Planirano u Zagreb, slučajno u diplomaciju: Kosovski veleposlanik o životu Albanaca u Hrvatskoj
Priča o Albancima u Hrvatskoj tako ostaje priča o upornosti, prilagodbi i generacijama koje su ovdje pronašle svoj dom
Od Majke Tereze i Vlade Gotovca do Tina Ujevića i Miroslava Krleže - neočekivane su priče koje smo doznali od veleposlanika koji između dvije domovine gradi svoj život u Hrvatskoj. U rubrici Bez Protokola govorimo o Kosovu kroz kavu, običaje i život, ali i njihovog veleposlanika u Zagrebu.
Priča o Albancima u Hrvatskoj ne počinje diplomacijom, nego radom i dolascima koji su kroz desetljeća oblikovali čitave obitelji. Danas u Hrvatskoj živi oko 13 tisuća Albanaca, a veze između dvaju naroda sežu stoljećima unatrag. Mnogi su dolazili kao studenti ili obrtnici, osobito zlatari, i upravo su u tim zanimanjima gradili svoje prve korake.
"Ovdje su Albanci dolazili kao studenti, kao zlatari…", kaže veleposlanik Kosova u Hrvatskoj Martin Berishaj.
Među njima je i zlatar Jozef Gjoni, čija je obitelj u Hrvatskoj već 70 godina. Njihova priča tipična je za mnoge – počela je dolaskom djeda, nastavila se kroz generacije i pretvorila u stabilan obiteljski život. "Moj djed je najprije došao, pa baka, pa moj tata… i tako redom", prisjeća se Gjoni.
Od Crne Gore do Slovenija pa u Hrvatsku
Sličnu priču, ali iz drukčije perspektive, ima i veleposlanik Kosova u Hrvatskoj Martin Berishaj. Rođen kao deveto dijete, podrijetlom iz Crne Gore, karijeru je započeo u akademskom svijetu kao profesor u Ljubljani, a danas Zagreb smatra svojim domom. Njegov dolazak u diplomaciju bio je, kako kaže, gotovo slučajan. "Rekli su mi – dosta si radio za druge, trebaš raditi za Kosovo", prisjeća se.
Unatoč diplomatskoj karijeri, privatno je donosio odluke koje naglašavaju integraciju. Tako je sina upisao u državnu gimnaziju, a ne međunarodnu školu, uvjeren da je to najbolji način za prilagodbu. "Htio sam da ide u državnu školu", kaže. Danas, iako u početku nije znao hrvatski, njegov sin postiže izvrsne rezultate.
Berishaj ističe i snažnu povezanost s hrvatskom kulturom, osobito književnošću. "Krleža je za mene alfa i omega", govori.
O vlastitom identitetu kaže: "Ja sam Albanac rođen u katoličkoj obitelji." Među iskustvima koja su ga posebno obilježila izdvaja susret s Majkom Terezom. "To je bila mala žena s velikom rukom", prisjeća se.
Govoreći o Kosovu danas, naglašava specifičnosti njegova razvoja. "Kosovo ima euro… Kosovo nije u NATO-u, ali NATO je u nama."
Na kraju, ono što povezuje sve ove priče jest osjećaj pripadnosti i kontinuiteta. Albanska zajednica u Hrvatskoj nije samo dio povijesti migracija, nego i aktivan sudionik društva – kroz rad, obrazovanje i svakodnevni život. Priča o Albancima u Hrvatskoj tako ostaje priča o upornosti, prilagodbi i generacijama koje su ovdje pronašle svoj dom.