Goluža nakon infarkta: 'Sad sam tea und kolač, a ne kaffe und kolač. Opet bih na klupu Hrvatske'

Slavko Goluža, najtrofejniji hrvatski rukometaš ikad, vratio se trenerskom poslu na klupu Bjelovara dva mjeseca nakon srčanog udara, kojeg je doživio za vrijeme utakmice Bjelovara protiv Nexea 2 iz Našica. 

Opušteno o svemu i svačemu

PRVI VELIKI INTERVJU /

Slavko Goluža nakon infarkta: 'Dogodilo mi se to na obljetnicu Saračeve smrti'

Sa Slavkom smo se dogovorili popiti kavu, a bivši hrvatski izbornik i proslavljeni reprezentativac odlučio je u jednom opuštenom razgovoru, otvoriti dušu. Dogovor je bio da pričamo baš kao na kavi. O svemu i svačemu... 

Našli smo se, stoga, na terasi jednog poznatog hotela, u neposrednoj blizini mjesta gdje je Slavko Goluža kao igrač Zagreba radio velike stvari i gradio uspjehe, a kao trener vječnog hrvatskog prvaka stvarao u klubu nešto opipljivo. Slavko je, kao i obično, na dogovor došao prvi. 

Taj nikad ne kasni na dogovor, barem potpisniku ovih redaka nikad nije kasnio. Kad smo došli, Slavko Goluža nije pio kavu nego čaj. To je još jedna novost u njegovom životu, ali idemo redom. Do čaja ćemo doći. Čaj u ovoj priči ima posebnu težinu, višestruku. Vidjet ćete zašto... 

Foto: PHILIPPE DESMAZES/AFP/Profimedia

Znači, Slavko Goluža vratio se na mjesto "zločina". 

"Pa, jeste li sumnjali u mene, da bi uopće i moglo biti drugačije?", govori u uvodu opširnog razgovora za portal Net.hr Slavko Goluža koji ispija guc čaja, nakon čega se nasmijao... 

Kako zdravlje, kako živite nakon srčanog udara?

"Bogu hvala, sve je u najboljem redu. Malo je rehabilitacija bila duže nego što se planiralo. Proveo sam deset dana u bolnici na Rebru. Poslije toga još bar mjesec i pol dana je bila rehabilitacija. Malo se odužila, ali u svakom slučaju zahvalan sam svim ljudima gore, doktoru Jošku Bulumu, dr. Blanki Glavaš-Konja i prof. Jadranki Šeparović Hanževački, cijelom timu, na brizi, na svemu. Ajmo reći, skrpali su me. Najvažnije da je sad sve OK, tako da sam krenuo tamo gdje se najbolje osjećam, a to je biti u dvorani. Bio sam već na dvije kontrole, sad u lipnju imam treću. Sve je OK, Bogu hvala". 

Kako je izgledala rehabilitacija?

"Bio sam kod kuće, odmarao, išao u šetnje. Zanemario sam neke aktivnosti, nisam išao u dvorani i mir, Božji mir."

Znači, bez rukometa se može...

"Ne može. Nikako. Svaki dan sam bio u kontaktu s mojim pomoćnikom u Bjelovaru".

Čekajte, vi ste na rehabilitaciji radili?

"Nisam se niti makao od toga, ali eto. Bio sam malo pošteđen ispočetka, ali poslije mi je dobro došlo da dođem malo u dvoranu, da pogledam. Nisam se izlagao poslu kao inače".

'Srčani udar koji sam doživio je bila mala opomena'

Nepopravljivi Slavko...

"Hahahaha... Dobro, nama je rukomet u krvi. Mi ne možemo bez toga. Stres je naš životni suputnik, naša svakodnevica. Mi ne možemo bez toga. Ovaj srčani udar koji sam doživio je bila neka mala opomena, da se počne misliti više na sebe nego na sve ostalo, ali dobro, Bože moj. Ima netko tko me uvijek čuva, a to je dragi Bog. Nikad ne znaš što ti se može dogoditi u životu. Zato treba uživati svaki dan."

Srčani udar je bila "mala opomena", mala? Malo veća... 

"Je, ali zanimljivo kako nikakve simptome nisam imao. Nalazi su bili svi OK, ali eto, dogodio mi se infarkt. Eto, jednostavno se tako dogodilo. A dogodilo se, zanimljivo, na dan godišnjice smrti pokojnoga mog prijatelja Zlatka Saračevića. Cijeli dan sam bio smušen, misleći na njega i na kraju se to meni dogodilo na isti dan, na dan kad je Sarač preminuo od srca", priča Goluža.

Što bi vam Zlatko Saračević rekao da je sad tu?

"Spusti loptu, dragi, spusti loptu malo. To su uvijek bile njegove riječi. Stvarno je bio čovjek koji je puno sa mnom razgovarao i puno mi je pomogao, još dok sam bio klinac, još dok je Sarač igrao u Francuskoj uvijek je govorio mali čekaj me, idemo van na piće, na kavu. Dugo smo se znali, dugo smo bili prijatelji. Skupa smo na kraju igrali, osvajali medalje. Puno toga smo zajedno prošli. I dobrog i manje dobrog. Uf... Često ga se sjetim. On je tu s nama, stalno i uvijek. Uvijek i zauvijek". 

Vratimo se mi na stres. Jeste li svjesni da vas stres doslovno može ubiti, pogotovo u situaciji u kojoj ste vi?

"Nastavio sam dalje živjeti normalno. Neke sam stvari izbacio."

Koje stvari ste izbacili?

"Što se tiče prehrane sam neke stvari promijenio. Isto tako, manje pijem kavu, više čaja. Izbacio sam gazirano i tako. Što se tiče hrane, ništa posebno. Nastavio sam s istom prehranom. Salata, tijesto, koji komad mesa. Malo se čovjek u životu opusti pa ne mari za sebe, ali evo, jedno u svemu tome sam popravio. Sad doručkujem, pa prije nisam nikad. Jer, nije dobro tablete piti na prazan želudac hehe."

Nama tema bila sa Slavkom na kavi, a on pije čaj...

"Hahaha... Što će sad biti, kakvih će sad biti izmišljotina. Bilo je kaffe und kolač, što će sad biti, tea und kolač?! Valjda će netko maštovit opet izmisliti kakvu priču, kao što je izmislio i tu. Nema, evo, ni kolača. Ovaj mali kolač sam dao vrapcu, vidite?!" - pokazao je Slavko na vrapca koji nam se približio. Sletio je na stolicu koja je bila za našim stolom, pa je nakon toga vrabac otišao čupkat keks koji mu je Slavko dao. Simbolika u pravom trenutku... 

Kad već spominjete to, kako sad gledate na tu priču kaffe und kolač, epizodu?

"Kao na izmišljenu priču. Ali, sad s ovako velikim odmakom, meni je to simpatično i za zezanciju. Zato sam i spominjem to, zato se zezam na račun toga."

Čim ste to spomenuli, htjeli ste se toga dotaknuti. Jeste li u kontaktu s Nenadom Kljajićem danas?

"Nemam pojma o kome pričate hahahahaha...."

Znači, silenzio stampa...

"Imam svoj stav".

Je li vam se Nenad Kljajić javio nakon što ste dobili srčani udar?

"Ne trebaju se meni takvi ljudi javljati. Gdje sam stao?"

Kod stava...

"Da, imam svoj stav, imam svoje ime i prezime, prema tome... Svi ljudi koji me znaju znaju kako sam reagirao i kako ću i dalje reagirati. To je iza mene, ne želim uopće o tome više pričati". 

Dobro, ali sami ste se toga dotaknuli, pa mi odgovorite na jedno pitanje. Kad se to dogodilo, taj skandal s kaffe und kolačem koji je odjeknuo, kako ste to doživjeli?

"Meni to nije bilo ružno, meni je to bilo smiješno. Meni je to više kao zezancija. Bila je to izmišljena priča iz čiste ljubomore, a znate da kad ponovite laž pet - šest puta, ona postaje istina. Ružno je bilo u medijima, ali vjerujem da je dosta ljudi osudilo to jer je bilo zločesto. Nisam ga nakon toga zvao (Nenada Kljajića op.a), ali samo znam da su njegova mama i sestra mene nazvale, ispričale se. Nećemo o tome više, stvarno ne želim. Ne znam zašto sam se toga uhvatio. To je za mene završena priča. Sad će biti tea und kolač, a ljudi kakvi su, odmah zagrizu za nešto, osuđuju, Sve se danas svelo na ogovaranje, kako iza leđa nekom nešto pričati, ali dobro. Sve je to oprošteno, sve je to iza mene, idemo dalje. 

Dičite se time da ste vjernik. Zar nije vjerski i ljudski opraštati?

"Sve je oprošteno. Sve je to iza mene i idemo dalje. Ja sam oprostio, ali nisam zaboravio. Niti ću".

'Danas se izgubilo poštovanje i respekt prema svemu'

Danas je neko drugačije vrijeme očito...

"Izgubilo se poštovanje i respekt. Općenito, na svim i u svim područjima u životu". 

Imate li osjećaj da ste se ponovno rodili nakon srčanog udara?

"Nemam i ne gledam to tako. Ja sam samo, kad mi se to dogodilo, krunica je bila u mene u ruci. I što dragi Bog da. Predao sam se njemu u ruke i znam da sve u životu što sam radio, radio sam sa srcem, emocijama. Nikom u životu nisam nešto loše učinio. Predao sam se u Božje ruke i Bogu hvala, ispalo je sve kako sam htio. Nemam osjećaj ili percepciju sad nekog reza, novog početka, nečeg novog. Više su se ljudi oko mene zabrinuli nego ja. Dobro, mi sportaši smo takve glave. Idemo nekad glavom kroz zid. Žao mi je mojih oko mene što su se zabrinuli, ali eto, dragi Bog je svoje učinio i tu smo. Pijemo čaj, a ne kavu hehe". 

Koji je do infarkta bio vaš najveći porok?

"Jutarnja kava. Nisam nikad pušio ni pio alkohol. Svi koji me poznaju ostali su u čudu, bilo im je čudno kako se srčani udar može nekom dogoditi tko ne pije, ne puši. Stres je učinio svoje, godinama se to skupljalo i moralo je negdje izbiti."

Kako ćete se sad boriti sa stresom, u trenerskom poslu konstatno je prisutan stres?

"Stres je i kad uđeš u auto i voziš ga".

Dobro, ali nije to ta razina stresa...

"Nije, ali najveći stres koji sam doživio je bio na klupi Hrvatske kao izbornik pet godina. Koliko je tada nepravde bilo, što sam sve doživio, kakve sam napade doživio, koliko se toga o meni napisalo što nije bilo istina. Naravno, ne samo to. Tu je i smrtni slučaj majke, smrt Sarača... nagomilalo se previše toga. Negdje je moralo izbiti. Ali, pozitivan sam. Ne gledam na sve tako negativno. Gledajte, od svoje 18. godine, kad sam došao u Zagreb, stalno sam pod nekim stresom. Dok si mlad, to ide, ali mi smo već u godinama kad se trebamo paziti, ići na kontrole, ali stvarno nikad nisam imao neke probleme. Prihvatio sam srčani udar kao nešto što se očito moralo dogoditi. Sad se treba malo pripaziti i to je to. Tu sam među vama. Nećete me se samo tako riješiti", nasmijao se Slavko i popio malo čaja.

Kad je majka umrla?

"Krajem rujna 2025. Nisam tip koji će kukati i plakati, nego držim sve u sebi."

Od čega je majka umrla?

"Godine"....

Koliko je imala godina?

"83. Sve se to nakupilo. Jedna je majka. Jako me pogodilo. Bez obzira na godine i što smo svi na neki način bili spremni, čekali taj trenutak, ali čovjek nikad ne može biti spreman. Možda sam trpio previše toga u sebi i to je moralo negdje izaći."

Vaša emocija je isto dosta destruktivna za vas osobno...

"Je i znam to, ali jednostavno sam takav. Ne mogu biti hladan kao špricer na nepravdu. Brzo reagiram, ali brzo se i ohladim. To je moj život, to sam ja. Bila je prva utakmica koju sam vodio sad i doktorica Konja mi šalje poruku - gospodine Goluža, vrijeme je za Normabele. Nasmijala me poruka. Treba raditi na sebi, kako maknuti stres. Odvojiti bitne od nebitnih stvari".

Svakom je njegov križ najteži...

"Mislim da mi je dragi Bog dao križ koji mogu nositi, a kad ga ne budem mogao nositi, on je tu da mi pomogne. Tako na to gledam".

'Volim svoju vjeru, poštujem tuđu'

Stalno spominjete Boga i pozivate se na njega. Idete li redovito u crkvu?

"Idem, ali ne svake nedjelje, moram biti iskren i to reći. Vjernik sam, katolik, volim svoju vjeru, poštujem svoju vjeru, poštujem i druge vjere, prema tome takav sam vjernik da mi sad dođe situacija da odem u crkvu, kad mi dođe, odem. Živim na Trešnjevci u Zagrebu, volim otići u crkvu Svetog Josipa da nađem svoj mir. Da se pomolim za sebe, obitelj, prijatelje. I nedjeljom volim otići u crkvu. Ponosan sam na svoj katolički odgoj. Ne znam kakav je to čovjek bez vjere, da netko me vjeruje u nešto."

Što mislite, kakva je percepcija javnosti o Slavku Goluži?

"Ljudi puno toga i čitaju, a ja sam u nekim situacijama tako oslikan, opisan, o meni se tako pisalo da nisam mogao vjerovati da se to tako piše. Ali opet, ti ljudi koji su takve stvari pisali o meni na kraju su došli i rekli oprosti. Bilo je teško reći, ali su rekli oprosti. Ja sam uvijek znao i sad znam tko sam i što sam. Sigurno da sam i ja nekog u životu povrijedio, ali to nije bilo iz zle namjere. To je bilo nesvjesno. O meni se pisalo jako puno neistina, bilo je tu puno nutemeljenih kritika, baš puno, napada na mene, ma svega".

Kako ste se protiv toga borili?

"Maknem se na stranu i gotovo. Neka pišu što god hoće, njima na dušu. Istina kad tad izađe na vidjelo. Ne želim se vraćati na to, to je iza mene. S tim ljudima sam neke stvari izgladio. Nisam ni ja u nekim stvarima bio anđeo. Neke stvari sam i ja brzopleto rekao. Bože moj, na greškama se uči". 

Koliko ste poruka dobili kad vam se dogodio infarkt?

"Negdje oko 1000 poruka. Nisam svakom ni mogao odgovoriti, ali hvala svima na brizi. Svi igrači koje sam trenirao, suigrači s kojima sam igrao, bili su uz mene, slali mi poruke, zvali me. I dan danas me znaju nazvati i pitati kako sam".

U teškim situacijama se vidi tko je pravi prijatelj...

"Stara izreka. Onaj koji je pravi, tu je".

Je li tako bilo i u vašoj situaciji?

"A dobro, gledajte. Sa svima sam u korektnim odnosima. I jesam se iznenadio i nisam. Svi su skočili, od ljudi iz RK Zagreba, od Saveza, svi su bli na dispoziciji. Još jednom svima njima hvala". 

Vratimo se na reprezentaciju Hrvatske. Bi li opet htjeli biti izbornik Hrvatske u rukometu?

"Nadam se da će tako i biti. Ako dragi Bog tako bude htio, bit ću opet izbornik Hrvatske. Ako se stvari poslože, zašto ne jednog dana opet voditi rukometnu reprezentaciju Hrvatske. Vidjet ćemo. Trebao sam već biti, smatram da sam zaslužio još jednu šansu nakon svega što sam napravio za Hrvatsku, nakon svih medalja kao izbornik Hrvatske u rukometu, ali dobro. Tako je, kako je."

'Sve bih dao da ponovno budem izbornik Hrvatske. To mi je san'

I unatoč stresu bi htjeli biti opet izbornik, nakon srčanog udara kojeg ste doživjeli?

"Ma, unatoč svemu. Nema veće časti i ponosa nego biti izbornik svoje zemlje. Idemo opet još jedan krug, pa što bude".

Hoće li srce izdržati i drugi put tu količinu stresa, pogotovo sad nakon što je dobilo od infarkta na poklon premosnicu? Nije to zezancija...

"Sve bih ponovio samo da još jednom budem izbornik Hrvatske. Nema veće časti nego igrati za svoju zemlju i voditi ju kao izbornik. To je za mene ostvarenje sna".

Foto: JAVIER SORIANO/AFP/Profimedia

Sve bi ponovili, zezate se?

"A što bi trebao? Svi znaju kakav sam. Sanjam o tome da opet sjednem na klupu Hrvatske, ali otom - potom. Jednog dana."

Imate "'samo" jednu premosnicu.

"Samo jednu".

Kažete nije niti za spomenuti...

"Hahahaha, ma da. Ispod tri nećemo ni spominjati. Dobro došao u klub, kako se ono kaže. Ma, to je danas postalo rutinski. Ne treba gledati negativno, treba biti pozitivan i pozitivno koračati naprijed". 

Znači, Slavko Goluža ima novih rukometnih izazova...

"Hvala Bogu da ih ima. I u RK Bjelovar i na klupi hrvatske rukometne reprezentacije. Naravno da bi opet htio i da želim biti izbornik seniorske muške reprezentacije Hrvatske".

Osim Sigurdssona koji je prvi put izbornik, bilo je na izborničkoj klupi Hrvatske rotacija...

"Centrifuga kažete hehe. Vidjet ćemo. Sve to ide u rok službe. I ima tu stresa, da, ima ga jako puno. Ponekad ga mi sami sebi stvorimo, ponekad ga vi novinari napravite".

Naravno, ali morate se i vi treneri, igrači, sportaši općenito, znati nositi s novinarskim kritikama...

"Ja sam prvi za kritiku i da me se kritizira, ali kritike moraju biti argumentirane. 

Kako gledate na trenutnu situaciju u hrvatskom rukometu?

"Medalje su tu i to je najbitnije. Na koji način, nije bitno. Bitno je da su one tu. Sve pozitivno. Nema se tu što previše pričati."

'Digla se nepotrebna hajka oko dočeka'

Rekli ste medalje su tu i to je najbitnije. Nije bitno na koji način. Na što točno mislite?. Budite precizniji molim vas...

"Bože dragi, pa igrali smo SP u Hrvatskoj. Energija koju smo imali s tribina, to je bio ključ na putu do svjetskog srebra. To je ponijelo momke koji su izvukli maksimum iz sebe. Imali su par utakmica u kojima smo visili, ali bez takvih utakmica nema ni medalja. Ništa nije lako, ali ta energija s tribina je bila presudna".

A bronca na Europskom prvenstvu ove godine?

"Tu nam se ždrijeb poklopio, poklopio nam se ždrijeb i na SP-u, ali ne treba sad bacati blato na medalje. No, činjenica da su nam se poklopile neke stvari. Nama je na EP-u, kad pogledamo suparnike, bio otvoren put do polufinala. Ždrijeb je bio takav, pomazio nas je, nismo mi izvlačili kuglice, drugi su. Nekad te sreća pomazi, nekad nemaš sreće nego imaš težak put. Tko te pita, medalja je tu."

Dagur Sigurdsson je kao izbornik uzeo dvije medalje s Hrvatskom. Položio je ispit. 

"Ne bih previše htio komentirati izbornika i ocjenjivati ga. Ono što za njega mogu reći da su medalje tu. S tri velika natjecanja uzeo je dvije medalje. Eto, sad ima dočeka za bronce, a prije ih nije bilo hahaha. Šalim se malo, naravno. Dečki su to zaslužili. Meni je drago da su imali doček, drago mi je da je medalja tu. Drago mi je da je Hrvatska ponovno prodisala s našim momcima. Malo je samo zasmetala ta neka hajka što se stvorila u vezi tog dočeka, politička hajka, bezvezna hajka. Kao što sam baš vama rekao u intervjuu odmah nakon osvajanja bronce i pobjede protiv Islanda u toj utakmici za treće mjesto na turniru, ako žele romske trubače, zovite ih. Junaci su zaslužili da im se ispune želje. To je takav dan i ne treba se previše o tome pričati. Oni su to zaslužili, rukomet je to zaslužio. Ljudi su zaslužili jedan pravi spektakl kakav je i bio, doček koji priliči takvim uspjesima. U toj cijeloj priči ništa negativnog ja nisam vidio, ali sve se to diglo na bespotrebnu razinu."

Neki misle da su igrači sami ispolitizirali čitavu stvar zato što su inzistirali da im na dočeku pjeva Thompson i kako, navodno, nisu htjeli slaviti bez Thompsona.

"Mislim da je pravo igrača da izraze svoje želje. To je moje mišljenje. Tako je bilo i s našom generacijom 2003. nakon zlata na SP-u u Portugalu". 

Svojedobno ste, točnije prije dvije i pol godine u podcastu Net.hr Maksanov korner, ispričali priču oko vašeg dočeka uz Thompsona. 

"Jesam i zato se ne bih htio ponavljati. Nisam Thompsona tad samo ja doveo na Trg nego svi mi. Kao što me ni tad nije zanimalo tko je bio na vlasti, a bio je SDP, tako me ne zanima ni sad kad je HDZ. Svi dobro znaju tko sam, što sam, odakle sam, prema tome u datom trenutku se ne treba na takve stvari uopće gledati. Nažalost, bez politike se ne može. To je tako, gdje nema toga?"

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Mislite da politike u sportu ima i u zapadnim zemljama?

"Normalno da ima, samo što se tome ne daje tolika važnost".

I nemaju Thompsona. Thompson kao da je kriv za sve... 

"Uvijek se nađe nešto da se počne pisati o tome. Nikad nisam vidio da je on na takvim događajima, dočecima, okupljanjima, pjevao nešto i vikao to što je vikao. Nije ni sad. Prema tome. Ali, zanimljivo da je napravio dva - tri koncerta u Zagrebu", nasmijao se Slavko Goluža i nastavio:

"Malo se šalimo. Ne bih se u to htio miješati, pametovati. Smatram da je to takav dan gdje su dečki zaslužili doček i to je to".

Ajmo mi na sportske teme. Kako je voditi Bjelovar, klub koji nije u prvoj ligi i nije na razini jednog Zagreba i Nexea, klubova koje si ti vodio, ali ni MRK Sesvete Triglav Osiguranje?

'Prezadovoljan sam u Bjelovaru, idemo po Premijer ligu'

"Ako netko netko želi, ima viziju, dođe se do prve lige, do boljeg rezultata. Prezadovoljan sam. Bili smo treći i bio je cilj ući u borbu za Premijer ligu. Direktno ili kroz kvalifikacije. Mi smo taj cilj ispunili. Došli smo u tu situaciji. To nam je i bila želja i sad ćemo dati sve od sebe da napravimo dobar rezultat i pokušamo ući u ligu s najboljima u Hrvatskoj u rukometu. Istina da smo desetkovani, da smo ostali bez najboljeg igrača, bez Lucijana Bure, to je takav peh bio da je to neponovljivo. No, nema mjesta plakanju, nešto ćemo smisliti. Utrenirat ćemo se dobro, dati sve od sebe i vidjet ćemo gdje će nas to odvesti. Hoće li to biti dovoljno za jednu kvalitetnu momčad kao što je Zamet, momčad koja je svakog tjedna u puno većem podražaju nego što smo mi, momčad koja ima širi roster od nas, vidjet ćemo. Bjelovar će dai sve od sebe protiv Zameta koji ima i jako dobrog trenera. Jako ga dobro znam, bio mi je pomoćnik. Poštujem i Slavena Radića i njegovu momčad, ali Bjelovar se neće predati. Ono što želim je da moji igrači daju maksimum."

Koji su najveći izazovi voditi Bjelovar?

"O Bjelovaru ne treba trošiti riječi. RK Bjelovar je rukometna institucija, osvajač Lige prvaka. Velika su imena ponikla u klubu. Od Pribanića, od Horvata koji je bio najbolji na svijetu, Vidovića, da ne nabrajam sad. Bjelovar je rukometni grad s povijesti. To se treba i cijeniti i poštovati. Meni je veliki motiv bio na zamolbu predsjednika i gradonačelnika, na zamolbu, da dođem i pomognem im. Zašto ne? Bolje i to raditi, nego sjediti kod kuće i ne raditi ništa. I ispijati kave. Mi u Bjelovaru već jesmo napravili rezultat, ali meni je bio motiv da RK Bjelovar bude bolji nego što jest kad sam ja došao, a sad mi je motiv da uđe u prvu ligu. Prije mene Bjelovar nije bio u toj situaciji. Imao sam motiv dići ekipu i igru na višu razinu. Bilo bi fenomenalno da uđemo u Premier ligu, ali neće biti ni smak svijeta ako ne uđemo. Srce mi je puno kad vidim da ono što treniramo, da je to iz dana u dan sve bolje". 

Srce je puno kažete. Pustimo sad srce, dosta je propatilo...

"Hahahaha, baš. Nećemo ga zamarati više hahahaha", zaključio je Slavko Goluža.