U zadnjih 10 godina promijenili su pet premijera: Sada im prijeti scenarij Grčke ili Italije
Posljednji laburistički premijer koji je pobijedio prije Starmera bio je Tony Blair. Kada je došao na vlast 1997., Ujedinjeno Kraljevstvo imalo je veće gospodarstvo od Kine
Šestero ljudi imalo je zadatak voditi Ujedinjeno Kraljevstvo u posljednjih 10 godina. I nisu uspjeli "preokrenuti" zemlju.
Iznimno nepopularan premijer Keir Starmer, kojeg njegova vlastita stranka i zemlja okrivljuju da nije ispunio standarde koji se očekuju od vođe i, još gore, da nije podigao životni standard i raspoloženje običnih birača - bio je podvrgnut sada već ritualnom odbacivanju od strane vlastitih zastupnika i viših saveznika.
Tjednima nakon što je osigurao uvjerljivu pobjedu na izborima 2024., Starmer je obećao da će biti iskren s biračima o tome "koliko će ovo biti teško. I iskreno, stvari će se pogoršati prije nego što se poboljšaju."
Posljednjih dana, nakon katastrofalnih rezultata njegove Laburističke stranke na lokalnim izborima, britanski premijer odbio je pozive da odstupi i rekao: "Neću pobjeći od posla za koji sam izabran u srpnju 2024. Neću gurnuti zemlju u kaos.” Dodao je da je njegova vlada "desetogodišnji projekt”.
Padne li Starmer, bit će to šesti britanski premijer u 10 godina koji je podbacio u onome što počinje nalikovati na jednu od najmanje poželjnih pozicija u globalnoj politici.
Je li Ujedinjeno Kraljevstvo efektivno neupravljivo i zbog čega?
Nije uvijek bilo ovako
Britanija, gospodarstvo G7 i bivši globalni hegemon, sve je više slika političke nestabilnosti i ekonomske stagnacije, piše Politico. Pogođena je, kao i mnoge druge, vjetrovima koji pušu iz većih ekonomskih ili vojnih sila poput Amerike, Kine i Rusije, zemlja ima niz vlastitih problema.
Jedno je ipak očito: Andy Burnham, Wes Streeting ili tko god sljedeći preuzme funkciju premijera, mogao bi imati jednakih problema u pokušajima da nekoga usreći.
Nije uvijek bilo ovako. Posljednji laburistički premijer koji je pobijedio prije Starmera bio je Tony Blair. Kada je došao na vlast 1997., Ujedinjeno Kraljevstvo imalo je veće gospodarstvo od Kine, bilo je vodeća članica rastućeg trgovinskog bloka Europske unije i približavalo se vrhuncu proizvodnje nafte i plina u Sjevernom moru. Blair je vodio Veliku Britaniju 10 godina.
Gotovo tri desetljeća kasnije, Starmer je naslijedio zemlju koja se nikada nije stvarno oporavila od ekonomskog šoka financijske krize 2008., ugrožena je od strane Rusije i sada se oslanja na uvoz za svoju energetsku sigurnost. Tako je u srijedu Velika Britanija dozvolila uvoz dizela i kerozina proizvedenih od ruske nafte, ublaživši sankcije u uvjetima skoka cijena goriva koji opterećuje avioprijevoznike i kućanstva.
Međutim, nije pronađen trajni lijek za ogorčenost mnogih zajednica (izvan Londona, cvjetajućeg financijskog središta) koje su tijekom nekoliko desetljeća svjedočile neumoljivom preseljenju tradicionalnih proizvodnih uloga u inozemstvo, dok se globalno gospodarstvo naginje prema Kini i drugim silama u usponu.
"Imali smo prilično nevjerojatan niz od sredine do kraja 1980-ih, kroz 1990-e, pa sve do sloma [2008.]", rekao je Jim O'Neill, bivši glavni ekonomist Goldman Sachsa i bivši ministar financija, koji je skovao termin "BRIC" kako bi opisao ekonomske sile koje su osporavale zapadni svjetski poredak - onaj isti koji je Britanija pomogla izgraditi.
Tada se sve promijenilo, tvrdio je O'Neill. "Zemlja je imala užasne rezultate produktivnosti od financijske krize", rekao je. "To se povezuje s... nedostatkom rasta realnih plaća i preuveličava osjećaj onih koji su zaostali zbog povijesnog pada proizvodnje."
Paul Johnson, bivši direktor utjecajnog think tanka Instituta za fiskalne studije, slaže se, pišući u Timesu prošli mjesec da se britanski problemi mogu pripisati niskom rastu i nejednakosti u prihodima, posebno između Londona i ostatka zemlje. "Dva desetljeća ekonomske stagnacije stvorila su frustracije koje su se držale prigušenima dok je većina ljudi uživala u poboljšanjima životnog standarda - kao što je to bio slučaj do sredine 2000-ih", napisao je.
Brexit i sve to
Britanska sveučilišta i dalje su globalno poznati istraživački centri i dala su zemlji šansu da jaše valove umjetne inteligencije i tehnološke revolucije do gospodarskog rasta - iako su to maleni valovi u usporedbi s Kinom i SAD-om. Međutim, zemlja je pretrpjela ekonomski šok Brexita, nespretan odgovor na pandemiju Covida, dvije energetske krize izazvane ratovima u Ukrajini i Iranu, a tu je i starenje stanovništva koje zahtijeva sve veće iznose javnog novca za socijalnu i zdravstvenu skrb. Sve je to recept je za zemlju s niskim rastom i visokom potrošnjom, na koju međunarodna financijska tržišta sve više sumnjičavo gledaju.
Državni dug Ujedinjenog Kraljevstva nastavio je rasti, a eksplodirao je nakon spašavanja banaka 2008. i Covida. Kamatne stope su na rekordno visokim razinama, što dodatno ograničava državnu blagajnu. Političari, kako je tako katastrofalno otkrila kratkotrajna bivša konzervativna premijerka Liz Truss, sve su više na milosti tržišta obveznica.
Laburistička kancelarka Rachel Reeves postavila je rast kao glavni plan u svom mandatu. Zalagala se za povećanje poreza kako bi popunila rupe u proračunu, a istovremeno obećavala deregulaciju kako bi pomogla poduzećima i privukla više privatnog novca u gospodarstvo.
Stvari su čak krenule na bolje, a Banka Engleske počela je smanjivati kamatne stope. Međutim, rat u Iranu to je promijenio. "Nažalost, ovaj [sukob] znači da je inflacija sada veća nego što smo očekivali i vjerojatno će ove godine dodatno porasti", naveli su iz Banke prošlog mejseca, što život milijunima Britanaca čini još težim. I ne samo to. Zemlja bi mogla biti teže pogođena od mnogih drugih zemalja.
Nova Italija ili Grčka?
Uzimajući u obzir ekonomski aspekt, ne čudi a su britanski birači brzo prestali simpatizirati svoje lidere. Kada je konzervativni premijer David Cameron pao nakon što je raspisao i izgubio referendum o Brexitu, započelo je razdoblje u kojem niti jedan britanski premijer nije trajao dulje od tri godine.
Sada su stranke koje nude brza i izravna rješenja - smanjenje imigracije, kako obećava Nigel Farage u svojoj reformi, ili oprezivnje bogatih, kako predlažu Zeleni - te koje dobivaju podršku birača.
Italija je nekada bila primjer nesretnog europskog političkog propadanja, a premijere je mijenjala brže nego što nogometne momčadi Premier lige mijenjaju trenere. Talijanska premijerka Giorgia Meloni sada se bliži petoj godini na vlasti, a tijekom tog razdoblja kontaktirala je troje - vjerojatno uskoro i četvero - britanskih kolega.
Ali O'Neill, bivša ministrica financija, usporedila je Ujedinjeno Kraljevstvo s Grčkom. Istaknula je da Ujedinjeno Kraljevstvo sada ima "značajno" veće prinose 10-godišnjih obveznica – referentnu vrijednost troškova zaduživanja – od Grčke, desetljeće nakon Grčke dužničke krize.
Za razliku od posrnulog Ujedinjenog Kraljevstva, Grčka je "trenutno najbrže rastuće mjesto u Europi... a to se dogodilo jer su morali napraviti neke dramatične promjene zbog pritiska kojem je financijsko tržište izložilo Grčku", rekla je. Poput Grčke, "možda će trebati istinska financijska kriza kako bi se kreatori politike [Ujedinjenog Kraljevstva] prisilili da prestanu živjeti u svijetu snova", dodala je.
Kako bi se to izbjeglo, O'Neill vjeruje da će novi premijer vjerojatno morati donijeti oštre odluke o tome što si zemlja može, a što ne može priuštiti. Političke "svete krave", poput velikodušnog godišnjeg povećanja financiranja Nacionalne zdravstvene službe ili "trostrukog zaključavanja" mirovina, možda će morati biti uklonjene, a to će sigurno izazvati negativne reakcije birača. U suprotno, zapitala se O'Neill, "kako znate da u roku od šest mjeseci [novi premijer neće biti] u potpuno istoj poziciji kao i sadašnji?"