrtku za odnose s javnošću, specijaliziranu za pitanja okoliša. U tridesetima, dok je istraživala majčin tavan, Amanda je dobila ponudu da napiše knjigu, što ju je potaknulo na veliku životnu odluku. ''Zatvorit ću svoju tvrtku i uzeti pauzu“, prisjeća se.
Nakon toga napisala je knjigu, radila kao freelance PR stručnjakinja, zaljubila se i udala. U međuvremenu je kontaktirala British Antarctic Survey sa željom da posjeti njihov arhiv i ode u Port Lockroy, gdje je boravio njezin otac, no rečeno joj je da je za rad ondje potrebna diploma iz znanosti.
Amandi je uvijek bilo žao što nije studirala pa je u pedesetima upisala Open University i diplomirala znanost o okolišu. Kako bi povećala šanse za odlazak na Antarktiku, volontirala je kao vodič na pješačkim turama i pomagala u lokalnom muzeju u Ullapoolu, gdje danas živi. Ujedno se educirala za mentora, radeći ponajviše sa ženama koje prolaze kroz životne promjene.
Odlazak na Antarktiku
Bazu u Port Lockroyu danas vodi UK Antarctic Heritage Trust, koji svakog proljeća okuplja novi tim, a znanstvena diploma pritom nije uvjet. Amanda se prijavila i dobila dvomjesečni angažman kao voditeljica muzeja.
U studenom je otputovala u Ushuaiu u Patagoniji, odakle je brodom krenula prema Antatici. S manjim gumenjakom stigla je do Port Lockroya na otoku Goudier, na kojem žive kolonije gentoo pingvina. Smjestila se u zajedničku Nissenovu kolibu, a zatim posjetila Bransfield House, povijesnu zgradu u kojoj je njezin otac nekada živio, a danas je muzej.
"Kad sam prvi put ušla, vidjela sam njegovu fotografiju na zidu. Zaplakala sam. Bio je to tako čaroban trenutak", prisjeća se.
Na jednoj fotografiji njezin otac pozira dok se iza njega nadziru planine. Jednog dana je proučavala fotografiju i shvatila da je na pravom mjestu. "Stajala sam točno ondje gdje je i on stajao i bilo je nevjerojatno", dodaje.
Amanda se u siječnju vratila u Škotsku još uvijek puna dojmova s putovanja. "To mi je donijelo više samopouzdanja i spoznaju da se mogu nositi s teškim situacijama i prilagoditi uvjetima koji nisu laki. Živiš u vrlo skučenom prostoru, dijeliš spavaonicu s ljudima koje zapravo ne poznaješ i jednostavno nemaš kamo otići. U takvim uvjetima nema vode, a koristi se isključivo kamperski toalet", objašnjava.
Tijekom karijere je stalno morala voditi računa o izgledu i odijevanju, stoga je osjetila veliko olakšanje kada je to prestalo biti važno – tuširala se kad god bi imala priliku, a prezentacije je ponekad održavala i s vunenom kapom.
Amanda Barry objašnjava kako gubitak roditelja u mladosti ostavlja dugotrajan osjećaj čežnje i traženja bliskosti: "Cijeli život pokušavam nadoknaditi tu prazninu, i iako to nikada ne uspijevam u potpunosti, odlazak tamo bio je najbliže što sam ikada osjetila toj povezanosti."
POGLEDAJTE GALERIJU
POGLEDAJTE VIDEO: Anita iz Amerike se zbog hrvatskih korijena doselila u Istru: 'Jako sam sretna što smo se ovdje preselili'