Ignacio iz Argentine doselio u Zadar: 'Povezao sam kockice obiteljske priče koja se generacijama izgubila'
Argentinac hrvatskih korijena, Ignacio Rafael Bilić, ispričao je za Net.hr djedovu priču te zašto se na kraju odlučio doseliti u Hrvatsku, ali i kako je zadovoljan kvalitetom života ovdje
Povratak korijenima za neke nije iznenadan korak, nego nastavak obiteljske priče. Takav je bio put Ignacija Rafaela Bilića, 40-godišnjaka iz Córdobe, koji je iz Argentine stigao u Hrvatsku prije godinu i pol dana. Dosada je živio u Zagrebu i Splitu, ali sreću je pronašao u Zadru.
Kako mu je djed bio Hrvat koji je emigrirao u Argentinu, oduvijek se u obitelji njegovala veza s njegovom rodnom zemljom, u koju se on nažalost nikada nije imao prilike vratiti. Stoga Ignacio smatra da sada nastavlja put koji djed nije mogao ostvariti te mu time ispunjava životnu želju i tako ostaje zauvijek povezan s njime.
Ignacio Rafael Bilić ispričao je za Net.hr djedovu životnu priču, zašto se odlučio doseliti u Hrvatsku te kako se ovdje snašao.
Hrvatski korijeni i djedova priča
Ignacio za sebe kaže kako je potomak Hrvata koji se vratio kako bi ponovno povezao obiteljsku priču, a na kraju je pronašao novi dom na Jadranu. S Hrvatskom se povezao puno ranije nego što je došao ovdje.
"Moj djed je bio Hrvat. Rođen je u Ljubuškom 1922. godine, ali je emigrirao u Argentinu. U njegovim dokumentima navodi se da je bio Hrvat i katolik. Borio se za Hrvatsku. Emigrirao je s hrvatskim sunarodnjacima, a u Argentini je nastavio život s hrvatskim iseljenicima. Nažalost, nikada se nije uspio vratiti u domovinu svojih roditelja. Imam osjećaj kao da na neki način dovršavam tu priču, kao da nosim kofer koji je on jednom spakirao, ali ga nikada nije došao preuzeti", započinje.
Tvrdi kako je taj osjećaj povezanosti uvijek bio prisutan, iako ga u početku nije znao objasniti. Međutim, sve mu je postalo jasnije kada je putem popisa hrvatske dijaspore u Argentini pronašao informacije o svojoj obitelji i stupio u kontakt s rodbinom. "To me dodatno motiviralo da dođem u Hrvatsku. Kasnije sam dobio stipendiju Croaticum za učenje jezika, što mi je omogućilo da dolazak organiziram na mirniji i sigurniji način. Cijeli proces za mene je bio gotovo nestvaran", dodaje.
"U Hrvatskoj imam više rodbine s prezimenom Bilić nego u Argentini. Upoznao sam velik dio obitelji, proveo vrijeme s njima i ponovno povezao kockice obiteljske priče koja se generacijama izgubila. Najveći dojam na mene je ostavio susret s hrvatskom obitelji. Osjetio sam puno emocija – od uzbuđenja do nesigurnosti. Nikada nisam mislio da ću doživjeti takvo nešto. Dočekali su me s puno topline i srdačnosti, i to mi je jedno od najljepših iskustava u Hrvatskoj", prisjeća se.
Ignacio napominje da slabo govori hrvatski jezik, ali ga je putem Croaticuma učio jedan semestar u Zagrebu i jedan u Zadru. "Najdraže riječi su mi 'polako', 'vidimo se' i 'laku noć'. Najteži su mi izgovori i dijalekti", priznaje.
Preseljenje u Hrvatsku
Dolazak u zemlju predaka za Ignacija je predstavljalo uzbuđenje, ali i onaj početni strah od velike promjene. "Kad sam sletio u Hrvatsku pomislio sam: 'Dobro, i što sad?'. Nisam govorio ni engleski ni hrvatski. Na aerodromu me čekao čovjek kojeg sam upoznao preko Facebooka, Verko Kutleša, koji mi je zaista puno pomogao u prvim danima – oko smještaja, papira i snalaženja", objašnjava.
Ignacio kaže kako je ovdje prvo primijetio tišinu i mir. "Sve je nekako sporije i tiše nego što sam očekivao. Iznenadilo me i koliko se puši, koliko se pije kava, ali i nešto na što sam posebno obratio pažnju – djeca koja se slobodno kreću sama po gradu, što u mnogim drugim zemljama nije uobičajeno. To mi je dalo osjećaj sigurnosti, koji mi je ovdje jako važan", komentira.
"U svakom hrvatskom gradu u kojem sam živio, osjetio sam drukčiji način života, iako je riječ o istoj zemlji. U Zagrebu sam živio sam. Danas u Zadru dijelim stan s dvojicom cimera, a smještaj mi osigurava poslodavac. Najčešće radim sezonski, tijekom ljeta te na događanjima poput Adventa", dodaje.
Zadar je njegov drugi dom
Ignacijev život u Zadru se dosta razlikuje od onoga na koji je bio naviknut prije. U Argentini je radio u osiguravajućem društvu, dok je u Hrvatskoj radio u tiskari i hostelu, a trenutačno radi u jednom restoranu.
"U Hrvatskoj sam otkrio nešto vrlo jednostavno: ljudi još uvijek znaju sjesti bez osjećaja krivnje. Znaju usporiti, sve rade bez žurbe… barem ovdje u Dalmaciji. U Zagrebu je ipak drukčiji ritam. Ponekad se može steći dojam da ljudi u Hrvatskoj ne rade jer su kafići stalno puni, a kava se pije u svako doba dana. No zapravo, svatko živi i radi na svoj način, bez one stalno prisutne napetosti koju sam imao u Argentini", pojašnjava.
Ono što posebno ističe je koliko je ova posljednja promjena mjesta stanovanja utjecala na njegov život te kako se ovdje uistinu osjeća prihvaćenim. "Zadar mi je zaista postao drugi dom. Moj dom. Jadransko more je dio mog života – mjesto gdje pronalazim mir, tišinu i smisao. Kad sam loše volje ili mi treba mir - more, brodovi i zalasci sunca - uvijek me 'vrate' u ravnotežu. Puno vremena provodim na plaži, uživam u suncu i moru. Čitam, slušam glazbu i ponekad popijem nešto s prijateljima. Često idem i na košarkaške utakmice Zadra te u lokalne kafiće", priznaje iskreno.
Prednosti Hrvatske
Hrvatsku doživljava kao zemlju u kojoj je život kvalitetniji i mirniji, u kojoj su, kako kaže, prave životne vrijednosti još uvijek dio svakodnevice. "Iz Argentine mi najviše nedostaje obitelj, posebno majka, braća i sestre te nećaci, ali i hrana. U Hrvatskoj poznajem dosta Latinoamerikanaca i često im pokušavam pomoći ili barem prenijeti vlastito iskustvo onima koji tek dolaze", priča ovaj Argentinac.
Kako je imao priliku živjeti u raznim dijelovima naše zemlje naglašava: "Zagreb je nekako rezerviraniji i zatvoreniji, dok je Dalmacija toplija, opuštenija i otvorenija. Nešto me podsjećaju na Argentinu, poput načina vožnje ili ljubavi prema glazbi, kao i navike da se puno jedu peciva i tjestenina."
Ignacio na kraju zaključuje: "Život ovdje me naučio da više cijenim obitelj i male stvari u svakodnevici. Postao sam i strpljiviji te se manje opterećujem stvarima koje se moraju riješiti odmah. Birokracija je, iskreno, jedan od najzahtjevnijih dijelova života ovdje. Također me iznenadilo kako se u javnom prijevozu ljudi često okupe na jednom mjestu, iako ima dovoljno slobodnih sjedala."
POGLEDAJTE GALERIJU