Dinamu prijeti Viking Hrvat, žrtva vršnjačkog nasilja: ‘Rat je utjecao na mene, nismo imali što obući‘

Dinamo u utorak od 21.00 na Maksimiru igra prvu playoff utakmicu Lige prvaka protiv norveškog prvaka Vikinga, a dinamovcim će najveća prijetnja biti Hrvat. On se zove Zlatko Tripić, kapetan Vikinga i rođeni Riječanin. Joj, samo da ne bude ona tko će koga, ako ne svoj svoga... 

'NA PRAVOM SU PUTU' /

Jurica Vranješ: 'Vidim Dinamo u LP, a ključno za prolaz će biti da im se ne dogodi jedno'

Sigurno se pitate tko je Zlatko Tripić? Zlatko Tripić je ime koje danas s poštovanjem odjekuje stadionom u Stavangeru. Kapetan, vođa i ikona nogometnog kluba Viking, igrač čije prezime tisuće navijača skandiraju kao himnu. No, put do statusa legende bio je popločan izazovima koji nadilaze sportske arene.

Dijete bosanskih izbjeglica u bijegu od ratnog vihora, Tripićeva životna priča svjedočanstvo je o nevjerojatnoj otpornosti, pretvaranju boli u snagu i borbi protiv demona prošlosti koji su ga proganjali od najranijih dana u novoj domovini, Norveškoj. Njegova karijera nije samo priča o golovima i pobjedama, već o dječaku koji se usudio sanjati usprkos svemu i čovjeku koji danas koristi svoj glas kako bi pomogao drugima.

Djetinjstvo obilježeno strahom

Priča obitelji Tripić započinje bijegom od rata koji je zahvatio propalu Jugoslaviju. Zlatko je rođen u Rijeci drugog prosinca 1992. godine, dok je njegova obitelj bila u prolazu, tražeći sigurno utočište. Pronašli su ga u Lyngdalu, malenom mjestu na jugu Norveške. No, sigurnost od rata nije značila i život bez straha. Za malenog dječaka, koji je stigao u stranu zemlju, bio je to početak nove, osobne bitke.

"Bio sam žrtva vršnjačkog nasilja. Kao mali, osjećao sam snažnu diskriminaciju. Rat je snažno utjecao na mene. Kad je riječ o ratu, postoji malo toga goreg. Moji su roditelji morali napustiti zemlju u kojoj su proveli cijeli život i u kojoj im je živjela cijela obitelj", otvoreno je priznao Tripić godinama kasnije, prisjećajući se bolnog razdoblja. U okruženju koje početkom devedesetih nije bilo naviknuto na različitost, njegovo ime postalo je meta. 

Prilagoditi se životu u novoj zemlji nije bilo jednostavno zbog jezičnih i kulturnih razlika. Zlatko kaže da je obitelj Tripić u Norvešku stigla gotovo bez ičega, samo s odjećom na sebi. Vikingova desetka posebno pamti koliko je njegov otac naporno radio kako bi obitelji osigurao normalan život.

"Ako bi jednom od nas nedostajala majica, tata bi je skinuo i dao nam. Samo je želio da budemo dobro. To me inspiriralo. Želim jednoga dana biti isti uzor svojoj djeci", kazao je Zlatko Tripić i dodao: 

"Konstantno su me maltretirali zbog imena. Osim toga, bio sam najmanji u razredu, rođen u prosincu. U početku sam govorio i lоš norveški."

Svakodnevica je bila ispunjena tjeskobom. Zlatku Tripiću nije bilo lako, niti malo... 

"Plašio sam se mnogočega. Odmori su bili najgori. Stariji dječaci stajali su vani, čekali me i provocirali. Uvijek sam strepio od prozivke u razredu ili bilo kakvog spominjanja mog imena", ispričao je.

Pogrešan izgovor, namjeran ili ne, bio je dovoljan da pokrene lavinu izrugivanja. Njegovo prezime, koje danas s ponosom nosi, tada je bilo izvor poniženja.

Tama tog razdoblja dosegla je vrhunac jedne noći kada je Zlatku bilo petnaest godina. Nepoznata osoba pokušala je podmetnuti požar u njihovoj obiteljskoj kući. Plamen je zahvatio zid, a tragediju je spriječio susjed koji je uspio probuditi Zlatka lupanjem po prozoru. Obitelj se spasila, a policija je potvrdila da je požar bio podmetnut. Počinitelj nikada nije pronađen. Iako Tripić ne želi donositi zaključke o tome je li motiv bio rasistički, taj je događaj ostavio neizbrisiv ožiljak i postao još jedan podsjetnik na tamu s kojom se njegova obitelj suočavala.

Nogomet kao utočište i oružje

U svijetu ispunjenom nesigurnošću i strahom, nogometni teren postao je Zlatkovo jedino sigurno utočište. Tamo ime nije bilo važno, kao ni porijeklo ili visina. Važna je bila samo lopta. Brzo je pokazao izniman talent, a s vještinom su rasli samopouzdanje i osjećaj pripadnosti koji mu je u školi bio uskraćen.

"Imao sam sreću što sam imao nogomet, pa nisam bio potpuno slomljen od silnog maltretiranja i vrijeđanja. Mnogi nemaju takvo utočište i često razmišljam o tome. Ako mogu ispričati svoju priču i tako nekome pomoći, rado ću to učiniti", ističe Tripić.

Upravo je u tom razdoblju donio odluku koja će mu oblikovati život i karijeru. Odlučio je da će prezime koje su drugi koristili da ga ponize pretvoriti u simbol uspjeha.

"Da nemam strano porijeklo, nikada ne bih postao ovako dobar! U to sam potpuno siguran. Ugradio sam u to ogroman ponos. Moje prezime bio je način da me se omalovažava. Odlučio sam da to ime mora dobiti potpuno drugačije značenje. Nešto čime se ja i obitelj koja nas je spasila od rata možemo ponositi."

Ključnu ulogu u tom procesu odigrao je i njegov tadašnji trener, Jørgen Tengesdal, koji ga je pitao vidi li svoje ime kao prednost ili nedostatak. Ojačao je mladićevo uvjerenje da je upravo njegova različitost njegova najveća snaga. "Jørgen je bio u pravu", zaključuje danas Tripić.

Nogometni put vodio ga je kroz brojne klubove. Igrao je za Molde, Start, njemački Greuther Fürth, moldavski Sheriff i turski Göztepe. No, i taj put imao je svoje uspone i padove...

Nakon posudbi u Fredrikstadu i Startu, Tripić je karijeru nastavio u Njemačkoj, gdje je zaigrao za spomenutog drugoligaša Greuther Fürth. Ondje se ponovno našao u središtu pozornosti nakon nesreće u jednom noćnom klubu u Nürnbergu. Tijekom večernjeg izlaska pao je s visine od tri do četiri metra te ozlijedio glavu i kralježnicu. Policija je iste večeri intervenirala zbog tučnjave u klubu, ali je navela kako Tripić u sukobu nije sudjelovao.

Povratak kući: Rođenje legende

Godine 2018. Zlatko Tripić vratio se u Norvešku. Potpisao je za Viking, klub bogate povijesti koji se tada nalazio u drugoj ligi, na rubu financijskog kolapsa. Mnogi su taj potez smatrali korakom unatrag, no Tripić je imao viziju. "Ovaj pali velikan osvojit će nešto dok sam ja ovdje", izjavio je samouvjereno po dolasku. Nije zvučalo kao prazna floskula. U njegovim očima gorjela je vatra.

Gotovo proročanski, ispunio je obećanje. Kao kapetan, poveo je klub natrag u prvu ligu, a zatim do osvajanja Norveškog kupa 2019. godine. Njegov utjecaj na momčad bio je golem. Postao je motor ekipe, igrač s nevjerojatnim brojem asistencija i golova, pravi vođa na terenu i izvan njega. Vrhunac je stigao kada je Viking, nakon 32 godine čekanja, osvojio naslov prvaka Norveške. Tripić, dječak kojem su se rugali, podigao je pobjednički pehar dok je cijeli stadion skandirao njegovo prezime.

"Činjenica da je moje prezime prešlo put od nečeg ponižavajućeg, kada su ga namjerno pogrešno izgovarali, do toga da ga drugi sada pjevaju kao hvalospjev - to je jednostavno čarobno iskustvo", kaže on.

Unatoč klupskim uspjesima, jedan san ostao je neostvaren: nastup za seniorsku reprezentaciju Norveške. Bio je blizu, čak je i dobio poziv za takozvanu "hitnu reprezentaciju", ali ga je morao otkazati zbog koronavirusa u tadašnjem turskom klubu. Iako je imao mogućnost zaigrati za Bosnu i Hercegovinu, zemlju porijekla svojih roditelja, odbio je.

"Smatram se Norvežaninom. Ovdje sam proveo život. Kada su me iz bosanskog saveza kontaktirali dok sam igrao u Turskoj, zahvalio sam im. Za mene bi to bilo pogrešno. Nisam želio da Bosna bude moj drugi izbor", objasnio je, pokazujući duboku odanost zemlji koja mu je pružila dom.

Glas protiv tišine

Danas, Zlatko Tripić nije samo nogometaš. On je uzor i aktivist koji svoju platformu koristi za borbu protiv vršnjačkog nasilja. Uključio se u projekt "Skoleløftet" (Školski poticaj), gdje zajedno sa suigračima posjećuje škole i razgovara s učenicima o važnosti zajedništva i poštovanja. Njegova osobna priča daje mu kredibilitet koji nadilazi sportski autoritet.

Stručnjaci, poput istraživača Johannesa Finnea, potvrđuju da Tripićeva priča nažalost nije jedinstvena. "Biti zlostavljan tijekom vremena znači biti rastavljen, dio po dio. Oni koji zlostavljaju pokušavaju se uzdići na tuđi račun", objašnjava Finne. Tripić vjeruje da je uzrok takvog ponašanja često duboka nesigurnost.

"Mislim da su oni koji zlostavljaju često nesigurni u sebe. Žele se praviti važni, to je njihov način da budu 'cool'."

Supruga Zlatka Tripića, Anette Hovland, norveška je modna influencerica koju na Instagramu prati više od 90 tisuća ljudi, dok nogometaš ima nešto više od 17 tisuća pratitelja. Unatoč njezinoj većoj popularnosti na društvenim mrežama, Anette tvrdi da u Stavangeru prolaznici češće prepoznaju Zlatka. U jednom je intervjuu otkrila i njegovu manje poznatu stranu – osim što je uspješan nogometaš, Zlatko se bavi i fotografijom.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

Njegova poruka mladima je jasna. Različitost je snaga, a zajedništvo je ključ. Od poniženog dječaka iz Lyngdala do kapetana čije ime odzvanja Stavangerom, Zlatko Tripić dokaz je da se i najdublje rane mogu pretvoriti u izvor nevjerojatne snage. Njegova najveća pobjeda nije osvojeni trofej, već nada koju pruža svakom djetetu koje se danas osjeća nevidljivim i odbačenim.