Jednostavan fenomen: Psiholozi objasnili zašto inteligentni ljudi nasjednu na loše argumente

Jedna od najraširenijih zabluda jest uvjerenje da su iznimno inteligentni ljudi prirodno otporni na nerazumne ideje i pogrešna uvjerenja. Često se pretpostavlja da visok kvocijent inteligencije pojedinca čini manje podložnim ideološkoj zaslijepljenosti te sklonijim objektivnom i ispravnom razumijevanju svijeta.

Međutim, psihološka istraživanja i brojni povijesni primjeri upućuju na znatno složeniju i neugodniju istinu: sama inteligencija ne jamči usmjerenost prema istini. Ona može biti jednako snažno sredstvo spoznaje i prosvjetljenja kao i sofisticiran instrument samoobmane, piše Psychology Today.

Foto: Shutterstock

Inteligencija bez racionalnosti

Središte problema nalazi se u pogrešnom razumijevanju same prirode inteligencije, koja nije kompas koji nepogrešivo usmjerava prema istini, nego prije svega snažan pogonski mehanizam. Ako je smjer ispravno određen, taj će mehanizam omogućiti brzo i učinkovito napredovanje prema cilju. No ako je smjer pogrešan, ista će snaga samo ubrzati udaljavanje od stvarnosti.

NOVO ISTRAŽIVANJE /

Znanstvenici složni: Kod inteligentnijih ljudi ovaj segment obično bolje funkcionira

Upravo je zato potrebno razlikovati inteligenciju od racionalnosti. Psiholog Keith Stanovich inteligenciju definira kao kognitivni kapacitet, odnosno sposobnost obrade složenih informacija, uočavanja obrazaca i rješavanja zahtjevnih problema. Racionalnost je, s druge strane, sposobnost usklađivanja vlastitih uvjerenja sa stvarnošću te donošenja prosudbi i odluka koje odgovaraju dostupnim činjenicama i dokazima.

Ta razlika objašnjava fenomen koji Stanovich naziva iracionalnošću – nesposobnošću racionalnog prosuđivanja unatoč visokoj inteligenciji. Pojedinac može ostvarivati iznimne rezultate na testovima inteligencije, brzo razumijevati složene koncepte i vješto rješavati apstraktne probleme, a istodobno zastupati neutemeljena, proturječna ili očito pogrešna uvjerenja. Visoka inteligencija, dakle, sama po sebi nije jamstvo dobrog rasuđivanja.

Foto: Shutterstock

Inteligentan um kao odvjetnik vlastitih zabluda

Kada se inteligencija stavi u službu ega, osobnog identiteta ili već usvojenih predrasuda, ona može postati iznimno učinkovito sredstvo samoopravdavanja. Jedan od najpoznatijih kognitivnih mehanizama koji tome pridonose jest pristranost potvrđivanja – sklonost traženju, prihvaćanju i isticanju informacija koje potvrđuju naša postojeća uvjerenja, uz istodobno zanemarivanje, umanjivanje ili odbacivanje onih koje im proturječe.

Visoko inteligentni pojedinci pritom nisu nužno otporniji na takve obrasce razmišljanja. Naprotiv, njihove kognitivne sposobnosti mogu im omogućiti da vlastite stavove brane složenijim i uvjerljivijim argumentima. Intelekt tada ne služi objektivnom ispitivanju činjenica, nego obrani uvjerenja koja imaju snažnu emocionalnu, društvenu ili identitetsku vrijednost. Takav se proces naziva motiviranim rezoniranjem.

RIJEČIMA PROTIV STRESA /

Vještina uspješnih ljudi: 'Emocije nisu naš neprijatelj. One nam daju važne informacije'

Dobar primjer za to predstavlja Sir Arthur Conan Doyle. Autor Sherlocka Holmesa, književnog simbola hladne logike, racionalnog zaključivanja i deduktivnog mišljenja, bio je gorljivi zagovornik spiritualizma. Svoj je znatan intelektualni kapacitet koristio kako bi opravdao i branio uvjerenja koja su se nalazila u sukobu s brojnim dokazima o prijevarama i obmanama povezanima s tim pokretom.

Ovaj primjer ne govori ništa o tome je li pojedinac inteligentan ili nije. Naprotiv, pokazuje nešto mnogo važnije: inteligencija ne određuje nužno ono što ćemo smatrati istinitim, nego može odrediti koliko ćemo uvjerljivo braniti ono u što već vjerujemo.

Foto: Shutterstock

Evolucijska funkcija argumentiranja

Jedno od mogućih objašnjenja takvog ponašanja proizlazi iz teorije koju su razvili znanstvenici Hugo Mercier i Dan Sperber. Prema njihovoj teoriji, ljudsko se rasuđivanje nije prvenstveno razvilo kao individualni mehanizam za nepristrano otkrivanje istine, nego u velikoj mjeri kao društveni alat za argumentiranje, procjenjivanje tuđih argumenata i uvjeravanje drugih.

Iz te perspektive ljudski um često ne djeluje poput nepristranog suca koji pažljivo razmatra sve dostupne dokaze, nego više poput vještog odvjetnika čiji je primarni zadatak obraniti unaprijed zauzeto stajalište. Odvjetnik ne polazi od pitanja ''što je istina?“, nego od pitanja ''kako mogu najbolje obraniti ovu stranu?“.

Dodatnu potvrdu toj ideji pružaju istraživanja Dana Kahana sa Sveučilišta Yale. Njegovi su rezultati pokazali da veća znanstvena i matematička pismenost ne mora nužno smanjivati političku polarizaciju. Kod određenih pitanja ona je može čak i povećati. Pojedinci s razvijenijim kognitivnim sposobnostima mogu biti uspješniji u pronalaženju i oblikovanju argumenata kojima potvrđuju stajališta povezana s njihovim identitetom ili pripadnošću određenoj društvenoj skupini.

Važnost vrlina

Ako inteligenciju možemo zamisliti kao pogonsku snagu, postavlja se ključno pitanje: što određuje njezin smjer? Odgovor se djelomično nalazi u skupu kognitivnih navika i osobnih karakteristika koje možemo opisati kao epistemičke vrline koje pridonose pouzdanijem oblikovanju, provjeravanju i mijenjanju naših uvjerenja.

Prva među njima jest intelektualna poniznost – svijest o ograničenosti vlastitog znanja i trajnoj mogućnosti pogreške. Intelektualno ponizan čovjek ne smatra vlastite zaključke nepogrešivima samo zato što ih je sam izveo. Svjestan je da inteligencija ne uklanja osobne pristranosti, nedostatak informacija ni mogućnost pogrešne interpretacije dokaza. Bez te vrline visoka inteligencija lako može prerasti u epistemičku oholost, odnosno pretjerano povjerenje u vlastitu sposobnost razumijevanja svijeta. Što je pojedinac inteligentniji, to može biti opasniji vlastitim zabludama ako istodobno nije sposoban prepoznati granice vlastitog znanja.

PRAVA ISTINA /

Koliki vam je zapravo IQ? Hrvatska Mensa donosi ključne detalje o testiranju i članovima

Druga je važna vrlina epistemička fleksibilnost – sposobnost da vlastita uvjerenja ne promatramo kao neodvojiv dio vlastitog identiteta, nego kao privremene i provjerljive hipoteze koje se mogu promijeniti kada se pojave novi i uvjerljivi dokazi. To zahtijeva određenu emocionalnu distancu prema vlastitim stavovima. Ako promjenu mišljenja doživljavamo kao osobni poraz, prijetnju vlastitom identitetu ili priznanje vlastite inferiornosti, prirodno ćemo tražiti načine da zadržimo postojeće uvjerenje. Ako ga, međutim, promatramo kao hipotezu koju treba neprestano provjeravati, mogućnost promjene postaje znak intelektualne snage, a ne slabosti.

Treća je vrlina aktivno traganje za informacijama koje bi mogle opovrgnuti vlastite stavove. Autorica Julia Galef takav pristup opisuje kao ''izviđački način razmišljanja“. Njegova je temeljna motivacija nastojanje da se stvarnost sagleda što jasnije i točnije, a ne da se pod svaku cijenu obrane već postojeća uvjerenja. Za razliku od ''vojnika“, koji je usmjeren na obranu unaprijed zauzetog položaja, ''izviđač“ nastoji izraditi što precizniju kartu stvarnosti. Njegov cilj nije pobijediti u raspravi, nego što bolje razumjeti teren na kojem se rasprava odvija.

Izviđački način razmišljanja zato podrazumijeva aktivno traženje najsnažnijih argumenata suprotne strane, spremnost na provjeru vlastitih pretpostavki i otvorenost prema mogućnosti da smo u nečemu pogriješili. Njegovo temeljno pitanje nije ''kako mogu dokazati da sam u pravu?“, nego ''što bi me moglo uvjeriti da griješim?“ Upravo se u tom pitanju nalazi jedna od najvažnijih razlika između inteligentnog i racionalnog mišljenja. Inteligencija može pomoći u pronalaženju odgovora, ali racionalnost zahtijeva da budemo spremni prihvatiti odgovor koji nam se ne sviđa.

Inteligencija kao snaga, a mudrost kao usmjerenje

Sama sposobnost razmišljanja nije dovoljna da bi nas približila istini. Može izgraditi veličanstvene konstrukcije znanja, ali i jednako uvjerljive sustave iluzija. Može pomoći u otkrivanju pogrešaka, ali i u njihovom vještom prikrivanju. Može služiti potrazi za istinom, ali i stvaranju sve sofisticiranijih opravdanja za ono što već želimo vjerovati.

Bez intelektualne poniznosti može stvoriti briljantne fanatike. Bez spremnosti na promjenu mišljenja može postati sredstvo izgradnje sve složenijih obrambenih zidova oko starih zabluda. Što je um sposobniji, to ti zidovi mogu biti viši i teže uočljivi – ne samo drugima nego i samome pojedincu koji ih je izgradio.

Istinska mudrost stoga ne proizlazi iz pukog intelektualnog kapaciteta. Ona zahtijeva sposobnost prepoznavanja vlastitih ograničenja, osvještavanja vlastitih slijepih točaka i spremnosti da se vlastita uvjerenja podvrgnu ozbiljnom preispitivanju. Krajnja svrha intelekta ne bi trebala biti pobjeda u raspravi niti potvrđivanje vlastite superiornosti. Njegova bi svrha trebala biti što točnije razumijevanje stvarnosti, čak i onda kada ta stvarnost ne potvrđuje naša očekivanja, dovodi u pitanje naše pretpostavke ili zahtjeva da promijenimo mišljenje jer inteligencija određuje koliko snažno možemo misliti, ali ne i koliko ćemo ispravno misliti. Ona je motor, ali nije upravljač.

Tek kada se snaga intelekta poveže s intelektualnom poniznošću, otvorenošću prema dokazima i spremnošću na korekciju vlastitih stavova, ona prestaje biti tek sredstvo za obranu onoga u što vjerujemo i postaje ono što bi u konačnici trebala biti: alat za što vjernije razumijevanje svijeta kakav jest.

Prvi hrvatski Voyo original - pratite novu seriju 'IQ 160'. Ne propustite novi hit.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

POGLEDAJTE GALERIJU

ZAŠTITITE SE /

Znakovi ubrzanog starenja mozga javljaju se rano: Ove 23 pojave signal su za uzbunu