Kolinda Kolar: 'Sutkinje koje su radile na slučaju Kristijana Aleksića primaju prijetnje smrću'
Ubojstvo Luke Milovca otvorila je brojna pitanja oko propusta u pravosuđu, o čemu smo razgovarali s Kolindom Kolar, dopredsjednicom Hrvatske udruge sudaca
Ubojstvo Luke Milovca otvorilo je brojna pitanja o funkcioniranju sustava i propustima koji su doveli do ove nezapamćene tragedije.
Ministar pravosuđa Damir Habijan najavio je zakonske promjene te je napomenuo da se razmišlja o doživotnom zatvoru. Također, najavljuje i stroži nadzor nad počiniteljima teških kaznenih djela.
O svemu tomu razgovarali smo s Kolindom Kolar, dopredsjednicom Hrvatske udruge sudaca.
Kako ste Vi i ostali suci u Udruzi doživjeli sve ovo što se događalo proteklog tjedna?
Jako teško, jako smo svi potreseni. Ja sam došla ovdje ispred Udruge hrvatskih sudaca, ali došla sam i kao prvostupanjska sutkinja koja je do nedavno radila na prvom stupnju na obiteljskim predmetima. Mislim da ne treba posebno objašnjavati što znači rad na takvim predmetima, to je sve vrlo slično i problematika je vrlo slična.
Već danima javnost, a najviše građani Drniša poručuju da je sustav zakazao i da ih nije zaštitio? Što je u sustavu pošlo krivo da se dogodila ova tragedija?
Mislim da je teško pronaći jedan odgovor i jednog krivca. Možda bi nam svima bilo lakše kad bismo to mogli, ali nažalost mislim da ne možemo. Mi puno razgovaramo među sobom otkako se ovo dogodilo i nekako uvijek dolazimo do istog zaključka - da je problem sustavni, od naše međusobne komunikacije, od izmjene informacija, od preopterećenosti u radu sudaca. Tako da, možda bi ipak trebali svi zajedno sjesti i razgovarati kako konkretno učiniti da taj sustav bude i učinkovit, ali i siguran.
Izmjenjujete li vi suci među sobom informacije?
Na pojedinim sudovima, na pojedinim odjelima da. Ovisi kako, imamo mi svoja usavršavanja, imamo sve, ali generalno - ovako službeno, teško. Mi imamo ono što imamo u nekakvim službenim dopisima pa za to prođe vrijeme.
Odgovornost ide u smjeru dvije sutkinje na općinskom sudu u Šibeniku, traži se stegovni postupak, ministar pravosuđa kaže da te dvije sutkinje "zaslužuju najoštriju sankciju" - slažete li se?
Mi kao udruga smo u kontaktu s kolegicama i stvarno im dajemo podršku zato što znamo da se to moglo dogoditi bilo kome od nas. Pogotovo nama koji radimo obiteljsko ili kazneno, mi znamo koji je to teret odgovornosti i kako izgleda taj rad stvarno svakoga dana. One su počele primati prijetnje smrću i to vrlo ozbiljne prijetnje. One su prijavljene policiji i ja zaista ovim putem molim da to stane jer mislim da nije odgovor da netko još strada. Stegovni postupak, ministar ga je pokrenuo, on je na to ovlašten, on ima svako pravo smatrati da je to jedno od rješenja. Državno sudbeno vijeće je jedino tijelo koje o tome može odlučivati, a Udruga će biti uz kolegice da u tome ne budu same.
Nakon inspekcije navedeno je da su neuredno obnašale dužnost, da je kod jedne od njih taj predmet stajao više od šest mjeseci, a kod druge sutkinje godinu i šest mjeseci. Koliko se često takve situacije događaju u sudskoj praksi, ima li toga još?
Ja inspekcijski nadzor ne mogu komentirati, niti sam vidjela dokument, niti mislim da sam pozvana da to komentiram. Odgovor na ovo pitanje bi vam najčešće bio - suci su preopterećeni. Ja bih iskoristila ovu priliku da kažem što to znači u stvarnosti kad mi kažemo da smo preopterećeni. Na primjer, u obiteljskim predmetima ja kao sutkinja sam dolazila svaki dan u sudnicu potpuno svjesna da ne mogu napraviti sve što je hitno. Na dnevnoj bazi se događaju situacije, na primjer, mi smo imali situacije izdvajanja djece iz obitelji jer su djeca životno ugrožena i trebate rješenje da roditelji ne mogu doći po njih. Što god da sam ja u tom trenutku radila, ostavljam sve i pišem to rješenje, ako treba i do deset navečer, da roditelji ne mogu doći po tu djecu. Znam li ja u tom trenutku da u bilo kojem drugom hitnom predmetu se može dogoditi nešto loše? Apsolutno i svaki dan i mi svi s tim živimo.
Ima li rješenja za to?
Mi sigurno imamo previše predmeta po sucu, to je sigurno. Ono što je problem je da u ovakvim najosjetljivijim granama prava - obiteljsko i kazneno, tamo je skoro sve hitno. Vi vječno morate vagati što je hitno i onda to gledate ili po vrsti predmeta ili po tome kako je spis označen ili po tome što imate konkretno u spisu pa da procijenite. Ponekad naprosto ne znate, ponekad shvatite na trećem ročištu ili na prvom ročištu kada stranke dođu s čime se vi zaista suočavate.
Kako inače u praksi sve to izgleda, kako znate što je hitno? Prema podacima Ministarstva pravosuđa samo dvoje ljudi u ovom trenutku služi najveću kaznu zatvora od 50 godina.
Ja sam pričala s kolegama koji rade kazneno, s obzirom na to da ja ne radim kazneno. Oni tvrde da se zadnjih 5 do 10 godina politika stvarno promijenila u kažnjavanju i da su kazne bitno strože. Ako gledamo samo zadnjih šest mjeseci, u prosincu je izrečena kazna zatvora od 50 godina na Županijskom sudu u Zagrebu za ovaj događaj koji se dogodio u Prečkom. Ovaj mjesec je na Županijskom sudu u Varaždinu izrečena kazna zatvora od 50 godina za ubojstvo koje se dogodilo u Međimurju. Tako da u šest mjeseci imamo izrečene dvije kazne. Nije da suci nisu prepoznali to kao alat, ali ovaj predmet problematizira sve one ljude koji se sad nalaze u zatvoru, sve one ljude koji će tek izaći iz zatvora i to treba sad rješavati.
U Drnišu smo imali slučaj da sustav nije reagirao dovoljno snažno kada je policija prijavila čovjeka koji je već ranije nekoga ubio. To nije čest slučaj?
Nije, samo je pitanje imate li vi i u kojem trenutku o tome informacije. Jer se problematiziralo i pitanje prekršaja, vođenje prekršajnog postupka. To su kolege, neovisno o ovom slučaju, jer ne želim pričati o konkretnom predmetu, ali događalo se i ranije da su kolege suci molili i pisali dopise da im se u prekršajnim postupcima omogući uvid u kaznenu evidenciju, jer oni taj uvid nemaju. I što se dogodi? Vi imate podatak da osoba nije ranije prekršajno osuđivana. Vama taj podatak ne znači ništa. I druga stvar, često se problematizira ovaj koncept "svi su znali". E sad, ako mi pričamo o ljudima koji su neka djela počinili ili su za njih osuđeni u vrijeme kad su suci, koji danas postaju suci, imali 10, 13 ili 15 godina, možda nije realno očekivati da su baš svi sve znali. Tako da nekako to treba sustavno i formalno riješiti.
Svakako bi trebali znati, to je sigurno.
Ali bi trebali znati službenim putem. Ne bi trebali znati tako da guglaju ili tako da im je rekao netko od prijatelja.
Ali u svakom slučaju nadamo se da će se uspjeti prevenirati, da se ovakve stvari više ne događaju i da ćete vi kao suci pomoći društvu u tome.
Mi smo svjesni svoje odgovornosti i to je naša velika želja. Tako da ćemo sa svoje strane napraviti sve što možemo da u tome pomognemo.