RODITELJI BEZ FILTERA /

Edukatorica za odgoj: 'Neke stvari roditelji milenijalci rade bolje, ali u jednom često griješe'

Glorija Peranić, edukatorica za odgoj, magistrica edukacijske rehabilitacije i međunarodno certificirana edukatorica za roditelje po principima Pozitivne discipline u razgovoru za Net.hr govori o ključnim pitanjima modernog roditeljstva

23.3.2026.

12:50

Dina Šiljeg

Igor Dugandžić

U vremenu brzih promjena i digitalnog odrastanja, generacija milenijalaca našla se u jedinstvenoj ulozi – odgajati djecu u svijetu koji se značajno razlikuje od onoga u kojem su sami odrasli. Upravo o tim izazovima, razlikama i svakodnevnim dilemama roditeljstva razgovarat će se na Meetupu “Milenijalci kao roditelji: Odrastali u jednom, odgajaju u drugom vremenu”.

Jedna od sudionica panela je Glorija Peranić, edukatorica za odgoj, magistrica edukacijske rehabilitacije i međunarodno certificirana edukatorica za roditelje po principima Pozitivne discipline. Kroz svoj rad i javno djelovanje ona pomaže roditeljima razumjeti dječje potrebe i razvijati odnose temeljene na poštovanju, suradnji i dosljednosti.

Na društvenim mrežama aktivna je pod korisničkim imenom @edukatorica.za.odgoj gdje svakodnevno njezine savjete prati veliki broj roditelja.

BEZ ULJEPŠAVANJA /

Projekt 'Roditelji bez filtera' progovara o stvarnim izazovima suvremenog roditeljstva

Najveći doprinos djeci je u osnaživanju roditelja

U razgovoru za Net.hr dotaknula se ključnih pitanja modernog roditeljstva – od granica i emocija do utjecaja društvenih mreža i odgojnih pristupa koji prate potrebe današnje djece i roditelja.

Kako ste se odlučili specijalizirati baš za rad s roditeljima i rani odgoj?

Iako je moja želja bila baviti se djecom u direktnom radu, kroz praksu i dublji ulazak u temu sam sve više shvaćala da je najveći doprinos djeci upravo u osnaživanju i educiranju njihovih roditelja.

Što je najviše oblikovalo vaš pristupu roditeljstvu, teorija ili praksa?

Rekla bi da je moj pristup specifičan upravo po tome što prilagođava teoriju realnoj praksi odnosno svakodnevici jedne obitelji. Moj pristup obuhvaća s jedne strane okolnosti pojedinog roditelja, s druge strane perspektivu djeteta, odnosno njegovih razvojnih faza, a sve zajedno u kontekstu suvremenog načina života, koju ne smijemo zanemariti.

Kako izgleda vaš rad s roditeljima “na terenu” i s kojim izazovima najčešće dolaze?

Sam rad bi podijelila na 3 ključna segmenta: jedan je onaj edukativni, pri čemu roditeljima na vrlo konkretan i razumljiv način prenosim znanja koja im pomažu i razumjeti djetetovo ponašanje i adekvatno postupati.

'Milenijalci mijenjaju obrasce odgoja'

Drugi dio je segment grupne podrške gdje se trudim kreirati roditeljima međusobno sigurno okruženje, što je posebno značajno onima koji u svom primarnom okruženju nemaju tu podršku ili razumijevanje. Treći dio je sam pristup, razumijevanje, emocionalna podrška i prilagodba individualnim potrebama i kontekstu pojedine obitelji.

Izazovi variraju, ali u posljednje vrijeme bi svakako mogla izdvojiti manjak regulacije kod djece (što se najčešće manifestira kroz burne reakcije). Uz to jako često radimo na tome kako adekvatno postaviti granice u odgoju.

Iz vaše stručne perspektive, po čemu su milenijalci kao roditelji specifični?

Specifični su po tome što su prijelazna, odnosno prva generacija roditelja koja mijenja obrasce odgoja. U teoriji to zvuči lijepo, ali u praksi je to nezamislivo teško jer praktički znači da netko treba dati nešto što ni sam nije dobio - što samo po sebi zahtijeva golemi rad na sebi (konkretno mislim na psihoterapiju i edukaciju), koji također u teoriji lijepo zvuče, a u praksi su zaista zahtjevni procesi.

Imate li osjećaj da današnji roditelji žele “bolje”, ali često ne znaju kako?

To je definitivno moje iskustvo, premda moram naglasiti da ja radim s roditeljima koji ipak spadaju u onu skupinu već osviještenih roditelja, odnosno upravo tih koji žele, ali trebaju pomoć u tome “kako”. Još uvijek, nažalost, postoji golem broj roditelja koji vjeruje da se o djetetovom razvoju nema što učiti i njihov je cilj isključivo djetetova poslušnost (ona tradicionalna).

Što zapravo znači pozitivna disciplina i koje su najčešće zablude o tom pristupu odgoju? Roditelji često misle da to znači “popustljiv odgoj”, no je li to zaista tako?

Ne, adekvatan odgoj (moderan odgoj, pozitivna disciplina i svi ostali pojmovi kojima se pokušava pojasniti isto) apsolutno ne znače “popustljivost”. Dapače, ovaj pristup zagovara jasne i dosljedne granice, ali ono što čini ključnu razliku je način kako te granice postavljamo - da bi sačuvali djetetov integritet, unutarnji svijet i naš međusobni odnos. Najjednostavnije rečeno pozitivna disciplina podrazumijeva da dijete poučavamo, a ne kažnjavamo ili zastrašujemo, odnosno podrazumijeva da istovremeno njegujemo emocionalni segment odrastanja, uz neizbježne granice koje služe poučavanju.

'RODITELJI BEZ FILTERA' /

Lipstick Mom Petra: 'Nemoguće je u svemu briljirati. Majka, kći, supruga, zaposlenica…'

Koja je prva mala promjena koju roditelji mogu uvesti već danas?

Izdvojila bi nešto što primjećujem kod golemog broja angažiranih roditelja, a to je da u trenutku kad dijete plače ili negoduje radi nečeg - oni se usmjere na objašnjavanje i uvjeravanje poput “ali vidiš da…”, “ne možemo sad jer…”, “rekli smo..”. Na taj način frustracija raste i kod roditelja (jer “lijepo” objašnjava i trudi se, a dijete još jače negoduje) i kod djeteta (jer nema dojam da ga roditelj razumije, a uz to se i ne može smiriti samo).

'Granice postavljamo vlastitim primjerom'

Promjena koja će olakšati svakodnevicu roditelju i djetetu je da se u takvim trenucima fokusirate na emociju, odnosno smirivanje, a ne na činjenice i pojašnjenja.

Kako postaviti granice bez kažnjavanja i vikanja, može li to stvarno funkcionirati u svakodnevici?

Granice bez kažnjavanja i vikanja postavljamo poučavanjem, vlastitim primjerom, jasnim pravilima, najavljenim posljedicama, dosljednošću i čuvanjem odnosa. Na ovaj način apsolutno može funkcionirati, ali to ne znači da je “lako”.

Koliko današnji tempo života otežava dosljedan odgoj?

Neizmjerno i to ne mogu dovoljno naglasiti. Odgoj, ali i bilo koji drugi odnos koji želimo njegovati zahtijevaju vrijeme, posvećenost, strpljenje, dosljednost, pristunu pažnju. U današnjem tempu života sve navedeno zvuči kao nešto nedostižno. Počevši od naše stalne dostupnosti na malim ekranima, do kolektivno prekrcanih rasporeda. U ovakvom tempu čak i kad želimo biti dosljedni (ili ostalo navedeno) - nemamo kapaciteta. Tada dolazimo do toga da ne prilagođavamo svoja očekivanja realnim djetetovim mogućnostima (u smislu određenih razvojnih kapaciteta; npr. očekujemo od 2-godišnjeg djeteta da se samo smiri jer mi nemamo vremena za proces smirivanja).

Što vidite kao najveći izvor stresa kod roditelja male djece?

To je period u kojem su osnovne fiziološke potrebe, poput sna i hrane, kod roditelja uglavnom nenamirene. Već ovo je izvor stresa samo po sebi, a na to se onda samo nižu svi ostali slojevi poput: manjak vremena za sebe, manjak vremena za partnerski odnos, očekivanja (što iz okruženja, što ona koja si sami nametnemo).. Osim toga, djetetove razvojne faze su takve da u tom razdoblju roditelji izuzetno puno ulažu i poučavaju, a “rezultati” su vidljivi tek onda kad dijete i razvojno sazrije, odnosno kad se sretnu te dvije putanje: sazrijevanje mozga i djetetova iskustva (odnosno sve to što smo mi u njegovom okruženju radili). Ovo zna biti vrlo frustrirajuće, pogotovo jer smo u današnje vrijeme navikli da je sve “instant”.

PREVENCIJA NASILJA /

Psiholog ima vrlo važan savjet za roditelje: 'Takve pogreške mogu biti opasne i štetne'

Govori li se danas više o emocijama i radimo li to na pravi način?

Definitivno se puno više govori o emocijama i to je jedna od najvećih i najboljih promjena koja se dogodila na području odgoja. Ono gdje to nerijetko ide u pogrešnom smjeru je kad roditelj strahuje od djetetovih neugodnih emocija pa ih izbjegava popuštanjem, udovoljavanjem, ekranima i slično. Dijete treba doživjeti i iskustvo ugodnih i neugodnih emocija, a naša je uloga kroz te emocije ga voditi, a ne ih izbjegavati.

Kako naučiti dijete regulirati emocije, a da ih pritom ne potiskuje?

Baš tada kad učimo dijete regulirati emocije radimo na tome da ih ono ne potiskuje, već da ih izražava, ali na prihvatljiv način. Ono kako to radimo je kroz iskustvo; koliko god su emocionalni ispadi zahtjevni i svi bi ih najradije izbjegli, zapravo su to prilike u kojima se dijete uči iz nereguliranom stanja doći u smireno. Obzirom da dijete još razvojno nema kapacitet samoregulacije (da se samo smiri), ključno je da mu u tome pomaže odrasla osoba koja prije svega može regulirati samu sebe.

'Kada dijete gubi kontakt s emocijom to je dugoročno opasno'

Koja je najčešća greška koju roditelji rade kada dijete ima “ispad” (tantrum)?

Vrlo posvećeni roditelji nešto ćešće rade greške poput toga da za vrijeme tantruma pokušavaju objasniti nešto djetetu ili recimo da se emocijama uglavnom bave samo tad kad nastupi ispad (a dijete ustvari može učiti i upijati jedino onda kad je u smirenom stanju). Roditelji koji i dalje provode tradicionalni pristup odgoju najčešće griješe u tome da odlaze od djeteta koje je u tantrumu, ostavljaju ga ne znajući da se sam ne može regulirati. Treća skupina bi bili roditelji koji djetetu daju ekran misleći da će to smiriti dijete, dok to ustvari samo utišava djetetovu emociju - u smislu da ono gubi kontakt s emocijom, što je dugoročno vrlo opasno iz više razloga, ali primarno možemo krenuti od toga da dijete ne može naučiti regulirati svoje emocije ili upravljati svojim ponašanjima, ako smo preskočili taj preduvjet osvještavanja emocija.

Kako roditelji mogu znati rade li “dovoljno dobro” sa svojom djecom?

Kad se pitaju, već su na dobrom putu jer očito promišljaju o tome. Kad god postoji dilema (bilo odgojne prirode ili razvojne) ja sugeriram da se konzultiraju sa stručnom osobom - počevši od patronažnih sestara i pedijatra u najranijem periodu, preko odgojitelja i stručne službe vrtića na dalje prema edukatorima, dječjim psiholozima, psihoterapeutima itd.

Što kažete roditeljima koji kažu: “Sve to znam, ali u praksi ne uspijevam”?

Ja osobno volim roditeljima strukturirati stvari, jer se u protivnome pogube u “kaosu svega”. Jedna od podjela koja im pomaže je sljedeća: za kvalitetnu primjenu (praksu) imamo 3 stupa; Prvi je prorada nekih naših prethodnih iskustava (jer ne odgajamo samo onime što “znamo” već u odnos unosimo i svoje obrasce, iskustva itd). Drugi je edukacija - jer nije dovoljno samo “otpustiti” ono što je bilo u našem djetinjstvu tj. odgoju, već je potrebno usvojiti i nove načine (inače ćemo se u nedostatku novih vraćati na ove poznate). Treći je čuvanje naših kapaciteta da bi to s prethodnog stupa mogli provoditi u djelo. “Čuvanje kapaciteta” je vrlo pojedinačno i ovisi o kontekstu - naravno da mama koja još uvijek doji neće puniti kapacitete 7-dnevnim solo putovanjem, ali je važno da ne idemo po principu “sve ili ništa”, tj. da razmotrimo kako tu mamu možemo u ovim okolnostima rasteretiti i kako podržati da barem djelomično obnavlja svoje kapacitete. Svaka mama s kojom radim na neki svoj način doživljava tu podršku - nekima je podrška konkretna pomoć bliskog okruženja, nekima je podrška naša grupa gdje se osjeća da je netko razumije, nekima je sama edukacija značajna podrška jer su sigurnije u tome što rade itd.

Ako usporedimo različite generacije i stilove odgoja, što današnji roditelji rade bolje nego oni stariji od njih, pripadnici ranijih generacija? I obrnuto, ima li nešto gdje češće griješimo?

Sjajno pitanje! Ono što svakako današnji roditelji rade bolje je da se uvažava i djetetov unutarnji svijet. Dakle, danas više nije dovoljno da je dijete “nahranjeno, obučeno, pristojno” već gledamo emocionalni i psihološki segment odrastanja, posebno u tim formativnim godinama. Ono gdje se danas jako često griješi, iako iz najboljih namjera, je segment granica, tj. popustljivost. Ekrani su svakako zasebna tema oko koje se u prevelikoj mjeri griješi, ali ako govorimo o odgojnim stilovima, izdvojila bi popustljivost. To vrlo često rade upravo roditelji koji žele odgajati “bolje” i daju svoj maksimum, ali bilo radi manjka znanja ili radi manjka kapaciteta za neugodne emocije - popuštaju djetetu i izbjegavanjem granice izbjegavaju doticaj s neugodnim emocijama.

NARUŠENA SAMOSTALNOST /

Je li e-Dnevnik oduzeo djeci slobodu? Psihologinja: 'Otežano se razvija osjećaj odgovornosti'

Što bi bila vaša ključna poruka roditeljima milenijalcima?

Obzirom da je ovo prva generacija roditelja koja do te mjere mijenja kompletan odgojni stil, voljela bi im to za početak osvijestiti jer mislim da često nisu svjesni koliki posao rade. Uz to bi im poručila da pored djeteta ispred sebe, ne zaborave voditi računa i o onom unutarnjem djetetu koje svatko od nas nosi.

Možete li izdvojiti jedan najveći, ili najčešći, mit o odgoju?

Jako je puno mitova kad je odgoj u pitanju. Mislim da je poimanje odgoja kao nečeg što “bi trebalo biti lako”, to “svatko zna” ili spuštanje odgoja na razinu “nečeg dječjeg/zaigranog” dovoljan mit sam po sebi iz kojeg onda proizlaze mnogi drugi, temeljeni na nepoznavanju djetetovog razvoja. Neki od takvih primjera su: “Toddler može manipulirati.”, “Kazna poučava.”, “Ako ostavim dijete samo u sobi u tantrumu - ono će se smiriti samo.” i brojni drugi.