Bilićeva era: Rapsodija s Wembleyja, bečka trauma i generacija koja je promijenila sve

Od euforičnih pobjeda koje su bacile Englesku na koljena do jedne od najbolnijih sportskih tragedija u povijesti nacije, prvi mandat Slavena Bilića na klupi Hrvatske bio je poput najuzbudljivijeg rock koncerta. Bio je to vrtlog emocija, razdoblje u kojem je stvorena nova generacija Vatrenih, obnovljen kult reprezentacije i postavljen temelj za sve buduće uspjehe, iako medalja nikada nije stigla. Šest godina, od 2006. do 2012., Bilić je bio više od izbornika. Bio je simbol prkosa, inteligencije i strasti koja je ujedinila zemlju. Sad je ponovno na klupi hrvatske nogometne reprezentacije... 

BIJELI DIM U HILTONU /

Slaven Bilić je novi izbornik Vatrenih, uskoro počinje pressica koju čeka Hrvatska

Nakon neuspjeha na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj 2006. i odlaska Zlatka Kranjčara, hrvatski nogomet tražio je novi smjer. Odgovor je pronađen u mladom, elokventnom bivšem reprezentativcu, ikoni Vatrenih iz 1998. i tadašnjem izborniku U-21 reprezentacije. Skeptika je bilo mnogo. Malo tko je vjerovao da mladi trener, bez velikog klupskog iskustva, može preuzeti momčad u kojoj se nazirala smjena generacija i suprotstaviti se nogometnim velesilama. No, Bilić je, zajedno sa svojim stručnim stožerom sastavljenim od suboraca iz Francuske Aljoše Asanovića, Roberta Prosinečkog i Nikole Jurčevića. Imao viziju. Hrabro je u vatru gurnuo mladiće poput Luke Modrića, Vedrana Ćorluke i Eduarda da Silve, dajući im ključnu ulogu uz iskusne vođe poput braće Kovač. Bio je to potez koji će definirati ne samo njegov mandat, nego i cijelo iduće desetljeće hrvatskog nogometa.

Foto: Slavko Midzor/PIXSELL

Ples po kiši koji je ušutkao Englesku

Kvalifikacijski ciklus za Europsko prvenstvo 2008. postao je pozornica na kojoj je Bilićeva Hrvatska svijetu pokazala svoje pravo lice. Suparnici u skupini bili su moćna Engleska, Rusija pod vodstvom Guusa Hiddinka i uvijek neugodni Izrael. Predviđale su se najteže kvalifikacije u povijesti, no Hrvatska je odigrala nikad bolje. Ključni trenutak, onaj koji je zacementirao status ove generacije, dogodio se 11. listopada 2006. u Maksimiru. Engleska, puna zvijezda Premier lige, stigla je u Zagreb kao apsolutni favorit. No, Vatreni su odigrali taktički besprijekornu utakmicu i slavili s 2:0. Gol Eduarda da Silve i bizarni autogol Garyja Nevillea, nakon što je lopta preskočila nogu vratara Paula Robinsona na krtičnjaku, postali su simboli te velike pobjede.

NET I VOYO /

Prijavite se na Net.hr s istom e-mail adresom kojom ste pretplaćeni na Voyo i čitajte sadržaje bez oglasa!

Ipak, ono što je uslijedilo godinu dana kasnije, 21. studenog 2007., ušlo je u anale svjetskog nogometa. Hrvatska je već osigurala plasman na Euro, a Engleskoj je na svom novom, velebnom Wembleyju trebao samo bod protiv rasterećenih Hrvata. Cijela nacija, uvjerena u prolaz, pripremala se za slavlje. No, Bilićevi izabranici nisu došli na izlet. Na kišom natopljenom, blatnjavom terenu, koji je podsjećao na kaljužu, odigrali su jednu od najvećih utakmica u povijesti. Već nakon 14 minuta, Hrvatska je vodila 2:0. Prvo je Niko Kranjčar, igrač kojeg je Bilić dan ranije najavio kao strijelca, odapeo s dvadesetak metara. Lopta je nezgodno odskočila ispred vratara Scotta Carsona i prošla mu kroz ruke. Ubrzo nakon toga, Eduardo je povukao kontru, navukao braniče na sebe i genijalno proigrao usamljenog Ivicu Olića, koji je zaobišao Carsona i poslao loptu u praznu mrežu. Wembley je zanijemio.

U drugom poluvremenu, ulaskom Davida Beckhama, Engleska se vratila. Smanjili su iz dvojbenog jedanaesterca, a zatim je Beckham svojom "loptom s očima" pronašao Petera Croucha za izjednačenje. Činilo se da će se "Gordi Albion" ipak provući. Ali Bilićeva Hrvatska nije se predavala. U 77. minuti, Mladen Petrić, koji je ušao s klupe, primio je loptu na 25 metara i ljevicom ispalio projektil koji je završio u donjem kutu Carsonova gola. Bio je to topovski udarac koji je odjeknuo Europom, zapečativši sudbinu Engleske i poslavši izbornika Stevea McClarena, koji je utakmicu promatrao ispod kišobrana, u povijest kao "Wally with the Brolly" (Tupan s kišobranom). Hrvatska je svijetu održala lekciju o ponosu, karakteru i nogometnom umijeću.

Bečka simfonija i tragedija u 122. minuti

Na Europsko prvenstvo u Austriji i Švicarskoj 2008. godine, Hrvatska je stigla puna samopouzdanja i s etiketom "dark horsea". Igra je bila lepršava, moćna i efikasna. Grupnu fazu Vatreni su prošli s maksimalnim učinkom, ostvarivši tri pobjede. Prvo je pala Austrija (1-0), zatim je u Klagenfurtu srušena moćna Njemačka (2-1) u utakmici koja je potvrdila da ova generacija može pobijediti svakoga, da bi na kraju, s rezervnom postavom, bila svladana i Poljska (1-0). Cijela Hrvatska bila je u euforiji, a nogometni svijet divio se Bilićevoj momčadi. Činilo se da je put prema samom vrhu otvoren.

A onda je stigao 20. lipanj 2008. i četvrtfinale protiv Turske na bečkom stadionu Ernst Happel. Bila je to tvrda, taktička bitka, prava šahovska partija u kojoj niti jedna momčad nije htjela previše riskirati. Nakon 90 minuta nije bilo golova. Produžeci su donijeli istu sliku, sve do samog kraja. U 119. minuti, Luka Modrić je centrirao, a Ivan Klasnić glavom poslao loptu u mrežu. Eksplozija slavlja na tribinama, na terenu i u cijeloj Hrvatskoj. Igrači i stručni stožer utrčali su u teren, vjerujući da je polufinale osigurano. Ostala je samo minuta do kraja.

No, ta minuta pretvorila se u vječnost i u jednu od najvećih sportskih tragedija. U posljednjim sekundama sudačke nadoknade, nakon duge lopte turskog vratara Rüştüa Reçbera, Semih Şentürk je u gužvi nekako uspio zahvatiti loptu i poslati je pod prečku Pletikosinog gola. Šok. Nevjerica. Od delirija do potpunog očaja u nekoliko sekundi. Psihološki slomljeni, hrvatski igrači pristupili su izvođenju jedanaesteraca. Luka Modrić i Ivan Rakitić promašili su cijeli gol, a udarac Mladena Petrića obranio je Rüştü. Turska je prošla dalje, a Hrvatska je ispala bez poraza na turniru. Bila je to noć koja, kako je sam Bilić kasnije priznao, "proganja za cijeli život" i bolna rana koja nikada neće u potpunosti zacijeliti.

SVE NA JEDNOM MJESTU /

Veliki vodič o SP-u 2026: Raspored i satnice svih utakmica

Oproštaj u 'skupini smrti' i ostavština

Nakon traume iz Beča, reprezentacija se teško oporavljala. Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2010. donijele su bolno prizemljenje. Engleska se osvetila za Wembley uvjerljivim pobjedama u Zagrebu (1:4) i Londonu (1-5), a Hrvatska se na kraju nije uspjela plasirati u Južnu Afriku. Ipak, Bilić je ostao na klupi, dobivši povjerenje da vodi momčad u idućem ciklusu. Uspio je konsolidirati redove i odvesti Hrvatsku na Euro 2012. u Poljskoj i Ukrajini.

Ždrijeb ih je smjestio u "skupinu smrti" s dva posljednja svjetska prvaka, Španjolskom i Italijom, te Irskom. Nakon uvjerljive pobjede protiv Irske (3-1) i odličnog remija s Italijom (1-1), odluka je pala u posljednjem kolu protiv Španjolske. Hrvatska je odigrala hrabru utakmicu, imala svoje prilike, ali je na kraju poražena s 0-1 golom u samoj završnici, što je značilo i kraj natjecanja. Bio je to i kraj Bilićevog mandata, jer je već ranije najavio odlazak u moskovski Lokomotiv.

Slaven Bilić napustio je klupu bez medalje, ali s ostavštinom koja nadilazi trofeje. Promovirao je okosnicu momčadi koja će šest godina kasnije igrati finale Svjetskog prvenstva. Vratio je strast i ponos, stvorio prepoznatljiv stil igre i ostvario neke od najupečatljivijih pobjeda. Njegova era bila je obilježena usponima i padovima, velikim slavljima i dubokim razočaranjima, ali prije svega, iskrenom emocijom i nepokolebljivom vjerom u hrvatski nogomet. Bio je  izbornik uz kojeg je nacija ponovno počela sanjati velike snove.